Najnoviji povod za ovo podsjećanje su dva neformalna politička skupa zabilježena prvih dana septembra.
Na jednom su se u režiji Mladena Ivanića na njegovom imanju okupili predstavnici srpskih i hrvatskih političkih partija da porazgovaraju – pored ostalog – o svojim interesima i viđenjima u vezi s već poodavno zamrlim ustavnim promjenama. Na drugom su se u Sarajevu sastali najodabraniji Bošnjaci da, takođe, usklade vlastiti pristup i nacionalni interes u tim promjenama.
Ivanićevo sijelo izazvalo je predvidljiva reagovanja u Sarajevu. Ono neodoljivo podsjeća na predratna domunđavanja Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, čija je tema bila cijepanje susjedne države za račun i srpskog i hrvatskog velikodržavlja. Ta su antibosanska posla nastavljena ratnim sporazumima izvođača radova na rušenju BiH Karadžića i Bobana a, evo – zapaža se u sarajevskim medijima – nastavljaju se i dvanaest godina nakon rata.
Bošnjačko sijelo izazvalo je odbojna reagovanja u Banjaluci ali je u Sarajevu popraćeno – simptomatičnom šutnjom. A, ruku na srce, nema suštinske razlike u utvrđivanju srpsko-hrvatskog na jednoj i bošnjačkog stava o ustavu na drugoj strani. Kao i svako dogovaranje i djelovanje na račun trećega u zemlji jednakopravnih građana i naroda - poput vezivanja muslimansko-hrvatskih zastava u izbornoj kampanji uoči “prvih demokratskih izbora 1990. godine ili Izetbegovićevog ushićenog pozdravnog govora na osnivačkom skupu SDS-a (“Mi smo vas čekali” i “vi ste ovdje potrebni”) do udruženog zločinačkog poduhvata izvršilaca radova na Miloševićevom i Tuđmanovom projektu podjele BiH – svako takvo dogovaranje koje ne okuplja sve u traženju zajedničkog državnog interesa je naopak i potencijalno opasan posao.
Bošnjačka trećina ove jednačine može prigovoriti ovoj logici utoliko što se njena platforma zasniva na cjelovitosti a drugih dviju strana na podjeli bosanske države, ali – ako je suštinski tako – onda bi i ta strana morala dokazivati iskrenost namjere da živi s drugima pod zajedničkim krovom. Teško je, recimo, pomiriti platformu stvarne ravnopravnosti s izjavama poput ovonedjeljne poruke čovjeka nesrazmjerno – ako ne i nedopustivo - uticajnog u oblikovanju bošnjačke nacionalne politike, reisa Mustafe efendije Cerića kako nakon genocida “samo bosanski muslimani mogu drugima dijeliti lekcije o moralu”. Takva izjava višestruko je pogrešna: prvo – Bosna i Hercegovina u kojoj će cijeli jedan narod dijeliti moralne lekcije drugima potican na to od svog najvišeg vjerskog a sve očitije i političkog autoriteta, nema nikakve budućnosti; drugo - o genocidu mnogo relevantnije sudove donosi haški tribunal i obimna svjetska literatura nego samozvani tumači domaće istorije na svim stranama; treće – onaj ko hoće da sluša lekcije o moralu od jutra do večeri radije će to činiti u okviru kakvog ozbiljnog studija etike nego u propagandi sračunatoj na to da zauvijek održava cijele narode pod vlašću i uticajem vjerskih i političkih izabranika koji jedino imaju neke koristi od takve “politike”.
U tom svjetlu i bošnjačko okupljanje, sa svim zaklinjanjima u cjelovitu bosansku državu, podsjeća tek na sijelo na kojem se umjesto opjevane “družbe akšamlija” okupila “družba fildžanlija”.
Da ne bude zabune: zna se kome je bila namijenjena Karadžićeva prijetnja iza skupštinske govornice o mogućem
“nestajanju jednog naroda”; zna se da su Bošnjaci bili ciljane i daleko najbrojnije žrtve proteklog rata, ali i za njih kao i za druge važi pravilo da nisu dobri ili zli čitavi narodi, već da u svakom ima i dobrih i zlih momaka: ratnih zločinaca i profitera, uzurpatora tuđe imovine i minulog rada; huškača i propagatora vječite mržnje, sitnih i krupnih lopova, raspomamljene mafije i entuzijastičnih čuvara baš takvoga “reda i zakona”.
Njima, naravno, najmanje treba približavanje Bosne i Hercegovine Evropi jer bi ono bilo moguće samo na osnovu uvođenja evropskih standarda vladavine prava u kojoj bi mogli da izgube moć i privilegije kakve im u evropskoj državi nikada ne bi pripadale.
Pa, ako je – ili bi trebalo da bude – jasno zašto se domaća politička pamet i dvanaest godina nakon rata nije odmakla od ratnih ciljeva i retorike, ostaje jedino zagonetno: šta će s tim u vezi učiniti međunarodni nadzornici postdejtonske BiH? Do sada su valjda obavili sve faze eksperimenata, od neposredno poratnog “razdvajanja zaraćenih strana” preko prilično aktivnog nastojanja da postepeno prošire i ojačaju ovlašćenja državnih organa sve do paralizirajuće politike posljednjeg visokog predstavnika po kojoj će svijet “podržati sve o čemu se Bosanci dogovore” što je bilo recept za blokadu svih reformskih procesa u zemlji u kojoj i sama riječ dogovor ili sporazum ima isključivo značenje poraza, gubitka, ako ne i nacionalne izdaje.
Onaj ko bilo šta zna o funkcionisanju svjetske politike lako će zaključiti da u današnjem svijetu nema ni volje, ni kapaciteta, ni liderstva koje bi vodilo očito neophodnom preuređenju države. Niti će Silajdžić naći partnera za ukidanje Republike Srpske niti Dodik za njeno otcjepljenje od bosanske države. Zaokupljen mnogim drugim prioritetima – iračkim ratom, iranskim nuklearnim programom, obnovom talibanskog nasilja u Afganistanu, djelovanjem ekstremnih grupa na pakistansko-afganistanskoj granici, obnovom ruskih ambicija na globalnom planu, palestinsko-izraelskim sukobom, pa ako hoćete i globalnim zagrijavanjem – “svijet” jednostavno neće posvećivati Bosni onu pažnju koju ona još treba i zaslužuje. U tom odsustvu liderstva ili kapaciteta za obnovljeni aktivan angažman mogao bi – kao minimalan poticaj obnovi reformskih procesa – emitovati nedvosmislenu poruku kako je BiH neupitna međunarodna činjenica koju ne može dovoditi u pitanje svaka seoska baraba i kako će podržati sva nastojanja da se ona uredi po evropskim standardima i najzad približi evropskim integracijama. Tek kada i ako postane bjelodano jasno da očekivani “događaji u regionu” ni vikendaška sijela neće promijeniti spoljni okvir i granice BiH valjda će i javnost početi da pita današnje tumače vrhovnih nacionalnih interesa: a gdje smo tu mi u evropskoj priči.