Ovog proljeća, s pomiješanim osjećanjima nostalgije i nevjerice, čitam zapise ili čak “naučne elaborate” svojih vršnjaka povodom četrdesete godišnjice svega što je nekako ostalo potisnuto u našem ljudskom sazrijevanju pod šifrom “šezdesetosma”. O tome se u prve dvije decenije nekako nije baš javno govorilo, jer je “šezdesetosmaštvo” bilo kao kakva kletva koja je ograničavala podobnost za zapošljavanje ili napredovanje u javnoj službi; onda je došla decenija u kojoj to nikoga ionako ne bi zanimalo – bilo se zaokupljeno golim opstankom u deceniji ubijanja – da bi se, najzad, uz četvrtu deceniju “studentskih događaja” iz 1968. pred javnost prostrla pomućena sjećanja, romantična pretjerivanja, nostalgična uljepšavanja, kvazinaučna tumačenja ili jeftina samopromocija onih koji su kao još tada ustali protiv svega što nas je snašlo danas. Podsjećaju me te lovačke priče mojih vršnjaka na jednu anegdotu iz vremena “socijalističke obnove i izgradnje”.
Titov najbliži saradnik, Edvard Kardelj, u lovu u Zagorju sklonio se od kiše u seosku krčmu i – tek da zapodjene razgovor – upitao krčmara: “A šta ti, stari, misliš o ovom socijalizmu?”
– Nije loše, ali najbolje je bilo za Franje Josifa.
“Kako to?”
“Pa, meni je tada bilo osamnaest godina”.
U mojim refleksijama na 68. nema baš mnogo prostora za naknadnu maštu. Tada sam bio urednik Univerzitetske rubrike u beogradskom “Studentu” i o tome šta se i kako se “to” dogodilo pisao sam, zajedno s Milisavom Savićem, u izvještaju o obračunu milicije sa studentima na prvoj strani tog lista i sve to je – dok je “Student” tog 2. juna 1968. još bio u štampi – citirano u zahtjevu tužilaštva za sudsku zabranu lista i objavljivano u kasnijim povremenim osvrtima na ljeto 68. Stvar je – iz te sasvim lične perspektive – manje romantična nego u današnjim kazivanjima tadašnjih momaka iz gomile: nije bilo nikakve zavjere unutrašnjih ili poticaja vanjskih neprijatelja nego je sve počelo tako što je na najavljeni koncert u domu kulture u Studentskom Gradu na Novom Beogradu došlo mnogo više posjetilaca nego što je moglo stati u dvoranu pa su se onda pogurali i potukli oni unutra s onima vani, pa je intervenisala milicija, pa su poletjele kamenice i planula vatrogasna kola, pa se u ponoćne sate pronio glas kako “biju studente” i do jutra je već sve bilo spremno za protestni mars na saveznu skupštinu, formulisani su i zahtjevi i krenula je kolona od više hiljada studenata koja je zaustavljena kod podvožnjaka na Novom Beogradu da bi - nakon nekoliko sati uzaludnih uvjeravanja da se demonstranti raziđu – uslijedila naredba: “Udri po njima!” Kako sam, kao urednik studentskog lista, došao iz svoga doma u centru grada našao sam se na najgorem mogućem mjestu: između milicije i demonstranata. Tako su prvi pendreci raspalili po mojoj glavi i vratu, po rukama kojima sam pokušavao da se zaštitim pri čemu je slupan i moj prvi sat, sve dok nisam ostao poluonesviješten ležati na asfaltu, a kako je milicija trčala za studentima tako su prošli i svi koje su revnosni čuvari reda, dospjeli kao pojačanja iz srbijanske provincije, uspjeli stići. (Moj “doživljaj” sačuvan je na spektakularnim snimcima fotoreportera magazina NIN Tome Peterneka, kasnije objavljenim i u mojoj knjizi o balkanskim medijima: milicioner raskoračen iznad mene s isukanim pendrekom a pored nas tadašnji predsjednik savezne skupštine Miloš Minić koji uzalud viče: “Prestanite, ko vam je rekao da bijete decu?”)
Bilo je, naravno, i mnogo više od tog batinanja kod podvožnjaka u svemu oko 68: možda smo i mi u “Studentu” doprinijeli nezadovoljstvu pišući tog proljeća o prevaziđenim nastavnim programima i socijalnoj nejednakosti; bilo je uticaja “praškog proljeća” i pariskih studentskih nemira; i američkog antiratnog pokreta i seksualnog oslobađanja “djece cvijeća”; i bilo je oko nas ljudi svakojakih političkih osjećanja i motiva – staljinista i rojalista koji su u studentima tražili oslonac za oživljavanje vlastitih propalih projekata; razočaranih boljševika zabrinutih za “izdaju ideala revolucije”; anarhista i naravno istinskih liberala – ali meni se, čak i sa ove životne distance, čini kako sam jednostavno bio tamo gdje je i bilo mjesto nekome ko ima samo 21 godinu.
Bilo je, naravno, i drugačijih službenih razmišljanja i zabilješki o mom šezdesetosmaštvu. Već tog ljeta, nakon što je u najupečatljivijoj demonstraciji državničke mudrosti Tito izišao na televiziju i rekao kako su “studenti u pravu” – poslije čega se u Studentskom Gradu razvilo kozaračko kolo označavajući kraj pobune – na ljetnom raspustu kod moje stare majke Hasibe Lasić u Sanskom Mostu osjetio sam kako više nisam dobrodošao u društvo starijih “odgovornih drugova” koji su ranije uživali da budu viđeni s mladim piscem i novinarom a jednog dana, dok sam odmarao od vreline ljeta i viška piva, majka me nježno prodrmala: “Ustani, traži te neki čovjek, ali čuvaj ga se.” – A zašto? “Pa zato što kaže da je išao s tobom u školu u Mrkonjiću”. Nasmijao sam se na tu površnost zloglasne tajne službe koja iz podatka da sam rođen u tom gradu, iz kojeg su me roditelji odnijeli kad sam navršio jedva šest mjeseci, izvlači zaključak kako sam tamo išao i u školu. Tog ljeta, sa tim osjećanjem da sam postao “bezbjednosno interesantan”, više se nisam vratio u “Student” nego sam se posvetio sportskom novinarstvu: objavljivao sam reportaže u tada još novom magazinu “Tempo” i sarajevskom “Svijetu” a kad sam se krajem godine zaposlio kao sportski dopisnik “Oslobođenja” u Beogradu tadašnji visoki funkcioner iz Sarajeva pitao je šefa dopisništva Jožu Drukera: “Šta će vam taj Če Gevara” i preporučio mu da se pobrine da sve ostane samo na sportu što je, naravno, bilo i moja želja.
Mnogo godina kasnije neki će samozvani “naš vodeći” promotor uloge vlastite porodice u bošnjačkoj naprednoj misli, na relaciji od Baščaršije do Vječne vatre, napisati nešto o “trockističkim šezdesetosmaškim baljezgarijama” ovog autora te Radovana Karadžića i Rajka Petrova Noge: nikad više gluposti u samo jednoj rečenici – niti sam o 68. ikada pisao ili rekao bilo šta ideološki obojeno, niti sam sa dvojicom spomenutih studirao ili živio u istom gradu, oni u Sarajevu-ja u Beogradu, ali baviti se time značilo bi već osjenčavati priču o godini ljubavi bojama bezrazložne zlobe i mržnje.