Negdje s početka petoipogodišnjeg izleta u međunarodnu diplomatiju, na razgovoru o mojim knjigama pred mješovitom austrijsko-bosanskom publikom u Beču, rekao sam kako su u ratnoj redakciji sarajevskog dnevnika “Oslobođenje” zajedno radili novinari svih bosanskih nacionalnosti – Srbi, Hrvati, Muslimani i “ostali” – kojima te razlike ni najmanje nisu smetale sve dok su bili slobodni da o strahotama oko sebe pišu ono što znaju, vide ili osjećaju. Kao da sam tom izjavom aktivirao kakvu mentalnu nagaznu minu, poskočio je iz sjedišta “naš čovjek” u publici, i umjesto pitanja ispalio optužbu: Zašto vi ovdje širite neistine i govorite o muslimanima kad se zna da je riječ o Bošnjacima?
Odgovorio sam: “Ovdje govorimo o 1992. godini, a tada ste po Ustavu i popisu stanovništva još bili Muslimani. To što se kasnije (u opkoljenom Sarajevu) okupila narodna elita i odlučila da se od tada koristi istorijsko bošnjačko ime ne može se u ozbiljnom razgovoru, a posebno ne u ozbiljnoj publicistici, primjenjivati unazad”.
Ta epizoda sa agresivnom promocijom novoprigrljenog identiteta podsjetila me na humornu verziju prvog nesporazuma s mojim bošnjaštvom. Osamdesetih sam, kao tek prispjeli dopisnik “Oslobođenja” u Njujorku, pozvao u goste prijatelja iz Sarajeva kojeg sam sreo u gradu. Čovjek došao na ulaz zgrade u kojoj sam stanovao, uredno se prijavio doormanu (uniformisanom portiru) i rekao da ide kod “novinara iz Jugoslavije”. Mister Bošnjak? – provjeravao je portir. “Da, da Bošnjak …” – potvrdio je posjetilac.
“Trenutak,” rekao je portir i aktivirao interfon, na koji se moj poznanik srdačno javio: “Evo mene Kemale, kako si?”
“Nije Kemal, ovo je Zoran Bošnjak, a Kemal vam je na dvanaestom katu” – odgovorio je dopisnik “Vjesnika” kojeg je portir bolje poznavao, jer je došao u Njujork godinu dana prije mene.
Šalu na stranu, razmišljam o mukama s identitetom povodom upravo aktuelnog subotnjeg spektakla na sarajevskom stadionu Koševo kojim se, višesatnim koncertom ilahija i kasida, promocijom svjetskih učača Kurana i estradnim “iznenađenjima večeri”, obilježava 600. godišnjica islama u Bosni i Hercegovini.
To što je u prvim najavama navodno bilo riječi o 500. a nakon konsultacija valjda s višim auoritetima o 600. godišnjici opet ilustruje muke s identitetom. Nikad nisam pridavao nekakvu važnost prilično rasprostranjenoj balkanskoj mješavini istorije i atletike u kojoj je važno “ko je prvi stigao”. Pisao sam o tome u svojoj prvoj američkoj knjizi (As Long As Sarajevo Exists/Sve dok Sarajevo postoji). Na jednom od mojih univerzitetskih predavanja postavljeno mi je i pitanje: šta mislim o pisanju vrlo uvaženog kolumniste i bivšeg izvršnog urednika Njujork tajmsa (The New York Times) A.M. Rozentala (Rosenthal) o tome kako na Balkanu ratuju između sebe bivši Srbi “jer su i Muslimani nekada bili Srbi”. Odgovorio sam: “I da je to tačno, bosanski muslimani su to što jesu bar dva puta duže nego što gospodin Rozental može biti Amerikanac.”
Šta je pisac time htio da kaže? Da to što su jedan narod ili jedna religija stigli negdje prije drugih naroda i religija ne daje prvima nikakva prava nad drugima a posebno ne pravo progona i pokolja navodnih istorijskih skorojevića koji, eto, postoje “samo” 400-500 godina.
Iz te perspektive – ruku na srce – ne vidim što bi se bilo kog Bošnjaka, osim ozbiljnih istoričara, ticalo je li islam zaista došao u Bosnu prije 500 ili 600 godina, pogotovu što neku relevantnu istoriju neće ispisivati religijska estrada, ni najavljena glavna zvijezda koncerta reis Cerić, ni bošnjački intelektualci i akademici sveopšte prakse na ritualnim nedjeljnim zasjedanjima, nego će ona kazivati samo ono što pokažu i dokažu istraživanja naučno malo temeljitija od baščaršijskih duhovitih suvenir-slika koje, naslanjajući se na priču o visočkim piramidama, pokazuju kako je Ramzes zapravo “Ramiz iz Visokog”.
Nemam, naravno, ništa protiv baščaršijske poslovne dosjetljivosti: ni Vatikan nikad nije priznao da se u Međugorju ikada dogodilo kakvo čudo, pa eno hiljada turista u potrazi za mirom u sebi i oko sebe umnožavajući znakove prosperiteta u nekad zabačenom kraju.
Ali, ovo sa ilahijskim dokazivanjem 600-godišnjeg života “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” nekako mi ne obećava ni naročit biznis ni prosperitet. Prije će biti da ovim insistiranjem na dubokoj vijekovnoj različitosti od drugih, Bošnjaci doprinose nagomilavanju argumenata i raspoloženja za konačnu podjelu kakvu odavno traže sljedbenici miloševićevsko-tuđmanovskih velikodržavnih projekata u susjedstvu.
Sam ovaj koncert ne bi, naravno, bio dovoljan za takav zaključak da nije riječ o kontinuiranom obilježavanju “bošnjačkih teritorija” – po uzoru na već obavljeni takav posao na “srpskim” i “hrvatskim” područjima - simbolima samo jedne vjere i samo jedne nacionalne političke opcije. On se, naime, teško može posmatrati izvan konteksta upornog dokazivanja bošnjačke posebnosti: od islamizacije bosanske armije u toku rata do agresivnog osporavanja i najintimnijih oaza zajedničkog života u vidu kampanje protiv tzv. miješanih brakova; od izrugivanja s pravdom u upornom propuštanju da se i godinama nakon rata istraže i kazne zločini nad nebošnjačkim stanovništvom na teritorijama u “zoni odgovornosti” bosanske armije do samovoljnog preimenovanja ulica, trgova i javnih objekata po naglo otkrivenim veličinama iz nacionalne istorije i kulture; od uplitanja u politički život vjerskog vođe, koje je kulminiralo promocijom vlastitog političkog favorita (“Hajde, Harise, napiši nam taj evropski ustav”), pa do skandala s izborom gradskih tijela bez ijednog pripadnika srpske nacionalnosti i samovoljnog popunjavanja javnih funkcija isključivo podobnim Bošnjacima.
Odgovor da “drugi to odavno rade” na teritorijama koje oni kontrolišu zvuči kao definitivni pristanak da se s tim u vezi ništa više ne može učiniti. A ne vjerujem da je to ishod koji bi trebalo slaviti čak i najmilozvučnijim što ilahijama, a što kasidama.