Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Najnoviji pokušaj disciplinovanja bosanske državne TV nudi spektakularnu multidimenzionalnu sliku davno prošloga kamenog doba pokazujući da, na žalost, balkanski političari nisu ništa naučili o pogubnosti kontrole nad medijima i za javnost i za demokratske procese pa – u krajnjoj liniji – i za politiku koja bi da određuje granice dozvoljenog u medijima.
Niži islamski službenici, slijedeći raniju reisovu tvrdnju kako “nema morala bez vjere”, nastupaju s moralne visine s koje se ne vidi kako se upravo u ime nakaradnog tumačenja vjere – i, sasvim precizno, islamske vjere – u svijetu u kojem živimo provode i neki od najneljudskijih zločina.
Može li Evropa realistično gotovo istovremeno preuzeti dva potencijalno velika izazova: uspostave evropske uprave nad Kosovom i efikasnog nadzora nad projektom eurokompatibilnosti bosanske države.
Jesmo li, kao čovječanstvo, nešto naučili iz genocida u Bosni i Ruandi? Na zzalost – ne vjerujem. Kofi Anan (Annan) je o Srebrenici napisao kako je to priča za najtamnije stranice ljudske istorije a ipak je još za njegovog mandata počela repriza genocida u Darfuru; njegov je diplomatski nadzornik genocida u Srebrenici Jasuši Akaši danas na istom poslu posredovanja u krizi u Šri Lanki; a sam Anan pregovara i rukuje se s najodgovornijima za rasplamsavajuće nasilje u Keniji.
U izboru između mukotrpnog i za sada razočaravajuće sporog stvaranja funkcionirajuće države i naizgled lake podjele ovaj drugi izbor otvara više pitanja nego što ih rješava: ako se odustaje od dejtonske pogodbe, znači li to i nove teritorijalne preraspodjele; hoće li tri etnička entiteta značiti i novi talas etničkih seoba; i kakve su evropske i demokratske perspektive muslimanskog entiteta u vječitom neslaganju s komšijama i s „međunarodnom zajednicom“.
Sve dok je neki kolektivni zadati “patriotizam” važniji od svekolikih ljudskih prava i medijskih sloboda, Evropa će za nas koji smo već bili odrasli kasnih osamdesetih biti sjećanje na neku poželjnu – ali još podaleku budućnost – onih koji su na Balkanu rođeni ili odrastali nakon nas: bez uspomene o tome kako je nekada bilo i bolje.
Šta bi bilo kad bi bilo, ili: zamislite da se američka predizborna analiza porijekla imovine, poslovnih veza i aranžmana, dosljednosti političkih i moralnih stavova, obrazovne i iskustvene podobnosti za najvišu državnu funkciju primijeni na bosanskohercegovačku političku elitu od “prvih demokratskih izbora” do naših dana.
Sa iskustvima balkanskih osamdesetih-devedesetih, i spoznajama iz sličnih predkonfliktnih ili postkonfliktnih podneblja, više sam nego skeptičan prema mogućnostima da se uzvišene vrijednosti, u kakve spadaju ljudsko i nacionalno dostojanstvo, zaštićuju instrumentima i metodima zakona i prisile.
Primjeri u kojima predstavnici konstitutivnih naroda u ime vlastite interpretacije patriotizma imaju široko razumijevanje za različite oblike kriminala – sve do višegodišnjeg jatakovanja u skrivanju optuženih za genocid – uopšte nisu neki incidenti “izvađeni iz konteksta” nego su u samoj prirodi i srži na Balkanu raširenog poimanja vlasti, u kojem visoka funkcija daje sva prava i poništava sve obzire.
Dodikov orvelijanski novogovor, u kojem počinioci genocida postaju neka vrsta turističkih radnika, koji su nesrpskom stanovništvu ispunjavali davnašnje želje da se domogne drugih zemalja – a u desetinama hiljada i drugoga svijeta – izaziva mučninu u podnebljima i kulturama u kojima je prošlost ostavljena naučnicima, učiteljima, umjetnicima i muzejima, ne ostavljajući prostora za naknadna uljepšavanja ili pomračenja.
Ako u projektovanju vlastitog imidža vodećeg evropskog muftije reis Cerić ide i tako daleko da i na hutbama u Sarajevu počinje da miješa bosanski, arapski i engleski – pa tako govori o tome kakav je bio “Allahov blueprint”, odnosno vizija – za početak bi bilo jako korisno za demokratske procese u zemlji da sa više obzira prema civilizacijskoj tekovini odvajanja vjerskih od državnih poslova doprinese okupljanju a ne diobama u vezi s budućnošću bosanske države.
Euforija prijeti da zasjeni suštinu stvari: vještački nasmijanim likovima na pozornici parafiranja još jednog “istorijskog sporazuma” više pripada odgovornost za bosanskohercegovačko višegodišnje zaostajanje za susjedima nego priznanja za vrlo zakasnjeli kompromis.
Ako neko ko je rođen u BiH i ima cijelu zbirku njenih pasoša mora savladati maraton s preprekama da bi dokazao pravo na državljanstvo, kako li su ga tek stekli “Abu ovaj ili onaj”, stotine njih, rođeni u zabitima dalekih muslimanskih zemalja? Ili je možda sve to mnogo lakše među “braćom” …
Nezahvalno je, a ponekad i po život opasno, upozoravati na nepodopštine omiljenih vođa ili njihovih sljedbenika. Oni su brigu za narod i ljubav za naciju već tako dobro naplatili da sada imaju sve razloge da svim sredstvima brane ono za šta su se borili.
Čini se da je, odlazeći u Vašington u nedjelji sudbinskih suočavanja s krizom kod kuće, Silajdžić zamijenio adrese na kojima se eventualno može nešto uraditi na deblokadi evropskog puta bosanske države.
Za zaostajanje nam je najmanje kriva sama Evropa, jer ona nikada nije pospremala zakonodavstvo ili praksu zemalja kandidatkinja za članstvo u EU. To mogu uraditi samo ljudi koji će na svakom globusu na pitanje gdje je njihova zemlja pokazati na Bosnu i Hercegovinu.
Sva Silajdžićeva iznevjerena obećanja o jačanju bosanske državnosti ovih dana počeo je da ispunjava Milorad Dodik. On je, upornom blokadom proevropskih reformi i javnim naslađivanjem nad vlastitom okrutnom vizijom Bosne kao “mačke koja juri svoj rep” – i uz pomoć premijera Srbije Vojislava Koštunice – uspio najzad ujediniti zapadni dio međunarodne zajednice u pozivu na deblokadu reformskog procesa i osposobljavanje BiH kao funkcionalne, eurokompatibilne države.
Da li će sada Lajčak zaista smijeniti Dodika i Silajdžića, koji je blokirajući ustavne reforme dao ovom prvom izgovor za blokadu svih drugih koraka prema Evropi, zapravo je potpuno nevažno pitanje u poređenju s ogromnom štetom koju blokadom napredovanja prema Evropi i jedan i drugi nanose “konstitutivnim narodima” koje predstavljaju.
Pretendent na Bijelu kuću uhvaćen u laži nagrađuje se “Pinokijem”: za malu laž jednim a za najveću i sa pet “Pinokija”.
Odbacivanje zavjeta na vjernost Titu nikada nije značilo pristajanje na zavjetovanje novim vođama tipa “naš Alija, mi ti se kunemo”.
Učitajte više sadržaja...
