Ovih dana balkanski mediji su upadjivo, kako valjda i treba kad se radi o izjavama iz vrhova svjetske politike “o nama”, zabilježili zloslutnu prognozu najvišeg evropskog predstavnika za spoljnu politiku i bezbjednost Haviera (Javier) Solane: Ako Nikolić pobijedi (na izborima u Srbiji), Mladić se neće naći u Hagu i “zato moramo da učinimo sve što možemo” da se podrže proevropske snage. U tom svjetlu do izbora 11. maja Evropa će razmotriti perspektive ubrzanijeg približavanja Srbije Uniji i vizne olakšice i sve ostalo što bi stalo u Solanino “sve što možemo”. Ova epizoda pokazuje kako, na žalost, svijet ništa nije naučio iz iskustava s Miloševićem a zatim u protekloj deceniji s Koštunicom na vrhu u Srbiji. Nikolić, naime, nije bio predsjednik od vremena pada Miloševića a Mladić svih tih godina nije ništa bliži Hagu nego u to doba. Milošević je prvi patentirao to zastrašivanje zapada babarogom “dolaska ultranacionalista na vlast” u Srbiji: “Ako ne budete radili sa mnom, moraćete raditi sa Šešeljem” – govorio je i u površnosti zapadnog razumijevanja balkanskih prilika godinama i uspijevao da se predstavi kao manje zlo iako su pod njegovim poredsjedavanjem vođeni ratovi i činjeni masovni zločini da bi se na kraju, u postizanju dejtonskog mira, od “balkanskog krvnika” – kako je nazivan u Vašingtonu – preobrazio u mirotvorca.
Otkada ga je u “oktobarskoj revoluciji” 2000. zamijenio Vojislav Koštunica, milioni dolara u donacijama potrošeni su da se podrži priželjkivana proevropska opcija i ponovo su dobronamjerni pozivi za pomoć demokratskoj opciji pojačavani zastrašivanjem kako će u protivnom doći na vlast radikali. Da se to kao ne bi desilo, neki su se od najviših predstavnika te opcije utrkivali s radikalima u nacionalističkoj retorici; nisu učinili ništa na privođenju u Hag najodgovornijih za ratna zlodjela; ohrabrivali su opstrukciju obnavljanju bosanske državnosti; raspirivali antizapadna raspoloženja sve do nasilja i paljenja američke ambasade u Beogradu povodom proglašenja i međunarodnog priznanja nezavisnosti Kosova.
Imao sam i lično iskustvo s tom zapadnom fascincijom promocijom demokratije u Srbiji. Dok se pripremao za štampu rukopis moje knjige “Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace” u izdanju američkog Instituta za mir u Vašingtonu, kasnije objavljene i u Sarajevu i u Beogradu pod naslovom “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru”, jedan od američkih recenzenata – iz reda dobronamjernih promotora evropskije Srbije – pokušao je da me uvjeri da izbacim iz rukopisa sljedeći dio:
“Posljednje i najstrašnije barbarstvo rata u Bosni, srpsko zauzimanje navodno ‘zaštićene zone’ Srebrenice - sa masovnim pokoljem više od 7.000 muškaraca i dječaka za samo nekoliko dana - nije privuklo gotovo nikakvu pažnju u srbijanskim medijima. Čak ni televizijska izjava srpskog generala Ratka Mladića kako je ‘najzad došao trenutak osvete Turcima’ nije izazvala interes u Beogradu za sudbinu hiljada ljudi iz Srebrenice. Politika je objavila izjavu predsjednika Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice pod naslovom: ‘Srebrenica - odbrambena akcija’. Posuđujući omiljenu srpsku propagandističku teoriju tokom balkanskih ratova devedesetih, Koštunica je branio zauzimanje Srebrenice - koje je međunarodno postalo zloglasno kao ‘najgori masakr u Evropi od Drugog svjetskog rata’ - nazivajući ga ‘kontraofanzivnom i odbrambenom akcijom protiv aktivnosti muslimanskih snaga iz nečega što je trebalo da bude zaštićena zona’”.
“Tvoja kniga je o medijima, ne znam zašto bi neka Koštuničina izjava od prije osam godina bila baš tako relevantna, a ipak je on pobijedio jednog Miloševića: možda bi mogao to da izbaciš” – savjetovao me taj inače uvaženi balkanski ekspert u Vašingtonu.
Odgovorio sam kako ta izjava, ipak, jeste relevantna jer upozorava na opasnost da nam se pod maskom demokratije prodaju u osnovi nacionalistički projekti; da se umjesto poštovanja za žrtve promoviše opravdavanje zločina; da se – najzad – u svijet evropskih vrijednosti, otvorenih granica i vladavine prava unese prtljag etničkih napetosti i mržnji.
Osvrt na tu Koštuničinu izjavu ostao je u knjizi a pokazaće se da je upravo na toj tački, poricanja odgovornosti za ratove devedestih i uzdizanja najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata na nivo nacionalnog herojstva, Srbija zaustavljena u napredovanju prema Evropi. U tom kontekstu najnovija Solanina briga, kako se “u slučaju da pobijedi Nikolić” Mladić neće naći u Hagu, računa ili na kratko pamćenje ili na jako nizak koeficijent inteligencije onih kojima je namijenjena: radikali formalno nisu bili na vlasti u postmiloševićevskoj Srbiji a Mladić svejedno nije uhapšen i izručen.
Iz perspektive balkanskog komšiluka, pa razumljivo i pospremanja u zajedničkom evropskom domu, naravno da je poželjnije da u Srbiji prevlada proevropska politička opcija. Ali, u tome malo šta korisno mogu učiniti dobronamjerne naivčine u svjetskoj politici: njihovo – makar i najdobronamjernije – miješanje najčešće zloupotrebljavaju nadripatriotske partije i mediji poručujući, u ovom slučaju Solani, kako se nepozvan “meša u naše stvari” i potpomaže “izdaju Kosova” i kako “nakon što je naredio bombardovanje Srbije” nije nimalo pozvan da se brine o njenoj budućnosti.
Podsjeća me to na sličnu medijsku zloupotrebu međunarodnih aktivnosti bosanskohercegovačkih političkih prvaka. Kad se u septembru 2002. godine tadašnji šef bosanske diplomatije Zlatko Lagumdžija u Ujedinjenim nacijama u Njujorku sastao s američkim predsjednikom Džordžom Bušem (George Bush) – iako je u službenom saopštenju naglašena “bezrezerva podrška (Sjedinjenih Država) jedinstvenoj, multietničkoj i demokratskoj Bosni i Hercegovini”, vodeći bošnjački dnevnik je vijest o tome objavio pod naslovom: Lagumdžija podržava Buša – očito sugerišući biračima uoči tada aktuelnih izbora kako su Lagumdžija i njegova partija sljedbenici nepopularne, i uz to navodno “antimuslimanske”, politike administracije u Vašingtonu. Na stranu sada politička nepismenost takvog naslovljavanja, jer treba zaista biti krajnje neuk ili zlonamjeran pa ne zaključiti kako je jedino relevantna u tom diplomatskom susretu “bezrezervna američka podrška Bosni i Hercegovini”, a ne obrnuto, ali je simptomatično kako je kasnije isti taj list potpuno okrenuo ploču kad izvještava o američkoj turneji vlastitog političkog izabranika među Bošnjacima: javlja, naime, kako je Haris Silajdžić imao sastanke na visokom nivou s predstavnicima Bušove administracije u Vašingtonu čak i nakon što u dva boravka u američkom glavnom gradu nije dobacio dalje od sastanka s pomoćnikom državnog sekretara. Ali, tako je i nikako drugačije: piše u novinama.