Bosanskohercegovačka politička sapunica, u kojoj se povremeni idilični nagovještaji evropskog “medenog mjeseca” smjenjuju s provalama nepomirljivih razlika u zajedničkom domaćinstvu – sve do prijetnji razvodom – ovih dana došla je do novog uznemirujućeg zapleta. Predstavnici dviju krajnosti u bosanskoj političkoj zbilji, oličenih u Harisu Silajdžiću i Miloradu Dodiku, još jednom su pokazali umijeće natezanja konopca gotovo do pucanja: prvi je uspalio publiku solo-tačkom pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija, pozivajući na ukidanje “genocidnog projekta” u čijem je dejtonskom ozakonjenju igrao jednu od glavnih uloga, a drugi je uzvratio orkestriranjem kampanje u kojoj se prijetilo i referendumom o otcjepljenju njegovog entiteta. Ti politički manevri visokog napona pokazali su duboku uzajamnu zavisnost između te dvojice zagovornika na jednoj strani “stopostotne” a na drugoj konačno podijeljene Bosne i Hercegovine: razlike među njima su nepomirljive ali jedan bez drugoga jednostavno ne mogu.
To se transparentno pokazalo u najnovijoj političkoj krizi.
Ona je potvrdila ono o čemu je na ovom mjestu već bilo riječi povodom solo istupanja Silajdžića pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija. Ono nije moglo donijeti nikakvu korist u svijetu – jer čak i da je Generalna skupština donijela kakvu rezoluciju o njegovom pozivu na ukidanje Republike Srpske ona nikoga ni na šta ne bi obavezivala (kao što ne obavezuju ni desetine rezolucija o palestinskom pitanju) – ali je zato još jednom servirala Dodiku izgovor da vježba jednoglasje u svom entitetu u osudi tog istupanja i prijetnji referendumom o otcjepljenju. Ovaj predvidljivi scenario, u kojem Silajdžić evo već treću godinu “ukida” a Dodik “brani” svoj entitet sve do prijetnji otcjepljenjem oglašavajući i posredstvom televizije kako je njegova misija slabljenje Bosne i Hercegovine sve do njene disolucije, začudo još uspijeva da uznemiri i ujedini značajan dio javnosti iza ta dva nepomirljiva i neizvodiva projekta.
U tom neprekidnom izazivanju napetosti i neizvjesnosti, osim što udruženim snagama odgađaju osposobljavanje bosanske države za približavanje Evropi, oni istovremeno rade i na potkopavanju vlastitih političkih projekata neprestano proizvodeći učinke suprotne od objavljenih namjera.
U Silajdžićevom slučaju, način na koji on u domaćoj i međunarodnoj javnosti promoviše ideju “poništavanja posljedica genocida” – što je samo drugo ime za ukidanje Republike Srpske – u samoj Bosni i Hercegovini produbljuje jaz između dva entiteta a u svijetu izaziva uglavnom osude i nema podršku nijednog relevantnog faktora. U Dodikovom, prijetnje referendumom o otcjepljenju i otvoreno zagovaranje slabljenja Bosne i Hercegovine, doprinose ujedinjavanju međunarodnih partnera u mirovnom procesu u podršci opstojnosti bosanske države i njenog suvereniteta. Nasuprot upornim nastojanjima iz Republike Srpske da se smanje ovlaštenja i učešće međunarodnog faktora – kako bi se potkopavanje državnih institucija moglo dovršiti bez straha od sankcija – ta politika samo učvršćuje riješenost u svijetu da se u Bosni ostane dok god ona ne bude osposobljena kao neopoziva državna činjenica.
Više je nego očito da Silajdžić nema nijednog relevantnog partnera u svijetu koji bi trinaest godina nakon njegovog dejtonskog prihvatanja i ozakonjenja etničkog aparthejda preuzeo odgovornost za obnovu “stopostotne Bosne i Hercegovine” iz njegovih izbornih obećanja kao što ni Dodik ne može naći nikog relevantnog u svijetu ko bi priznao referendum i otcjepljenje prethodno “etnički očišćenih” teritorija.
Iz svijeta je to već nebrojeno puta ponovljeno. Kako je, nakon najnovijih Silajdžićevih solo-tačaka, eskalirala antibosanska retorika iz Banjaluke, uslijedila je serija nedvosmislenih upozorenja sa svih najznačajnijih međunarodnih adresa o tome da nikakvo narušavanje suvereniteta bosanske države neće biti dozvoljeno ni tolerisano.
Međunarodni Visoki predstavnik je, pozivajući se i na raniji stav Savjeta za provođenje mira, poručio domaćim političarima kako moraju prestati s jednostranim dovođenjem u pitanje suvereniteta države: on pripada Bosni i Hercegovini a Republika Srpska je jedan od njena dva entiteta, dakle – dio njenog unutrašnjeg uređenja. Jednako neprihvatljivim ocijenio je i sva druga licitiranja s promjenom ustavnog uređenja zemlje.
U tome mu se pridružio i američki ambasador u Bosni i Hercegovini Čarls Inglish (Charles English) izražavajući krajnju zabrinutost zbog porasta nacionalističke retorike i sistematskog potkopavanja državnih institucija. U protekle dvije godine, udruženim naporima dvojice vođa od kojih jedan promoviše ideju o “ukidanju Karadžićevog projekta” a drugi otcjepljenje entiteta, zaustavljeno je napredovanje prema euroatlantskim integracijama: zagovornik “stopostotne države” zaustavio je proces njenog postepenog jačanja a zagovornik “otcjepljenja” entiteta poziva i na poništavanje davno ozakonjenih sporazuma o prenosu ovlašćenja na državni nivo.
Američki ambasador bio je savršeno jasan kad je rekao: “BiH je suverena država, RS to nije. Pitanje teritorijalnog integriteta BiH je riješeno. Ovo su činjenice međunarodnog prava i Ustava BiH. BiH je priznata kao nezavisna, suverena država od SAD 1992. godine. Iste godine je primljena u UN kao suverena država. Njen teritorijalni integritet još jednom je potvrđen i garantovanom Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. Moja vlada neće tolerisati bilo kakvo osporavanje suvereniteta ili teritorijalnog integriteta BiH, bez obzira dolazilo ono izvana ili iznutra”.
O tome postoji čvrst međunarodni konsenzus. Jednostrano prekrajanje granica – kao ni jednostrano prekrajanje ustava – nema nikakvu budućnost. Teško je vjerovati da Silajdžić, s vlastitim – istina ne baš državničkim – posjetama Vašingtonu i diplomatskim aparatom koji mu je na raspolaganju, za sve ovo vrijeme nije čuo ili nije razumio i nepismenome jasan stav američke vlade. Ništa manje nije vjerovatno da ni Dodiku baš niko od onih koji u Americi i Evropi promovišu njegov projekt slabljenja BiH do sada nije došapnuo kako aktivno potkopavanje bosanske državnosti vodi u izolaciju i sankcije. A ako obojica sve to znaju, a morali bi znati, onda je razložan zaključak američkog ambasadora kako nacionalistička retorika znači poigravanje strahovima, vraćanje u prošlost i proizvodnju napetosti.
Nosioci tih projekata oživljavanja prošlosti vjerovatno su ispravno procijenili da u današnjem svijetu, sa svim aktuelnim i potencijalnim izazovima, nema ni političke volje ni liderstva za međunarodno nametanje evropskih rješenja u BiH. Ali, već i saglasnost o tome da niko – ni Vašington, ni Brisel, pa na kraju ni Beograd, jer ne može da odbaci vlastitu evropsku budućnost – neće podržati samovoljne jednostrane odluke, morala bi i među vođama i među sljedbenicima izazvati suočavanje sa stvarnošću praznih i neispunjenih obećanja i potaći na ispunjavanje uslova “eurokompatibilnosti”.
Evropa i svijet mogli bi u tome preuzeti i mnogo učinkovitiju ulogu. Morali bi – u odsustvu domaće političke volje – predočiti i javnosti i njenim izabranim predstavnicima listu uslova koji se moraju ispuniti da se najzad krene u približavanje Evropi. Tako bi i birači dobili nešto pouzdanije kriterije mjerenja učinaka vladajućih političkih opcija nego što je njihovo nadvikivanje praznim obećanjima o “ukidanju” ili “otcjepljenju”.