“Uvređeni i iznenađeni” samozvani izmjeritelj patriotizma zahtijevao je od Komšića da demantuje izjavu o “građanskom ratu”. Valjda misleći da tako daje uvjerljivost svom napadu na Komšića, autor tog pamfleta – koji je začudo i na inače uljudnim Internet portalima dobio tretman informacije vrijedne pažnje iako bi s obzirom da se bavi nepostojećim problemom jedva zavrijedio i uvrštavanje u imalo uređenija pisma čitalaca – dodao je svom člančiću i vezu s originalnim tekstom u lokalnim novinama na koji tako uspaljeno reaguje.
Kad pročitate taj tekst, prvo što vidite jeste da Komšić u njemu ni na koji način nije karakterisao rat u Bosni i Hercegovini. “Građanski rat” spomenuo je, naime, sasvim ovlašno sam novinar čija novina a ni on sam i nisu relevantni u određivanju prirode tog ili bilo kog drugog rata u svijetu. Riječ je o lokalnim novinama koje su, objavljujući intervju povodom posjete predsjedavajućeg jedne daleke zemlje njihovom gradu, ispunile lokalne informativne potrebe i pridali tom činu važnost kakvu on zasigurno zaslužuje.
Ništa ne bi bilo pogrešnije nego tražiti povodom takvog članka ispravke i objašnjenja. Šefovi država – pa i tako disfunkcionalnih kakva je postdejtonska BiH – svuda u svijetu imaju preča posla nego da se dopisuju s novinama ili da dokazuju patriotizam svakom svom uznemirenom izbjeglom zemljaku.
Poštovani čitalac ove kolumne mogao bi sad sasvim razložno zapitati: pa ako je stvar tako nevažna, zašto joj posvećivati pažnju u ovom nedjeljnom pogledu na bosanske teme? Odgovor: zato što je riječ o najnovijoj epizodi u nas prilično rasprostranjene pojave da se suvereno i autoritetom vrhovnog presuditelja piše i govori, vrijeđa i zaključuje, o stvarima o kojima se često ništa ne zna.
Istu bahatost suverenog neznanja nerijetko demonstriraju i ljudi u samim vrhovima bivše ili sadašnje vlasti.
Da pogledamo samo jedan nedavni primjer.
Ratni šampion bošnjačke diplomatije, Muhamed Šaćirbej – koji je najprije predstavljao Bosnu i Hercegovinu kao njen prvi ambasador u UIjedinjenim nacijama u Njujorku a zatim bio i njen ministar spoljnih poslova - nedavno je, kako i inače biva s ljudima koji se ufuraju u ulogu objektivno znatno veću od njihovih mogućnosti, podsjetio na vlastitu važnost u istoriji kad je prepričao kako je vodeći američki pregovarač u nastojanjima za okončanje rata na Balkanu, Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) povjerio bosanskim predstavnicima odluku američke vlade da dozvoli iransku pomoć u oružju Bosni i Hercegovini uprkos tada važećem embargu na oružje Ujedinjenih nacija. Tom izjavom, koja je u balkanskim medijima doživjela tretman “novosti dana”, iako o tome postoje čitavi tomovi odavno već objavljenih informacija, nabacio je loptu na volej premijeru srpskog entiteta koji je, eto, tek od Šaćirbeja saznao ono što znaju stotine studenata novije evropske istorije. Dodik je u toj izjavi tek sada našao dokaz o “miješanju bjelosvjetskih mešetara” koji su – odlukom da dozvole kršenje embarga na oružje protiv Armije BiH – “doprinijeli produženju krvoprolića” i štaviše prodoru iranaskog i uopšte radikalno muslimanskog uticaja u ovu zemlju.
Ovaj verbalni duel Šaćirbej-Dodik pokazao je da obojica, svaki na svoj način, pate od viška političkog samoljublja: niti je Šaćirbej imao bilo kakvu odlučujuću ulogu u odluci Klintonove administracije da zažmuri pred dostavom iranskog oružja u BiH niti je Dodik otkrio bilo šta što nije već savršeno poznato svakome ko bilo šta zaista zna o ratu devedesetih.
Američka namjera o ukidanju embarga nije bila nikakva tajna. Štaviše – Bil Klinton (Bill Clinton) je u pobjedničkoj predsjedničkoj izbornoj trci sa Džordžom Bušom starijim potkraj 1992. postavio okončanje rata u BiH među vrhunske prioritete. Kritikovao je administraciju svog protivnika što ništa nije učinila da se spriječi ili zaustavi krvoproliće na Balkanu. Dio te kritike odnosio se i na embargo na oružje protiv zemalja bivše Jugoslavije. Embargo je – po široko rasprostranjenom uvjerenju u Americi – bio krajnje nepravedan: kako je Srbija naslijedila oružje i logistiku bivše JNA, embargo “za sve” u bivšoj Jugoslaviji ostavio je njenim snagama i izvršiocima njene politike u BiH odriješene ruke da provode masovne progone i pokolje.
Klinton je još početkom maja 1993. objavio namjeru da ukine embargo na oružje za Armiju BiH i da izvede vazdušne udare po strateškim položajima srpske vojske ali je ta njegova odluka razvodnjena kad je poslao svog državnog sekretara da se o već objavljenoj namjeri “konsultuje” s evropskimn saveznicima umjesto da ih samo obavijesti o tome.
Pred slikama masovnog pokolja i progona pretežno bosanskih muslimana, u Americi je rastao pritisak javnosti da se “nešto” učini na zaustavljanju zločina, sve do tačke kad je u obje vladajuće partije i oba doma američkog kongresa postignuta ubjedljiva većinska saglasnost za ukidanje embarga. Klinton je, pod pritiskom evropskih saveznika, ipak nagovorio tadašnjeg predsjednika bosanskog Predsjedništva Aliju Izetbegovića da u septembru 1994. u Ujedinjenim nacijama u Njujorku izjavi kako “u ovom trenutku ukidanje embarga nije naš prioritet”.
Nešto prije toga – dok je američka javnost zahtijevala ukidanje embarga – pojavila se inicijativa da se u BiH uprkos embargu preko Hrvatske pošalje oružje iz Irana. Američki ambasador u Zagrebu, Piter Galbrajt (Peter Galbraith), tražio je u aprilu 1994. zvanične instrukcije iz Vašingtona šta da se radi povodom toga. Odgovor je bio: “Nema nikakvih instrukcija”. To je značilo – nemamo ništa protiv tih isporuka (kad već sami nismo učinili ono što smo htjeli).
Istorija je očito suviše ozbiljna disciplina da bi se prepustila političarima ili dobronamjernim neznalicama. Prvi su svuda u svijetu plaćeni da obavljaju narodne poslove a drugi u svijetu demokratije mogu naravno reći šta god hoće ali njihova, naročito potpuno neargumentovana, razmišljanja nigje ne bi dobila odjek i težinu ozbiljne informacije.