Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Priča o “brizi za bošnjačko jedinstvo” aktuelizirana je ovih dana žestokim javnim sukobom lidera dvije vodeće bošnjačke političke partije, Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića, u kojoj uzajamne optužbe idu u rasponu od “izdaje naroda i države” do vodjenja “dinosauruske sve ili ništa politike” koja je potpuno zaustavila napredovanje bosanske države prema euroatlantskim integracijama.
Jesu li – u ovim poratnim godinama – istinski patrioti oni koji pružaju ruku dijaloga i sporazumijevanja ili oni koji licitiraju s maksimalističkim zahtjevima i projektima bez ijednog domaćeg ili međunarodnog partnera koji bi doprinio njihovom provođenju.
Mit o “nezakonitosti referenduma” i “preglasavanju jednog naroda” s pratećim omalovažavanjem “matematičke većine” posljedica je istorijskog autizma u kojem se veća težina pridaje usmenom predanju, nacionalističkim i propagandističkim interpretacijama nego široko dostupnim i temeljito dokumentovanim studijama naše novije prošlosti.
Balkanski nacionalisti, zaokupljeni nastojanjima za konačnu podjelu, u najnovijim oštrim upozorenjima i iz Vašingtona i iz Brisela dobili su i jednu dugoročnu lekciju: bilo je potpuno pogrešno očekivanje da će nekako dočekati da svijet digne ruke od Bosne i da im ostavi da dovrše posao započet “etničkim čišćenjem” devedesetih.
Takav čudesni koktel, prave ličnosti - pravog projekta - entuzijastične javnosti, još nije viđen na našim stranama. Ali, sanjati nije zabranjeno, kao što je prije četiri decenije sanjao Martin Luter King a da i njegovi najbliži saborci ovih dana ne skrivajući suze priznaju kako nikada nisu vjerovali da će “ovo” dočekati u svom životnom vijeku.
Ako se i promijeni administracija u Vašingtonu, jedno se neće promijeniti: u odnosu prema BiH sve će odlučujuće zavisiti od toga kada će u njoj samoj propali projekti “ukidanja” i “otcjepljenja” biti zamijenjeni projektom europeizacije.
Otkako su od Karadjordjeva preko Lisabona i Ženeve do Dejtona mape postale centralna tačka pregovaranja i projektovanja bosanske budućnosti siroti leopard bio je osudjen na smrt. Spoznaja o razmjerama ljudske patnje na kojoj su gradjene nove realnosti nipošto neće učiniti te realnosti prihvatljivijim ili zakonitijim. Iz te perspektive, popis stanovništva je tek tehničko razvojno pitanje. Ostalo je stvar haškog tribunala i istorije.
Više je nego očito da Silajdžić nema nijednog relevantnog partnera u svijetu koji bi trinaest godina nakon njegovog dejtonskog prihvatanja i ozakonjenja etničkog aparthejda preuzeo odgovornost za obnovu “stopostotne Bosne i Hercegovine” iz njegovih izbornih obećanja kao što ni Dodik ne može naći nikog relevantnog u svijetu ko bi priznao referendum i otcjepljenje prethodno “etnički očišćenih” teritorija.
Kad ode svjedok – kao što je ovih dana otišao Hamza Bakšić a prije njega i toliki drugi – zauvijek odlazi i bar jedno nedočitano poglavlje potisnute a ipak poučne prošlosti.
Kriterij mahanja etničkim zastavama – i nakon svih prevara iz minule dvije decenije - izgleda da ostaje opredjeljujući faktor i uoči ove najnovije runde “demokratskih izbora” na našim stranama.
Autentični američki dokumenti o kontaktima na najvišem nivou s “Titovom diplomatijom” sedamdesetih u dramatičnom su kontrastu s današnjim ponižavajućim “državnim putovanjima” bosanskih najviših predstavnika koji u Vašingtonu jedva da bivaju pripušteni do nivoa pomoćnika državnih podsekretara a i to uglavnom na lekcije o tome šta se od njih traži i očekuje.
Kad čak i novine u Sarajevu povodom sedme godišnjice 11. septembra objavljuju tekst zasnovan na teorijama zavjere - dajući tako jednaku vrijednost na žalost suviše ubjedljivim dokazima o zločinu kao i njegovom poricanju - moralo bi se pobuniti sve što je ljudsko u svakome ko je preživio i dan troipogodišnjeg terora nad tim gradom.
Onima na vlasti s razlogom se ne žuri. U državi s dva entiteta, tri konstitutivna naroda, pet predsjednika, četiri potpredsjednika, trinaest premijera, 14 parlamenata, 147 ministara i 700 članova parlamenta ima uvijek dovoljno “radnih mjesta” za udomljenje svih ideološki ili rodbinski najbližih. A svi ostali? Oni će – zna se – nastaviti da glasaju za “naše”.
U eseju pod naslovom “Bosna: Zašto Sjedinjene Države treba da dovrše posao” Džo Bajden kaže: “Jedno od najvažnijih spoljnopolitičkih pitanja s kojima se suočava Kongres idućih mjeseci je dalje američko angažovanje u Bosni i Hercegovini.” Ali, to je bilo – prije deset godina.
Od vremena ubijanja Bosne i genocida u Ruandi svijet je, proslavljajući 60. godišnjicu Ujedinjenih nacija, opet obećao “nikad više” – usvajajući i novu doktrinu kolektivne bezbjednosti s “odgovornošću za zaštitu stanovništva” kao osnovom – ali tu je Darfur i tu je Gruzija da nas sve zajedno, svakog na svom poslu, testiraju: jesmo li zaista nešto naučili ili smo vječiti ponavljači istorije.
Samo u podnebljima potpuno poremećenih vrijednosti riječ “reprezentacija” prije svega asocira na prejedanje i opijanje o javnom trošku – a ne recimo na predstavljanje u sportu ili kulturi – kao što samo u takvim podnebljima ministarstva kulture paradiraju s povremenim ceremonijalnim udjeljivanjem donacija za izvođače i programe koji će im donijeti promociju ili uvažavanje umjesto da se posvete stvaranju uslova u kojima će se prirodno njegovati svjetske vrijednosti.
Licitiranje s projektima jednostranog “ukidanja” ili “otcjepljenja” (Republike Srpske) bez bilo kakvih perspektiva domaće saglasnosti ili međunarodnog priznanja nema domašaj veći od narodne poruge “što je babi milo to joj se i snilo” a ima i te kako štetne posljedice u odgađanju neminovnih postepenih promjena i ustava i političke filozofije i prakse u sustizanju zaostajanja za Evropom.
Parola “Sloboda za Srbiju” sa protestnog skupa povodom Karadžićevog hapšenja može se, naravno, razumijevati u značenju sasvim suprotnom od onog koje bi željeli da sugerišu radikali: hapšenje i izručenje u Hag Radovana Karadžića, kao i medjunarodno zahtijevano hapšenje i izručenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića, naime, jeste ključni korak u oslobadjanju Srbije od nasljedja zločinačke politike devedesetih koja je – pored stravične cijene u ljudskim životima i medju “drugima” i medju Srbima – izazvala i medjunarodnu osudu i izolaciju, sankcije i vojnu intervenciju NATO-a i zaostajanje u pridruženju Evropi.
Karadžić je, u ponesenosti istorijskom misijom odvajanja naroda bio neprikriveni rasista, otvoreno promovišući ideje koje će voditi genocidnim zlodjelima, za razliku od recimo Miloševića ili Tuđmana koji su govorili o “humanom preseljavanju stanovništva”.
Bosna i Hercegovina – nasuprot talibanskom reagovanju na “dansku karikaturu” – ima i vrlo časnu, a u ovom vremenu agresivne promocije novih vrijednosti i gotovo zaboravljenu, istoriju vrlo prepoznatljive i politički relevantne karikature.
Učitajte više sadržaja...
