U četvrtak ujutru na naslovnoj strani sarajevskog dnevnika časnog imena ohrabrujući naslov za sve kojima je do mirne Bosne – Poruka entitetima: Otcjepljenja nema! Naslov je, naravno, svojevrsni odgovor na ovonedjeljne ponovljene pozive u Banjaluci na otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Nevolja s naslovima je da u njih često, baš kao ni u ovoj prilici, ne može stati sva istina o događaju kojim se bave. U ovom slučaju naslov je odrazio samo jednu od dvije poruke sa briselskog zasjedanja Savjeta za provedbu mira. Druga poruka, očito odgovor sarajevskim prodavačima magle, glasi: Nema ni ukidanja entiteta.
Ovo višednevno sijelo bosanskih političkih prvaka s evropskim predstavnicima i Upravnim odborom Savjeta u Briselu bilo je za sve koji to hoće da vide – a vidjećemo da ima i onih koji to neće – svojevrsni bal pod maskama na kojem su gosti pristali da makar na ta tri dana demonstriraju “opredijeljenost za evropski put” a ipak nisu mogli prikriti dubok nesporazum o tome šta takva opredijeljenost zaista i znači. Čak i najbrižljivije sanitizirana izlaganja, sračunata na to da se pred svijetom ostavi utisak kooperativnosti na evropskom putu, transparetno su pokazala najmanje tri bitno razliciita – ako ne i nepomirljiva – pristupa bosanskohercegovačkim evropskim perspektivama.
Bosanski političari su za dvanaest poratnih godina već dobro uvježbali vještinu da jedno govore a drugo misle i rade. U ovom slučaju: svi će potvrđivati odanost “dejtonskom sporazumu”, jer u suprotnom rizikuju međunarodne sankcije, ali će u izjavama, stranačkim pa čak i parlamentarnim deklaracijama obećavati jedni ukidanje entiteta a drugi njihov status “države u državi”, jer u suprotnom rizikuju lični status najpatriotskijih među svojima. Svi će se zaklinjati kako su posvećeni evropskoj budućnosti ali će biti savršeno vidljivo da imaju u vidu tri sasvim različite stvari: jedni – radikalnu ustavnu reformu s ukidanjem entitetskih podjela; drugi – “reforme” koje ni na koji način i ni u kom obimu neće dovesti u pitanje “državnost” entiteta; treći (možda najbolje predstavljeni u stavovima člana državnog Predsjedništva Željka Komšića, čija je jedina slabost što nemaju potporu ni u jednoj od dvije prethodne krajnosti) – za sve one promjene koje će Bosnu i Hercegovinu transformisati u funkcionirajuću evropsku državu.
Sve ostale razlike logična su posljedica nepomirljivih stavova o ustavnom uređenju.
O tome da li je i dalje potrebna institucija visokog predstavnika: jedni govore o napretku u BiH kojim se stvaraju uslovi za ukidanje međunarodnog nadzora-drugi se zalažu za nastavak međunarodne uprave sa punim ovlašćenjima za nametanje neophodnih reformi ako o njima nema domaće saglasnosti.
O ustavnoj i policijskoj reformi: jedni pozdravljaju i dogovore kojima se stvara privid promjena pa makar sve ostalo isto-drugi zahtijevaju stvarne promjene koje će doprinijeti funkcionalnosti i države i policije.
Poslije briselskog sijela, za sve koji su spremni da vide obje poruke Savjeta za provedbu mira, gubitnici su i zagovornici “stopostotne BiH” i zagovornici otcjepljenja ili – u Dodikovoj učtivijoj retorici – disolucije. Međunarodna zajednica neće nametnuti prvo niti će dozvoliti drugo. To što su poraženi Milorad Dodik i Haris Silajdžić na žalost je takođe samo polovina priče.
Druga polovina je da su još jednom poraženi i svi kojima je iskreno do evropske budućnosti Bosne i Hercegovine.
Poraženi su najprije zato što su, bivajući taoci potpuno besperspektivne politike države bez entitea na jednoj ili entiteta bez države na drugoj strani, izgubili još dvije godine u kojima jne potpuno paralisano svako napredovanje prema Evropi a – možda još tragičnije – i zato što nakon svih kriza i paraliza iz te minule dvije godine “međunarodna zajednica” neće učiniti ništa da aktivno pogura proevropske reforme ili da ukloni prepreke takvim reformama.
Prepuštanje tog procesa na “odgovornost” domaćim političarima spada, naime, u kategoriju unaprijed propalih projekata: tamo odgovornosti jednostavno nema.
Željko Komšić je, kao autentični – ali usamljeni – predstavnik “trećeg puta” između dva utopistička projekta, rizikovao i da povrijedi autoritet međunarodne uprave kad je ukazao kako bi za bosanskohercegovačko napredovanje prema Evropi bilo jako štetno svako zadovoljavanje tek kozmetičkim promjenama, kojima se stvara privid reformi a sve ostaje isto, ali – u tome je potpuno u pravu. Ideja o “vlasništvu” domaćih političara nad reformskim procesom i njihovoj “odgovornosti” za neophodne promjene pokazala se za mandata bivšeg visokog predstavnika, Kristiana Švarca-Šilinga (Christian Schwartz-Schilling) kao recept za paralizu.
Ako je tačno, a izgleda da jeste, da međunarodna zajednica zaokupljena drugim globalnim krizama nema namjeru da aktivno promoviše evropsku opciju u BiH, i ako ona želi da se što prije stvore uslovi za njeno postepeno povlačenje iz te zemlje – a izgleda da želi – onda će na određen način ipak morati da učestvuje u dovršavanju projekta mirne Bosne (i Hercegovine).
U Briselu je učinila tek jedan – bitan – korak u tom smjeru potvrđujući da je bosanskorecgovačka državnost neupitna i trajna činjenica. To je onda i poruka svim njenim građanima da nema nikakvih izgleda za priznavanje bilo kakvih otcjepljenja ili prisajedinjenja i da retoričko ili propagandističko guranje takvih projekata može voditi samo u međunarodnu izolaciju, sankcije i produženu bijedu.
To jeste dosta ubjedljiv poziv da se obuzda politički ekstremizam ali još nije i dovoljno da potakne pozitivne reformske korake. Za takvo šta – međunarodna zajednica bi morala uložiti još jedan, kreativniji i bolje fokusiran napor, da ponudi bosanskoj javnosti i njenim političkim predstavnicima mapu evropskog puta: šta tačno i do kada mora da se uradi kako bi zemlja zajedno sa susjedima ušla u porodicu evropskih država. Do sada – uključujući i još nezavršene poslove na ustavnoj i policijskoj reformi – takve mape nije bilo. Sama Evropa prečesto je mijenjala vlastite kriterije proevropskih reformi, prilagođavajući “minimum” zahtijevanog balkanskim galamdžijama i inadžijama, sve do potpune dezorijentacije i utiska o kozmetičkim promjenama nakon kojih sve ostaje isto. A to već više liči na balkanizaciju Evrope nego na europeizaciju Balkana.