Ovih dana opet je jedna karikatura postigla ono zbog čega se valjda neko uopšte bavi novinarstvom: da gotovo sav svijet priča o njoj. Riječ je, naravno, o karikaturi s naslovne strane kultnog magazina Njujorker (The New Yorker) na kojoj predsjednički kandidat američkih demokrata Barak (Barack) Obama nosi tradicionalnu bliskoistočnu muslimansku odoru s turbanom na glavi a njegova supruga Mišel (Michelle) ima automatsku pušku i redenik municije dok u kaminu gori američka zastava a nad njim je izvješena slika vodje globalnog terorizma čije se ime u samo jednom slovu razlikuje od Obaminog prezimena. Najveći dio javnosti vidio je to kao uvredljivu i politički zlonamjernu aluziju na sumnje kako je Obama zapravo musliman “podmetnut Americi da zauzme Bijelu kuću” s potencijalnim simpatijama za globalni terorizam. Manji dio javnosti, uključujući uredništvo i intelektualno elitno čitateljstvo ovog njujorškog magazina, uzalud ukazuje na to kako je ta karikatura ruganje “politici straha” u savremenoj američkoj politici: redakcija u službenom objašnjenju kaže kako je karikatura zapravo kritika predrasuda, mržnje i apsurda.
Onaj ko redovno čita Njujorker složiće se s redakcijskim stavom. Ali, kad u ovo doba ekspresnih komunikacija karikatura namijenjena intelektualno radoznalim i natprosječno obrazovanim čitaocima elitnog magazina dospije u najširu javnost, ona izaziva i sve neželjene konotacije i reakcije. Neizbježno se nameće sjećanje na provalu bijesa i bezumnog nasilja što ga je ne tako davno izazvala jedna druga karikatura – takodje inspirisana islamskim terorizmom – objavljena u danskom dnevniku Jilands-Posten (Jyllands-Posten) 30. septembra 2005: u nekim islamskim zemljama napadane su i paljene ambasade i zastave, pale su i mrtve glave, otkazan uvoz danskih sireva i prekidane diplomatske veze.
Sarajevski imitatori vjerskog ekstremizma nisu propustili priliku da i oni iskažu uvrijedjenost na taj antievropski način, demonstrirajući i paleći zastave više evropskih država, a stvar je podignuta i na državni nivo pridruživanjem bosanskog ambasadora u Danskoj delegaciji “uvredjenih i iznenadjenih” diplomata islamskih zemalja koji su izrazili protest danskom ministarstvu spoljnih poslova.
Na taj način bosanska država demonstrirala je priličnu zaostalost u razumijevanju vrijednosti evropske porodice država, kojima bi – je li – da se pridruži, a medju kojima je visoko na listi ideja slobode štampe. U tom svijetu država ili proizvodjači sira ne odlučuju o tome šta objavljuje štampa, pa su i diplomatske note i ekonomski bojkot karikaturalno promašeni, a onaj kome se ne svidja, ili ga čak vrijedja, neka karikatura ili članak objavljen u kakvom listu ima na raspolaganju uglavnom dvije opcije: može napisati pismo uredniku ili otkazati pretplatu na tu publikaciju.
Ali, Bosna i Hercegovina – nasuprot talibanskom reagovanju na “dansku karikaturu” – ima i vrlo časnu, a u ovom vremenu agresivne promocije novih vrijednosti i gotovo zaboravljenu, istoriju vrlo prepoznatljive i politički relevantne karikature. Ona se naročito njegovala u okrilju dnevnika “Oslobodjenje” čak i u decenijama partijski kontrolisane štampe. Godinama su najistaknutiji predstavnici tog žanra bili Adi Mulabegović i Božo Stefanović nudeći čitaocima “Oslobodjenja” sve najbolje iz tog novinskog žanra: duhovit, promišljen, poučan komentar u crtežu koji potiče i na smijeh i na razmišljanje.
Obojica su u svom satiričnom pogledu na tadašnju jugoslovensku stvarnost nerijetko testirali i granice dozvoljenog i hrabrost svojih urednika. Javnost ih je poznavala i poštovala iako naravno nije znala pred kakvim bi se mukama našao urednik kad mu, recimo, Mulabegović na dan otvaranja jugoslovenskog kongresa samoupravljača u Sarajevu kojem prisustvuje i Tito donese karikaturu na kojoj je kongresni logo nacrtan kao – znak mercedesa. Ipak, čak je i u partijski konzervativnim sarajevskim političkim krugovima kružila dosjetka: “Svakoj vladi treba jedan Adi”. Već tada je sarajevski dnevnik privlačio pažnju zapadnih diplomata: američki ambasador u Beogradu Voren Zimerman (Warren Zimmerman) u predratnoj posjeti redakciji pričao mi je kako je negdje šezdesetih kao mlad diplomata putovao po Bosni s dva istinska gospodina iz “Oslobodjenja”: Adijem Mulabegovićem i Pajom Lukačem. Obojica su, pored ostalog, nosili leptir-mašne i obojici sam, sticajem prilika da sam tad bio na čelu bosanskog udruženja novinara, govorio na sarajevskom posljednjem ispraćaju.
Božo Stefanović objavio je u “Oslobodjenju” tokom opsade Sarajeva devedesetih karikaturu koja o surovosti te opsade govori više od desetina drugih komentara: nacrtao je Sarajliju koji u sred nekadašnjeg parka bespomoćno stoji sa konopcem i omčom u ruci a nema na šta ni da se objesi jer su sva stabla posječena (za ogrijev u gradu bez grijanja).
Ipak, Stefanović je zaslužio mjesto u istoriji jugoslovenskog novinarstva jednom drugom – gotovo proročanskom - karikaturom, objavljenom u “Oslobodjenju” uoči Olimpijskih igara u Meksiku 1968: potaknut tada aktuelnim medjurepubličkim neslaganjima, na temu nošenja olimpijske baklje, nacrtao je kako iz grba Jugoslavije svako uzima svoju baklju i trči na svoju stranu. Objavljivanje te karikature izazvalo je dramu u “Oslobodjenju”. Najprije je visoki oficir JNA poslao redakciji pismo optužujući je da ruši Jugoslaviju; onda je direktor lista Milan Knežević morao pisati Centralnom komitetu opširno objašnjenje uvjeravajući partijski vrh kako je karikatura “izraz brige za Jugoslaviju a ne poziv na njeno rušenje”, a državni tužilac pozvao je Stefanovića i glavnog urednika lista Rizu Mehinagića na “informativni razgovor” i zaprijetio da će sljedeći put biti krivično gonjeni. Dok su se sa tog prijetećeg saslušanja vraćali u redakciju, Mehinagić je pedagoški poticajno upozorio Stefanovića: “Božo, nemoj dozvoliti da ovaj incident utiče na tvoju kreativnost”.
Uskoro zatim, Mehinagić je morao napustiti mjesto glavnog urednika i valjda po kazni otići za dopisnika u Njujorku.
Tradiciju vrhunske karikature u “Oslobodjenju”, pored Stefanovića, nastavili su najprije Hasan Fazlić a zatim i Midhat Ajanović i bosansko novinarstvo bilo je u tom žanru na nivou uporedivom sa najboljim u jugoslovenskoj karikaturi: Ivom Kušanićem, Pjerom Križanićem, Otom Reisingerom, Icom Voljevicom, Predragom Koraksićem… Ali to je već priča koja nas vraća u mračna vremena.