"Čitala sam vašu knjigu o balkanskim medijima u ratu i miru i mislim da su vaša razmišljanja o manipulaciji medijima za izazivanje nacionalne i vjerske mržnje vrlo relevantna i za sukob u našoj zemlji" - rekla mi je, pozivajući me da kao počasni govornik na još jednoj mirovnoj konferenciji u Kolombu i u seriji susreta i razgovora s urednicima i vlasnicima vodećih medija, s profesionalnim novinarima i studentima novinarstva, vladinim i nevladinim aktivistima, pokušam pokazati kako balkansko iskustvo može biti od koristi u njihovom nošenju sa sukobom u kojem je od 1983. godine ubijeno više desetina hiljada ljudi.
Našao sam dosta sličnosti: u nastojanju “sukobljenih strana” da disciplinuju medije i da nametnu samo vlastitu verziju priče o sukobu; u pritiscima za uvođenje cenzure nad izvještavanjem; u životnoj opasnosti za novinare koji bi se usudili da pređu na teritoriju pod kontrolom “druge strane”; u potpunoj nebrizi međunarodnih posrednika za slobodu medija kao najbolji način da se preduprijede manipulacije, huškanje na rat i govor mržnje. Savjetovao sam sagovornicima da svakako daju riječ svima koji se i po cijenu rizika da budu proglašeni “izdajnicima” zalažu za mir i protiv nasilja nad “drugim”. Zalagao se da medijske slobode budu integralni dio svakog mirovnog sporazuma umjesto da se – kao u balkanskom slučaju – i nakon postizanja sporazuma mediji ostave u rukama gospodara rata. Rekao sam i kako bi dobro bilo da mediji posvete pažnju osjećanjima i stavovima “druge strane”, da stvaraju klimu za kompromis i sporazumijevanje, inače “rizikujete da svijet potegne naizgled najlakše rješenje za sve etničke sukobe: podjelu zemlje”.
Tek je taj savjet izazvao reagovanje u mom razgovoru sa studentima novinarstva.
“Šta je loše u podjeli zemlje: mi Pakistanci smo vrlo sretni podjelom u kojoj je prije 60 godina naša zemlja stekla nezavisnost” – pobunila se studentkinja iz te zemlje.
- Pa ipak su do sada bila tri rata i vlada stalna napetost oko Kašmira – odgovorio sam, dodajući da je u toj “podjeli s happyendom” došlo do “humanog preseljenja” više od 14 i po miliona stanovnika, približno jednak broj hindua i muslimana, i da je u nasilju uzrokovanom seobama ubijeno od 200 do 500 hiljada ljudi.
Čemu, sada i ovdje, ova razmišljanja o diobama? Podstaknuta su i svježim podsjećanjem švedskog ministra spoljnih poslova i dobrog poznavaoca balkanskih prilika, Karla Bilta (Carl Bildt) na sličnosti koje on vidi između nasilnog raspada Jugoslavije i sadašnjeg uništavanja iračke države. On je našao na neki način proročanski dokument nekadašnje Lige naroda – prethodnice Ujedinjenih nacija – iz jula 1925. godine u kojem se povodom formiranja iračke države na razvalinama Otomanskog carstva opominje na opasnost od razlika u političkim idejama između šiita na jugu i sunita na sjeveru Iraka i rasnih razlika između Kurda i Arapa. Bilt vidi dramatične sličnosti između jugoslovenskog i iračkog iskustva: obje zemlje su nastale u pogodbama nakon Prvog svjetskog rata na teritorijama koje su dugo bile pod otomanskom kontrolom; obje su bile lijepo zamišljene kao susret kultura i religija; i obje su nakon nestanka čvrste ruke – Tita u jednom i Sadama u drugom slučaju – pale u provaliju samouništenja. Biltove paralele o kojima piše kolumnista Njujork tajmsa (The New York Times) Rodžer Koen (Roger Cohen) vrlo su prisutne u današnjim razmišljanjima u Americi o tome kako proizvesti makar i privid bilo kakvog uspjeha u iračkoj katastrofi: u tim razmišljanjima sve češće se poteže primjer “uspjeha u Bosni” sa smokvinim listom državnosti koji jedva prikriva podjelu na etničke entitete.
Na toj liniji počiva nedavna rezolucija američkog Senata o “mekoj podjeli” Iraka po kojoj bi zemlja bila podijeljena u tri poluatonomna kantona – sunitski, šiitski i kurdski – uz što pravičniju raspodjelu nacionalnog bogatstva i posebno nafte. Vodeći predlagač te rezolucije je uticajni senator Džo Bajden (Joe Biden), predsjedavajući senatskog komiteta za spoljnu politiku i jedan od demokratskih predsjedničkih kandidata, koji je svojevremeno imao jednu od ključnih uloga u spasavanju Bosne i Hercegovine. Bajden i svi koji su podržali njegovu rezoluciju naravno govore o spasavnju a ne podjeli Iraka ali su, kao nepredvidivu posljedicu svoje inicijative, učinili više za jedinstvo Iračana nego sva druga nastojanja Bušove administracije: predlog o “mekoj podjeli” zemlje izazvao je naime žestoka reagovanja šiitskih političara bez obzira na inače duboku podijeljenost među njima i predvidivu šutnju kurdskih predstavnika koji će podržati svaku formalizaciju autonomije od arapskog Iraka.
I, da se vratim pitanju moje studentkinje iz Pakistana: šta je loše u ideji podjele – konkretno u bosanskohercegovačkom slučaju? Sa stanovišta najosnovnijih ljudskih prava ne vjerujem u “humano preseljavanje” u kojem će patiti makar i jedna porodica a ne stotine hiljada ljudi; u meni se sve buni pred načinom kako su “etnički očišćene” čitave regije i kako su Banjaluka, Mostar ili Sarajevo postali šifre za dominaciju jedne ili druge etničke grupe kad su oduvijek pripadali svima; i smatram apsolutno zločinačkim teorije po kojima se “isplati” žrtvovati stotine hiljada života za bilo kakva velikodržavlja ili druge ciljeve. Kritiku i razgovor o tim neslaganjima ipak smatram – dobrodošlim.