Svjestan je da neki u svijetu sasvim definisani pojmovi, među kojima je i njegovo “nacionalno” nasuprot “nacionalističkom”, u bosanskohercegovačkom javnom prostoru imaju sasvim različita značenja, ostaju izgubljeni u prevodu na balkanske jezike političke isključivosti i često izazivaju predinfarktna stanja.
Za Amerikanca, a i svakog drugog u svijetu razvijene demokratije, “nacionalna politika” znači isto što i državna politika. Za Balkance, a naročito u podijeljenoj BiH, to znači “bošnjačka”, “srpska” ili “hrvatska” politika, obavezno – suprotstavljene jedna drugoj.
Moj sagovornik savršeno je upućen u to verbalno minsko polje postdejtonske stvarnosti. Ali, zaključuje ipak, da ne vidi ništa loše u zahtjevu da se u BiH nacionalistička politika zamijeni nacionalnom, to jest – državnom.
Taj vječiti nesporazum sa različitim značenjima riječi izgovorenih u različitim podnebljima, a pogotovu dubok jaz između značenja koje se pridaje riječima u razvijenom i svijetu zaostalom u razvoju, podsjeća me na podrugljivost s kojom su stariji u mom djetinjstvu prepričavali navodni izvještaj u vijestima legendarnog Grge Zlatopera čiji je glas dolazio do nas kao “Glas Amerike”: U jučerašnjem nevremenu na Kosmaju smrtno je stradao izvjesni gospodin Petrović. U trenutku udara groma gospodin Petrović je čuvao ovce.
Čuj, čobanin a gospodin – danima su se podsmijavali ljudi u čaršiji koji sve znaju. Kod nas je to bilo mnogo jednostavnije: nije bilo gospode, sve sami drugovi, ali se nekako i riječ drug primjenjivala u značenju kakvo se tada kod nas pridavalo riječi gospoda: titula drug išla je samo uz ime na višem nivou društvene ljestvice “ravnopravnih radnih ljudi i građana”.
Sa prevratničkim “prvim demokratskim izborima” – na talasu obaveznog političkog svrstavanja iza nacionalnih truba i zastava - umjesto svrstavanja iza ozbiljnih političkih ideja kakve su mogle biti pripadanje Evropi, putevi ekonomskog prosperiteta, moderno obrazovanje, ideja ljudskih prava, socijalna pravda, zdrava okolina i još mnogo toga, kod nas su preko noći postali gospoda mnogi koji su do juče – kao Zlatoperov gospodin Petrović – čuvali ovce ili obnašali kakva druga društveno korisnija posla od predstavljanja ili najčešće zavađanja “tri konstitutivna naroda”.
Govoreći o toj ruralizaciji bosanskohercegovačke političke scene dovoljno se podsjetiti predratnih prijetnji šipovačkog poslanika “soliterskim Srbima” u Sarajevu da napuste grad jer tamo “nisu njihova ognjišta”; usklika trebinjskog gradonačelnika u vrijeme barbarskog bombardovanja drevnog dalmatinskog grada o izgradnji “još starijeg Dubrovnika”; sporazuma tog bivšeg kamiondžije i predstavnika “hrvatskog naroda” iz Gruda o dodjeli jedne obale Neretve Srbima a druge Hrvatima, ostavljajući Muslimanima da plivaju niz rijeku; Karadžićevog poetski tako delikatnog popijevanja “spusti se u gradove da bijemo gadove”; predratne džume muslimanskih poslanika u be-ha parlamentu kao jasne poruke koliko su iskreno opredijeljeni za sekularnu Bosnu iz političkih proklamacija.
Pred tom kolekcijom najviših predstavnika udruženog seljakluka malo šta bi moglo biti tako uvredljivo, razdražujuće, iritatno kao što je čak i pomen “građanske države”.
Nije nikakvo čudo što, recimo, izjava ambasadora Njemačke – trenutno predsjedavajuće članice Evropske Unije – o potrebi stvaranja bosanskohercegovačke nacije, a on će sam objasniti da pod tim misli na afirmaciju zajedničke pripadnosti državi uz sve druge legitimne pripadnosti, ima razdražujuće dejstvo mahanja crvenom krpom pred čelnicima balkanske političke koride. Pozivanje na stvaranje funkcionirajuće, održive, racionalne države – koja bi sa smanjenjem mnogobrojnih nivoa vlasti i ukidanjem mnogobrojnih ministarstava bila i mnogo podnošljivija i valjda prosperitetnija za svakog građanina - ne nudi ništa obećavajuće vladajućem seljačkom mentalitetu i otud paljba na njemačkog diplomatu.
Najnoviji međunarodni visoki predstavnik, na poziv premijeru srpskog entiteta da prestane s “potpirujućim izjavama” kojima se dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet BiH i nanosi šteta stalnim naporima ove zemlje da se približi euroatlantskim institucijama, dobio je instant-odgovor iz Banjaluke kako je jačanje dejtonskog entiteta valjda doprinos – a ne potkopavanje – dejtonskog sporazuma. Opet nepremostiv jaz u razumijevanju značenja sporazuma u svjetskom i domaćem iskustvu: Lajčak govori o sporazumu kao cjelini, po kojem je samo Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država i činjenica a entiteti dio njenog unutrašnjeg uređenja, dok Dodik i svi kojima je država tek nužno zlo čitaju Dejton kao jelovnik u seoskoj krčmi, uzimajući iz njega samo ono što im godi. Samo tako se može objasniti potpuna ignorancija dejtonskih obaveza o hapšenju haških optuženika u čemu se od prećutnog jatakovanja s bjeguncima došlo čak i do puštanjua na slobodu već osuđenih, ili izrugivanje s ustavnom idejom ravnopravnosti svih građana na cijeloj teritoriji sa uskraćivanjem prava manjinama na svim stranama, bilo da se radi o vjerskim i obrazovnim pravima ili o jednakosti u zapošljavanju i imenovanjima u javnim institucijama i službama.
Na vatri se našao i zamjenik međunarodnog predstavnika sa svojom izjavom o simpatizerima Al-Kaide, objašnjavajući kako je mislio na strane ratnike u Bosni, a propuštajući da spomene i očit primjer simpatija – ako ne i jatakovanja – s ratnicima džihada u samim vrhovima bošnjačkog državnog establišmenta. Riječ je o zločinima koje su oni počinili tokom rata u BiH, među kojima i smaknuće 24 hrvatskih civila i vojnika HVO-a iz sela Maline kod Travnika u junu 1993. i zarobljavanje oko 60 i “nestanak” 52 srpskih što vojnika-što civila nakon oslobađanja Vozuće u septembru 1995. s ritualnim odscijecanjem glava i njihovim vješanjem o kuku u logorskoj spavaonici.
Haški tribunal je, u pripremi za suđenja generalima Armije BiH optuženim što nisu spriječili ili kaznili te zločine, i punih jedanaest godina nakon rata provjeravao u sudovima u Zenici i Sarajevu je li ikada procesuiran ijedan takav zločin i odgovor je uvijek bio – negativan. Kada i nakon ovako bjelodanih činjenica visoki bošnjački zvaničnici traže od međunarodnih kritičara da im daju “imena, adrese, spisak” simpatizera Al-Kaide, umjesto diplomatskog objašnjavanja šta se htjelo reći, može im se jedino ponuditi ogledalo – eto ko su i gdje su.