Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Bio sam ugodno iznenađen, štaviše - počašćen, kad sam dobio poziv Nile Marikar (Neela Marikkar), predsjednice nevladine organizacije Sri Lanka First (u slobodnom prevodu: Sri Lanka iznad svega), da posjetim tu zemlju.
Iz vremena odrastanja u našim podnebljima zapamtio sam kafansku dosjetku o onima koji su voljeli društvo, mezu i piće, ali nisu bili tako brzi u potezanju novčanika kad bi došlo do plaćanja.
Čitajući ovih dana pismo što ga je premijer Republike Srpske Milorad Dodik nakitio uglednom International Herald Tribuneu, a nešto ranije i pisma njegovih saradnika u prestižnim američkim novinama, na trenutak mi se učinilo da je – izdvajajući značajne sume za međunarodnu promociju svog entiteta i svog pogleda na budućnost bosanske države – Dodik možda na putu da ako ništa dobije propagandnu bitku sa sarajevskim zagovornicima “stopostotne BiH”.
Samo koji dan nakon nedavne posjete predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića St. Luisu (St. Louis), gradu u kojem je novi dom našlo desetine hiljada prognanih iz njegove zemlje, na više Internet portala popularnih u zemljama bivše Jugoslavije pojavio se prilično histeričan napad na “visokog gosta” iz domovine.
U spojenim posudama nacionalizma u Bosni i Hercegovini bar jedna činjenica odavno bi trebalo da je jasna svima: talasanja na jednoj strani neminovno izazivaju talasanja i na drugoj, ostavljajući javne poslove u stanju paralize, a napumpavajući popularnost najzadrtijih na svim stranama.
Razgovaram ovih dana s Amerikancem blisko upućenim u međunarodna promišljanja o tome kako Bosnu i Hercegovinu nakon gotovo dvogodišnje blokade neophodnih reformi vratiti na evropski put.
Ovoga ljeta jedna prilično potrošena tema dobila je novu aktuelnost u svjetskim medijima: je li Bosna i Hercegovina zemlja rođenja – ili čak moguće uporište –međunarodno ozloglašene Al-Kaide?
Bosanskohercegovački političari “na svim stranama”, kako se u bolesnoj neutralnosti tokom ubijanja Bosne izražavao UNPROFOR, doveli su tehnologiju vladanja do tačke na kojoj je postignuto duboko uspavljivanje kritičke javnosti.
Prošle nedjelje, svakovrsnim bosanskohercegovačkim podjelama i napuknućima – u kojima je sve odavno podijeljeno bar na tri - najzad je i na nivou kakve-takve akademske artikulacije pridodata i posebno emocinalno nabijena podjela na “ovdašnje” i “tamošnje”.
Nikad nisam pridavao nekakvu važnost prilično rasprostranjenoj balkanskoj mješavini istorije i atletike u kojoj je važno “ko je prvi stigao” - to što su jedan narod ili jedna religija stigli negdje prije drugih naroda i religija ne daje prvima nikakva prava nad drugima a posebno ne pravo progona i pokolja navodnih istorijskih skorojevića koji, eto, postoje “samo” 400-500 godina.
Bosna je danas dalje od Evrope nego što je bila u vrijeme kad su brigu o njenom zdravlju preuzimali Ešdaun i Švarz-Šiling, nazadovala je a ne napredovala na tom putu, a Silajdžić i Dodik ni najmanje nisu iznevjerili predizborna obećanja kojima su se nametnuli kao “najbošnjačkiji” i “najsrpskiji” političar. Oni rade upravo ono što su obećali.
Čak je i vodeći američki pregovarač, Ričard Holbruk (Richard Holbrooke), inače među kolegama poznat po samoljublju, priznao kako “pri sadašnjoj pameti” ne bi pristao na uspostavljanje Republike Srpske a, eto, Silajdžić bi i danas potpisao sporazum čije mu je ukidanje životna misija.
Od danas, svake sedmice samo za Radio Slobodna Evropa piše Kemal Kurspahić, nekadašnji glavni urednik sarajevskog "Oslobođenja". U ratnom periodu od 1992. do 1995. godine list je dobio niz međunarodnih priznanja od kojih su neka bila upućena tom dnevniku za ulogu u ratu, a neka su bila adresirana lično Kurspahiću za njegovo vođenje lista. Kurspahić je autor brojnih knjiga o medijima od kojih je posljednja, "Zločin u pola osam", objavljena paralelno na našem i na engleskom jeziku. Kurspahić živi i radi u Washingtonu.
