Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Pokušaj da se priča o Srebrenici, uključujući i oslobađajuću presudu za komandanta njene odbrane, relativizira politički motivisanom galamom o “jednakim krivicama” u svijetu nema nikakvu političku prođu a nacionalističke tvrdnje kako je “tribunal osnovan da bi sudio Srbima” u osnovi je uvredljiva za ogromnu većinu samih Srba koji valjda najljudskije nemaju ništa sa zločincima i zločinima i najmanje im treba da ih njihovi politički predstavnici obilježavaju tim pečatom kolektivne krivice.
Balkanskim političkim gatarama na temu “šta nam se sve sprema” u vezi s američkim izborima ostaje da uživaju u toj trci ali da se u međuvremenu posvete vlastitim projektima približavanja Evropi jer za sada – bar u ovom westernu – ne treba očekivati da bi i na tu scenu mogla ujahati spasonosna konjica …
Umjesto da se, na inspiraciji sa Evropskog šampionata, priprema da učini najbolje što može u sljedećim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo – uz obnovljenu podršku svih onih koji znaju da razlikuju fudbalsku igru od fudbalske administracije (koja je, na žalost, samo ogledalo nakaradne ustavne konstrukcije podijeljene države) – Bosna i Hercegovina je doživjela najteži fudbalski poraz na turniru na kojem nije ni učestvovala
Sve druge kandidatkinje – koje je približavanje Evropi inspirisalo da temeljito, brzo i bezuslovno mijenjaju sve što bi ih moglo usporiti ili omesti na tom putu – imale su nešto što BiH za sada, ni sa svih 85 posto građana opredijeljenih za Evropu, ruku na srce još nema: svenacionalni konsenzus o tome da je pridruženje Evropi najviši i najpreči nacionalni interes i prioritet.
Na žalost, u suštinskom značenju vladavine prava, Bosna i Hercegovina je još u kamenom dobu. Primjeri vladavine bezakonja mnogo su očitiji od bilo kakvih pozitivnih pomaka.
Uzimajući zdravo za gotovo zvaničnu verziju i ‘ne mijenjajući ništa’ u saopštenju o posjeti Vašingtonu iz kabineta bošnjačkog člana državnog Predsjedništva mediji koji su to objavili pristali su na saučesništvo u obmanjivanju javnosti.
Bilo je u našoj 68. i uticaja “praškog proljeća” i pariskih studentskih nemira; i američkog antiratnog pokreta i seksualnog oslobađanja “djece cvijeća”; i bilo je oko nas ljudi svakojakih političkih osjećanja i motiva – staljinista i rojalista koji su u studentima tražili oslonac za oživljavanje vlastitih propalih projekata; razočaranih boljševika zabrinutih za “izdaju ideala revolucije”; anarhista i naravno istinskih liberala – ali meni se, čak i sa ove životne distance, čini kako sam jednostavno bio tamo gdje je i bilo mjesto nekome ko ima samo 21 godinu.
Ovonedjeljno ukazanje dvojice reprezentativaca državne vlasti u Sarajevu u Americi završilo se kako je i moralo, pokazujući – na simboličan način – kako, eto, ima stvari u kojima su jednako učinkoviti razumijevanje američkih prijatelja u Kongresu i podrška predstavnika Burkine Faso u Savjetu bezbjednosti koji je tamo izrazio “zadovoljstvo mjerama za povratak izbjeglih (u BiH)” šta god on o tome mislio ili znao.
Izjave bilo kog političara kako ne voli državu u kojoj, htio – ne htio, živi; kako njen glavni grad ne smatra svojim glavnim gradom; i kako joj, ukratko, želi što skorije odumiranje jedino je razumno posmatrati u dimenzijama njihovog realnog domašaja. A one, gledano iz te perspektive, nemaju baš nikakve ni trenutne ni buduće posljedice.
Od svih zemalja bivše Jugoslavije Slovenija se prva, još kasnih osamdesetih, ujedinila oko projekta sažetog u poklič “Europa zdaj” ili “Evropa sada” i eno je danas predsjedava Unijom. Oni čija je preokupacija prošlost još su, naravno, u prošlom vijeku i za to su im krivi svi osim njih samih.
Ono što jeste neprihvatljivo u Dodikovoj prijekoj presudi jeste poziv na likvidaciju BHT: umjesto toga – potrebno je da izabrani “predstavnici sva tri naroda” najzad ispune odgovornost prema javnosti tako što će joj osigurati nezavistan, profesionalan i poslovno stabilan javni televizijski servis.
Samo onda kad neko povjeruje kako je ono što on sam radi oličenje “umjetnosti mogućeg”, kao u samoljubivom ocjenjivanju vlastitog posla sa A+, moguće je danas preostalim Bosancima i Hercegovcima govoriti kako je postdejtonska realnost najbolje što su mogli dobiti, valjda s uvjerenjem kako su iskustva iz devedesetih najzad ubila u njima sjećanje na vremena kad ni Sarajevo nije bilo muslimansko-bošnjački, ni Banjaluka srpski, ni Mostar hrvatski grad i kad mnoga druga mjesta širom te zemlje – Zvornik i Foča, Višegrad i Goražde, Prijedor i Sanski Most, Derventa i Stolac, da ne nižemo dalje – nisu bila oličenje današnje tužne etničke “čistote”.
Zašto uopšte nije važno to što je najpozvaniji tumač dejtonskih pogodbi podsjetio kako politika zasnovana na obećanjima “otcjepljenja” ili “ukidanja” entiteta nema nikakve budućnosti nego je, eto, najvažnije osporavati inače očitu činjenicu da je Izetbegović dva mjeseca prije Dejtona prihvatio uspostavljanje Republike Srpske.
Najnovija Solanina briga, kako se “u slučaju da pobijedi Nikolić” Mladić neće naći u Hagu, računa ili na kratko pamćenje ili na jako nizak koeficijent inteligencije onih kojima je namijenjena: radikali formalno nisu bili na vlasti u postmiloševićevskoj Srbiji a Mladić svejedno nije uhapšen i izručen.
Tanović i njegovi istomišljenici zaradili su pravo da se svakako sasluša, pa možda i podrži, to što imaju reći. Ako je Izetbegović uoči “prvih demokratskih izbora” 1990. entuzijastično pozdravio osnivački kongres Karadžićevog SDS-a riječima “mi smo vas čekali” i “vi ste ovdje potrebni” zar nakon gotovo dvije decenije takvog partnerstva na vlasti nije ostalo baš nimalo nade da se poželi sve najbolje stranci koja nudi – drugačiji scenario.
Gdje smo mi u američkoj izbornoj priči? Osim, srećom samo fiktivne, “snajperske vatre” – ne treba očekivati bitnije promjene: Sjedinjene Države će nastaviti da podržavaju mir i stabilnost i evropsku budućnost balkanskih država ostavljajući njihovim građanima da u demokratskom ambijentu za koji su sami najodgovorniji sami i odlučuju kakva će ta budućnost biti.
U bosanskom iskustvu, promotor ideje o "krijeposnoj muslimanskoj državi" doživio je partijsku promociju, što nipošto nije način da se kaže kako su njegovi stavovi neprihvatljivi. Zato – na žalost – ne može biti ni ozbiljnih prigovora stranim analitičarima koji u jednom starom novinskom eseju nalaze nove povode da sumnjaju u proevropsku orijentaciju bošnjačkih političkih i vjerskih vođa.
Odsustvo naučno i moralno obavezujuće zajedničke istorije devedesetih uveliko ide na ruku onima čija je misija održavanje etničkih podjela i napetosti.
Ne treba da čudi što su najbespoštedniji pozivi na političke likvidacije uslijedili kad su za rasprodaju dospjeli bosanski energetski potencijali. Tek tada se, iznad svih velikih patriotskih riječi i principa iz protekle dvije decenije “nacionalnog buđenja” – transparetno da ne može transparentnije - razvio barjak ratnoprofiterskog interesa povezujući mafiju s obje strane Drine (i šire).
Sama Evropa prečesto je mijenjala vlastite kriterije proevropskih reformi, prilagođavajući “minimum” zahtijevanog balkanskim galamdžijama i inadžijama, sve do potpune dezorijentacije i utiska o kozmetičkim promjenama nakon kojih sve ostaje isto. A to već više liči na balkanizaciju Evrope nego na europeizaciju Balkana.
Učitajte više sadržaja...
