Sada, kad nakon nedjeljnog finala Njemačka-Španija u Beču i Evropski fudbalski šampionat 2008. postaje samo uspomena na juni u kojem su dnevno bile na rasporedu i po dvije utakmice i u kojem smo vidjeli izložbu najboljega što fudbal čini najpopularnijom igrom na svijetu – spektakularne golove (Šnajder, Roben, Ibrahimovic, Balak, Ronaldo – da spomenemo samo neke); dramatične zaplete i još dramatičnije rasplete (preokret u završnici utakmica Turska-Švedska i Hrvatska-Turska uz takođe neizvjesnu završnicu polufinalne utakmice Njemačka-Turska); trijumf maloga nad velikim (recimo Hrvatske nad Njemačkom); potop evropskih i svjetskih prvaka (Grčke i Italije); demonstracije patriotizma u zajedničkom pripadanju Evropi u kojima se ispoljava i bogata različitost nacionalnih kostima, pjesama i igara i osjećaj da je ipak sve to veselje u zajedničkoj evropskoj kući; lakoća ispoljavanja navijačkih osjećanja bez obzira na državničke obzire (Merkel, španski kraljevski par, Mesić, Erdogan i drugi šefovi država koji su došli da podrže svoje) … - ne mogu a da ne podijelim s vama razmišljanje koje se često nametalo u gledanju svih tih utakmica i po cijenu da ponešto od poslova od kojih se živi bude odgođeno za kasne večernje ili rane jutarnje sate: a šta da da se među 16 najboljih u Evropi nekim čudom našla i Bosna i Hercegovina.
Ovdje poštovanom čitaocu dugujem objašnjenje kako ovo “nekim čudom” nipošto ne znači nepoštovanje za napor koji su u kvalifikacijama uložili oni koji su predstavljali BiH. Naprotiv: mislim da su – u okolnostima u kojima funkcioniše bosanski fudbal – oni već izveli neka prava čuda kao što su pobjede nad Norveškom i Turskom u ovim kvalifikacijama ili samo jedan gol manjka u kvalifikacijama protiv Danske za Euro 2004. i herojsko nadmetanje sa Španijom i Srbijom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. Zahtijevati više od toga od tima u čijoj se zemlji punih pet godina nije igrao fudbal i gdje su igrališta postala masovna gubilišta i groblja značilo bi potpuno sljepilo za realnosti.
To “neko čudo” odnosi se na okolnosti u kojima i danas, gotovo 13 godina nakon rata, funkcioniše reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Da se ona, dakle, našla na šampionatu u Austriji i Švicarskoj Evropa bi definitivno vidjela nešto što joj nijedna od 16 zemalja učesnica tog prvenstva nije mogla pokazati. Nasuprot svim tim patriotski raspjevanim-u transu razigranim-pivom okupanim skupinama što i u pobjedi i u porazu navijaju za svoje vidjela bi navijačku skupinu koja jednako tako strastveno navija protiv svojih: momke i djevojke koji su spremni prevaliti dalek put i organizovati što masovniji dolazak da bi napravili kakvu bakljadu; zadimili teren ili izazvali kakav drugi prikladan incident ne bi li omraženi “Savez” platio kaznu kad se već ne obazire na kletve i psovke s tribina; vidjeli bi navijače beskrajno iritirane ako protivnik nikako da postigne gol koji će proslavljati kao nedavno kad su prateći posredstvom Interneta prijateljsku utakmicu BiH s Azerbejdžanom u Zenici uspaničeno pitali: “Pa zar taj Azerbejdžan ne može dati gol ni ‘ovima’”, bivajući duboko ožalošćeni što je i nakon svih protestnih otkaza jedva okupljena ekipa BiH ipak pobijedila tim koji je ne tako davno pobjeđivao i Srbiju; navijače koji su vjerovatno opravdani revolt protiv administracije fudbalskog saveza usmjerili protiv državnog tima veličajući sve one koji odluče da bojkotuju reprezentaciju i gotovo svrstavajući u izdajnike one koji ipak igraju za nju.
Dok u počasnim ložama među najvišim državnicima svoje zemlje predstavljaju sve sami velikani fudbalske igre – Bekenbauer, Platini, Krojf, Euzebio i slični – najveći živi asovi bosanskog fudbala poput Ivice Osima, Safeta Sušića, Duška Bajevića i drugih daleko su od toga da ih se poistovjećuje s reprezentacijom njihove zemlje.
I dok je šampionat 2008. nesumnjiva inspiracija za popularizaciju i dalje podizanje nivoa fudbalske igre na kontinentu, u BiH je i ta svetkovina iznad svega ipak samo igre pretvorena u manifestaciju dubokih podjela s kulminacijom u raspojasanom slavlju u gradovima s bošnjačkom većinom pobjede reprezentacije Turske nad Hrvatskom. Ideološki motivisani prodavači magle o tome kako u bošnjačkim sredinama i danas još vlada neuporedivo viši nivo etničke, vjerske i svakojake tolerancije požurili su s objašnjenjima koja ne bi prošla ni početni test logike: jedni kažu – ponijela ih prije svega ljepota turske interpretacije fudbala, a taj tim zaista i jeste demonstrirao kreativan, napadački, neposustajući fudbal, ali ako je prije svega zbog igre i ljepote, nije li upravo Hrvatska u pobjedi nad Njemačkom odigrala možda najljepšu utakmicu i postigla možda najmanje očekivanu pobjedu na šampionatu pa ipak nije bilo provale “oduševljenja fudbalom” među bosanskim navijačima Turske; drugi su pričali kako je ta provala veselja i napetosti izbila prije svega u gradovima gdje su još svježe ratne “linije razdvajanja” između hrvatskih i bosanskih snaga, ali zašto bi se onda najponesenije slavilo u Sarajevu gdje takvih sukoba ili linije razdvajanja te dvije vojske nije ni bilo; treći će – možda i opravdano – reći kako ne treba iz navijačkih orgija izvlačiti nikakve velike zaključke, u svijetu navija ko za koga hoće, ali je slabost tog liberalizma prema oduševljenju za Tursku to što se upravo u većinski bošnjačkim sredinama diže kuka i motika kad bosanski srpski ili hrvatski poilitičari ispoljavaju navijačka raspoloženja prema reprezentacijama susjednih država a, eto, sad bi trebalo da je nevažno što je Bošnjacima srcu najbliža Turska.
A kad se potroše sva ta benigna tumačenja poturčivanja velikog dijela bošnjačkih navijača, ostaje podsjećanje kako se na tome uporno i temeljito godinama radilo u bošnjačkoj javnosti, sve do otužnog poricanja bilo kakvog bosanskog osjećanja u uskliku reisa islamske zajednice Mustafe Cerića povodom posjete Bosni i Hercegovini turskog premijera Erdogana u martu ove godine: “Turska je naša mati, tako je bilo i tako će i ostati”.
Umjesto da se, na inspiraciji sa Evropskog šampionata, posveti pripremama da učini najbolje što može u sljedećim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo – uz obnovljenu podršku svih onih koji znaju da razlikuju fudbalsku igru od fudbalske administracije (koja je, na žalost, samo ogledalo nakaradne ustavne konstrukcije podijeljene države) – Bosna i Hercegovina je doživjela svoj najteži fudbalski poraz na turniru na kojem nije ni učestvovala.