Ako je tačno to što američki diplomati gotovo bez izuzetka, pod vječitim uslovom “da ne budu citirani”, kažu o Ričardu Holbruku (Richard Holbrooke), riječ je o diplomati neuporedive taštine. Zato je i povodom njegove nedavne “privatne posjete” Bosni i Hercegovini bilo samo pitanje dana kada će se saznati na koji će način ta posjeta – više od 12 godina nakon njegovog životnog djela: postizanja Dejtonskog sporazuma o mirnoj Bosni – poslužiti okrepljenju njegove poslovične sujete. Ovdje naravno važi ona tanka linija koja, još u zapisima engleske spisateljice Džejn Osten (Jane Austen) od prije dva stoljeća, odvaja ponos od sujete: ponos odražava ono što mislimo sami o sebi, a sujeta ono što bismo htjeli da drugi misle o nama. Holbruk je izložio oba ta osjećanja u svojoj mjesečnoj kolumni u “Vašington postu” (The Washington Post) od 23. aprila pod naslovom “Lekcije iz Dejtona za Irak”. On je utiske iz Bosne ispisao u obliku neke vrste školskog svjedočanstva, s ocjenama o najvažnijim ispitima dejtonskog projekta, iz kojih se vidi da on jeste ponosan na neka post-dejtonska ostvarenja: najvišu ocjenu, A+, dao je za ostvarenje glavnog dejtonskog cilja – okončanja rata – pri čemu naglašava da je to postignuto bez ijednog izgubljenog života među američkim ili NATO vojnicima. Još jedno A upisao je za uspjeh u uklanjanju stranih islamskih ekstremista iz poratne Bosne, jer bi u protivnom “Al-Kaida vjerovatno planirala napade od 11. septembra u Bosni, a ne u Afganistanu”, a sljedeću najvišu ocjenu, A-, dobilo je poratno brisanje linije entitetske podjele, čime je spriječeno da Bosna bude podijeljena kao Koreja. Visoka ocjena, B+, data je i za uspješnu integraciju poratne tri vojske pod jedinstvenu vojnu komandu.
Holbruk ocjenjuje i neke druge vitalne elemente poratnog razvoja: ekonomska intregracija dobila je C+ s vrlo kiritičkim osvrtom na duboko ukorijenjenu korupciju u oba entiteta u kojima se mnogi političari “maskiraju u nacionaliste da bi održali kontrolu nad državim firmama”; približavanje Evropi dobilo je B-, s napomenom da nakon dvogodišnjeg zastoja uzrokovanog zaustavljanjem ustavne reforme najzad predstoji i korak naprijed; a jedva prolazna ocjena, C-, data je za političku integraciju. Holbruk tu vrlo kritički govori o ulozi bošnjačkog člana Predsjedništva, Harisa Silajdžića, u protivljenju ustavnim promjenama koje su vodile postepenom jačanju državnih institucija i “predsjednika srpskog dijela Bosne”, Milorada Dodika, koji sada nastoji da oslabi i parališe državnu vlast na gotovo svakoj okuci.
“Interakcija Silajdžića i Dodika bila je otrovna, pri čemu Musliman govori o ukidanju srpskog entiteta, a Srbin prijeti da će proglasiti nezavisnost entiteta, ako Silajdžić nastavi tako. Obojica znaju da nijedna od njihovih pozicija nije dozvoljena po Dejtonu i da guranje tih retrogradnih politika može teško destabilizovati Balkan” – kaže Holbruk.
On na kraju ulogu međunarodne zajednice ocjenjuje sa C-; za Sjedinjene Države daje C+ uz napomenu da “bez snažnog američkog vodstva to što je postignuto može nestati”; dok je negativnu ocjenu, F, dobila Rusija “koja nastoji da potkopa sporazum u čijem je postizanju učestvovala”.
Ali, gdje je u svemu tome poslovična Holbrukova sujeta? Ako se ne vidi na prvi pogled, to samo potvrđuje da je riječ o diplomati, jer u tom je zvanju najmanje jednako važno ono što se ne kaže kao i ono što se kaže.
A ima, naravno, mnogo toga što bi se moralo reći i što bi dovelo u pitanje opravdanost Holbrukove odluke da onaj dio posla nad kojim je on predsjedavao skromno ocijeni s neuporedivih A+. Obustavljanje rata jeste već samo po sebi istorijsko dostignuće, ali je Dejton takođe dvojicu najodgovornijih za ratno pustošenje Bosne, Miloševića i Tuđmana, promovisao u mirotvorce ostavljajući da nad poratnim razvojem brinu isti oni koji su predsjedavali nad troipogodišnjom tragedijom. Tako su i nakon postizanja sporazuma na najvišim položajima u Republici Srpskoj, a dijelom i u Federaciji i državnim institucijama, bili i oni kojima će kasnije u Hagu biti suđeno za ratne zločine (Krajišnik, Plavšić, Prlić). Ostavljanje najodgovornijih za ratne zločine na vlasti i odbijanje da se aktivno traže i hapse i oni koji su optuženi nesumnjivo je obeshrabrivalo povratak prognanih kao bitno – a potpuno zanemareno – dejtonsko obećanje. U takvom kontekstu, produžene vladavine “gospodara rata” i onemogućavanja stotinama hiljada prognanih da učestvuju u političkoj i ekonomskoj obnovi bosanske države, pod međunarodnim sponzorstvom odigrala su se još dva štetočinska procesa. Prvo – preuranjeno je održana serija poratnih “demokratskih izbora” cementirajući vladavinu nacionalističkih partija, a drugo – provedena je privatizacija društvene imovine u odsustvu stotina hiljada onih koji su učestvovali u stvaranju društvenih dobara i imali sva prava da učestvuju i u njihovoj raspodjeli. Kad danas Holbruk govori o korupciji i vladavini nacionalista nad državnim firmama to nije tek posljedica nepodopština balkanskih “loših momaka” već i nedosljednosti, brzopletosti ili jednostavno nekompetentnosti međunarodnih sponzora i nadzornika mirovnog procesa.
Samo onda kad neko povjeruje kako je ono što on sam radi oličenje “umjetnosti mogućeg”, kao u samoljubivom ocjenjivanju vlastitog posla sa A+, moguće je danas preostalim Bosancima i Hercegovcima govoriti kako je postdejtonska realnost najbolje što su mogli dobiti, valjda s uvjerenjem kako su iskustva iz devedesetih najzad ubila u njima sjećanje na vremena kad ni Sarajevo nije bilo muslimansko-bošnjački, ni Banjaluka srpski, ni Mostar hrvatski grad i kad mnoga druga mjesta širom te zemlje – Zvornik i Foča, Višegrad i Goražde, Prijedor i Sanski Most, Derventa i Stolac, da ne nižemo dalje – nisu bila oličenje današnje tužne etničke “čistote”.
Ali, ako se bolje razmisli, Holbrukov najnoviji izlet u Bosnu u kontekstu svih sličnih poruka iz Evropske unije, nudi svima kojima je do nje stalo nedvosmislenu poruku o tome kako su prevlađujuće politike posljednjih godina, i ona o “stopostotnoj Bosni (i Hercegovini)” i ona o “otcjepljenju srpskog entiteta”, obmane bez ikakve budućnosti nakon čega bi valjda najzad bilo vrijeme da se ubrza korak od Dejtona prema Briselu.