Savršeno mi je jasno da, razmišljajući javno o godinama “Titove diplomatije”, ulazim u minsko polje koje su korisnici, sljedbenici i promotori novootkrivenih etničkih posebnosti posijali kletvama “jugonostalgije” ili “titoizma” – sa valjda samo njima objašnjivom navodnom superiornošću “ovog danas” nad “onim juče” – ali iščitavanje do juče tajnih američkih dokumenata o odnosima Sjedinjenih Država i zemalja Istočne Evrope, uključujući i Titovu Jugoslaviju, od 1973. do 1976. godine jednostavno nalaže razmišljanje o dramatičnom sunovratu s najviših kota svjetske politike na njeno samo dno. Jedan od neposrednih povoda za to poređenje nameće recimo tek objavljeni službeni zapis američkog ministarstva vanjskih poslova (State Department) o razgovoru tadašnjeg državnog sekretara Henrija Kisindžera (Henry Kissinger) s premijerom Jugoslavije Džemalom Bijedićem 4. novembra 1974. godine od 11:32 do 12:05 sati u Bijedićevom kabinetu i njegovom susretu s Titom dan kasnije.
Nakon početne razmjene ljubaznosti, na Kisindžerov poziv da izloži jugoslovenske prioritete u međusobnim odnosima, Bijedić je - ne gubeći ni trena - otvorio temu ekonomskih odnosa: razmjena je tada napredovala do 650-700 miliona dolara godišnje, ali “neophodna je njena dalja ekspanzija” i tu je premijer naveo upravo započetu saradnju s “Westinghousom” u izgranji prve nuklearne elektrane; potrebu za primjenom američke tehnologije i znanja; tada tek usvojeni zakon o zajedničkim ulaganjima s garancijama za sigurnost stranih investicija; a spomenuo je i vojnu saradnju i neke probleme u američkim isporukama vojne opreme (“isporučite nam artiljeriju ali ne i municiju” – prigovorio je Bijedić). To je Kisindžeru poslužilo kao povod da izrazi i američku zabrinutost: “To je zato što kad god mi razmišljamo o tome, iz Jugoslavije dođe neki zapaljivi govor o nama”. Bijedić pred tom primjedbom nije ustuknuo ni koraka: “Što se tiče tih govora, morate nas uzeti takvima kakvi smo. Nećemo se odreći svojih principa”. Kisindžer je požurio da potvrdi američko poštovanje za nezavisnost Jugoslavije i, rekavši kako je upravo ta nezavisnost razlog što Amerika sarađuje s tom zemljom, još jednom je naglasio: “Ponavljam, mi podržavamo vašu nezavisnost, uključujući i nezavisnost od nas … i mi ne očekujemo da se vi odričete od svojih principa da biste sarađivali s nama”.
Bijedić je, na kraju, rekao kako povremene nesporazume mogu rješavati diplomatske službe, na šta je Kisindžer primijetio: “To pokazuje da niste (profesionalni) diplomata … Diplomati ne vole da nema problema jer bi tada ostali nezaposleni”. Bijedić je zaključio: “Naša je dužnost da im ne dozvolimo da proizvode krizu”. Kisindžer se složio izražavajući nadu da će Bijedić sljedeće godine posjetiti Sjedinjene Države.
Razgovor s Titom dan kasnije pokazao je koliko je Titova Jugoslavija bila uvažen i nezamjenjiv partner u najvišoj svjetskoj politici: Vašington je – uvažavajući Titov autoritet na globalnoj sceni – tražio njegovu pomoć na Bliskom Istoku, gdje je samo Tito mogao autoritativno posavjetovati predsjednike, kraljeve i šeike do kojih se inače nije moglo doći i samo je on bio državnik koji je mogao autoritativno posredovati između Vašingtona i Moskve. O tome je dragocjena svjedočenja, u knjizi “Tito u dijalogu sa svijetom” – u izdanju novosadske agencije “Mir” – ostavio i Titov dugogodišnji saradnik Blažo Mandić: on recimo svjedoči o tome kako je Titov savjet tražio još predsjednik Kenedi (John Kennedy) 1963. i kako ga je predsjednik Karter (Jimmy Carter) 1977. molio da utiče na Brežnjeva da prihvati američki poziv u posjetu i na razgovore. Nasuprot rasprostranjenim pojednostavljenim predstavama u javnosti bez sjećanja, o Titovom rasipništvu i nepotrebnim spektakularnim putovanjima oko svijeta, i površan uvid u arhive svjetskih diplomatskoih službi pokazaće kako je njegov uticaj u svjetskim centrima moći direktno uticao na standard građana: desetine firmi – uključujući i bosanskohercegovačke poput Energoinvesta, Unisa, Hidrogradnje, Šipada i drugih – dobijale su višemilionske poslove na tržištima koja je otvarala diplomatija.
Autentični američki dokumenti o kontaktima na najvišem nivou sedamdesetih u dramatičnom su kontrastu s današnjim ponižavajućim “državnim putovanjima” bosanskih najviših predstavnika koji u Vašingtonu jedva da bivaju pripušteni do nivoa pomoćnika državnih podsekretara a i to uglavnom na lekcije o tome šta se od njih traži i očekuje. Pri tome nije riječ samo o razlici kako nas je Amerika tretirala nekada i kako nas tretira sada nego prije svega u odsustvu “principa” na kojima bi se zasnivala bosanska pozicija u svijetu i odsustvu samopoštovanja kakvo je, recimo, u razgovoru s Kisindžerom demonstrirao Bijedić. To samopoštovanje nikako ne može biti zamijenjeno pozom uvrijeđenosti ili očekivanja da svijet riješi probleme u čijem smo stvaranju sami učestvovali (čitaj: Silajdžić) niti bahatošću i razmetanjem jednostranim i za svijet neprihvatljivim aktima (čitaj: Dodik).
Obožavaoci i promotori bosanskih novih realnosti mogli bi povodom ovih razmišljanja prigovoriti kako je nerealno porediti uticaj Titove diplomatije na vrhuncu njegove moći i današnju međunarodnu poziciju ratom opustošene zemlje. Ali, bio sam – upravo diplomatskim poslovima – u zemlji koja je ratovima znatno iscrpljenija od današnje Bosne: tokom misije u Afganistanu 2003. godine i na više međunarodnih donatorskih konferencija posvećenih toj zemlji vidio sam na djelu državnike i diplomatiju koji nemaju gotovo ništa osim vizije i samopoštovanja. Dolazeći, recimo, na ručak kod guvernera Badakšana na sjeveru zemlje na putu do njegove rezidencije u Fejzabadu biće vam potreban džip s pogonom na sva četiri točka, jer to što bi trebalo da je cesta više liči na mjesečevu površinu, iznenada tone i nestaje pred vama, ali ćete – razgovarajući o međunarodnoj pomoći za obnovu infrastrukture - čuti poruku koju ste već čuli i kod predsjednika Karzaija i svih ministara u vladi u Kabulu: Jeste, mi trebamo vašu pomoć, ali hoćemo da u utvrđivanju prioriteta obnove i trošenju sredstava pomoći mi – Afganistanci – budemo “za volanom”. Jednom rječju: nisu prihvatali degradaciju na status bespomoćnog primaoca pomoći nego su zahtijevali vodeću ulogu u njenom usmjeravanju i trošenju.
U bosanskom slučaju nije riječ o tome kako svijet tretira zemlju nego prije svega o odsustvu bilo kakve unutrašnje saglasnosti o prioritetima i principima na kojima bi mogla počivati funkcionirajuća država i njena diplomatija. Zasnovana na uzajamnom rivalstvu, ogovaranju i osporavanju tri u mnogo čemu suprotstavljena “vitalna nacionalna interesa” ona po definiciji ne može računati na poštovanje – pa ni samopoštovanje – na kojem je počivala “Titova diplomatija”.