Poslijeratni, tranzicijski ili dejtonskim etničkim zidovima podijeljeni tzv. javni mediji, već svojom prirodom sporednog biznisa novih poslovnih elita ili glasila etnički podijeljenih entiteta, ne mogu imati poštovanje za profesiju o kojoj njihovi poslovni ili politički pokrovitelji malo šta znaju. Njima je vrednovanje novinarskog rada i osobenosti negdje na periferiji prioriteta i oni sve i kada bi to htjeli ne bi znali kako da promovišu postojeće ni pogotovu kako da potiču razvoj budućih “novinara sa stilom”. O svemu tome, o lošim vremenima za dobro novinarstvo, razgovarao sam i s Bakšićem kad sam ga za posljednjeg dužeg boravka u Sarajevu posjetio u Državnoj bolnici na Marindvoru. Pričali smo o odumiranju profesije novinar.
Da ovo “danas” nije u velikoj mjeri zasnovano na zaboravu ili poricanju onoga “juče”, današnji ili budući novinar mogao bi, vjerovatno, pozajmiti nešto znanja – ili bar inspiracije – u upoznavanju s okolnostima i ličnostima koje su obilježile decenije predratnog novinarstva. Koliko će samo poučnih i inspirativnih priča i iskustava biti izgubljeno za mlade koji tek treba da uđu u svijet novinarstva ako ne bude ozbiljnijeg nastojanja da se u obrazovanju za taj posao i u njegovom praktikovanju u redakcijama, na kreativan i poučan način, konsultuje danas sistematski potiskivana prošlost.
Ponešto od toga dotakao sam kad sam, u uvodnom poglavlju vlastite knjige o ulozi medija u balkanskom ratu i miru – nastojeći da pokažem okolnosti u kojima se razvijalo jugoslovensko novinarstvo u Titovom vremenu – naširoko razgovarao s trojicom urednika koji su obilježili to vrijeme, svako u svojoj republici: višegodišnjim prvim čovjekom zagrebačkog “Vjesnika” Božom Novakom, glavnim urednikom beogradske “Politike” Sašom Nenadovićem i glavnim urednikom “Oslobođenja” Rizom Mehinagićem. Svako od njih imao je vlastito iskustvo s nerazumijevanjem za nastojanja da praktikuje moderno novinarstvo u okolnostima i pod ograničenjima jednopartijske države: Novak je prisilno penzionisan zbog uloge njegovog lista u “hrvatskom proljeću”, Nenadović je smijenjen u partijskom obračunu sa “srpskim liberalizmom”, a Mehinagić mi je pričao o nevoljama s drugovima sa visokih mjesta nezadovoljnim pisanjem “Oslobođenja” i uzbunom koju je izazvala karikatura Bože Stefanovića koja – povodom nošenja olimpijske baklje 1968. – pokazuje kako iz jugoslovenskog grba svako uzima svoju baklju odnoseći je svako na svoju stranu. Ta knjiga objavljena je prije samo pet godina a danas takav razgovor s vjerovatno najautentičnijim svjedocima tog vremena ne bi više bio moguć: Rizo i Saša u međuvremenu su umrli.
Kad ode svjedok – kao što je ovih dana otišao Bakšić a prije njega i toliki drugi – zauvijek odlazi i bar jedno nedočitano poglavlje potisnute a ipak poučne prošlosti. Kad bi se institucije namijenjene obrazovanju za novinarstvo s akademskom radoznalošću, ako ne i dužnim poštovanjem, odnosile prema ostavštini generacija bosanskohercegovačkih novinara, oni koji tek odrastaju u toj profesiji mogli bi puno naučiti iz priča o “balkonu s cvijećem” i drugim reportažama u kojima je Milan Andrić u izdanjima “Oslobođenja” i kasnije na Televiziji Sarajevo slikao svoje vrijeme i kad je to i njega i njegove urednike koštalo i samoga posla; o gospodstvu i mašti karikaturiste s leptir-mašnom Adija Mulabegovića kojeg se u nekom usputnom spominjanju u listu kojem je darovao svoj talenat danas sjećaju kao “Adila”; o majstorima radio-reportaže poput Alekseja Ace Nejmana; o neuporedivom umijeću Vlade Mrkića da čak i o najmračnijim zbivanjima – od vukovarskog preko dubrovačkog ratišta sve do svjedočenja o teroru nad Sarajevom – piše iz jedino relevantne perspektive: svjedočenjem i doživljajem žrtve, a da pri tome ni njegove redakcijske kolege još dugo nakon njegove smrti, sve do iščitavanja zapisnika s jednog haškog suđenja, i ne znaju kako je izvještavajući o teroru u Bijeljini u proljeće 1992. zloglasnom Arkanu rekao: “Istorija vam neće oprostiti ovo što radite bijeljinskim muslimanima”. Mogu danas studenti novinarstva pročitati sve što je napisano o profesionalnoj etici i idealima “služenja istini” ali je u istoriji te profesije u našim podnebljima neponovljiv primjer dopisnika iz malog mjesta, Kjašifa Smajlovića, koji je svjedočio o sudbini svoga grada doslovno do posljednjeg daha: Arkanovi junaci našli su ga i likvidirali dok je pisao izvještaj o padu Zvornika 8. aprila 1992.
Bakšić je budućim novinarima ostavio i knjige, uključujući i jednu – “Ja, novinar” – u kojima dijeli s njima životno iskustvo u profesiji u kojoj je i sam testirao i pomjerao granice dozvoljenog u vremenima ideološki kontrolisanog novinarstva (kao da i današnje nije pod kontrolom partijskih ili poslovnih monopola): svojevremeno je smijenjen kao urednik “Svijeta” kad je objavio u listu intervju sa tada partijski nepodobnim smijenjenim kosovskim političarem Mahmutom Bakalijem. Bakšićev i doprinosi bosanskohercegovačkom novinarstvu svih spomenutih i mnogih ovdje nespomenutih autora ne trebaju naknadne spomenike ni uvažavanje: novinarstvo je, pored ostalog, profesija u kojoj se vrijednosti jednostavno i ne mogu sakriti – one će se nekim budućim istraživačima same ukazivati sa požutjelih stranica starih novina – ali je proučavanje i poznavanje te ostavštine prijeko potrebni korak prema samopoštovanju onih koji tek ulaze u taj svijet profesije koja traži tako puno odricanja a nudi tako malo zauzvrat.