Njegovo pismo Tribuneu dotjerano je i umiveno na način koji ostavlja utisak među zapadnim čitaocima neupoućenim u balkanska značenja upotrebljenih fraza. Dodik navodi dosadašnje entitetsko prihvatanje neophodnog jačanja centralne vlasti u oblastima odbrane, obavještajnih i poreskih poslova; njegovu “potpunu odanost evropskoj budućnosti cijele BiH u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma”, uz uvažavanje teškoća u očuvanju demokratije u multietničkim društvima poput Švicarske, Belgije i Velike Britanije; pri čemu je – po Dodiku – ključ stabilnosti u “decentralizovanom federalnom sistemu” i značajnoj autonomiji lokalnih vlasti.
Nevolja s tim njegovim apelom za evropsku budućnost bosanske države je, prije svega, u njegovom potpuno različitom razumijevanju i tumačenju u bosanskim realnostima. U njima Dodikova “decentralizacija” znači inat i otvoreno odbijanje evropskog modela recimo u organizovanju policije s omalovažavanjem i same ideje pripadanja Evropi: “Ako moram birati između Evrope i (srpske) policije, uvijek ću izabrati policiju”. “Evropska budućnost u okviru Dejtonskog sporazuma” šifra je za održavanje po svaku cijenu ratnih kompromisa s momcima s oružjem i nacionalističkog veta na reforme neophodne da se uhvati korak sa susjedima na putu ka Evropi. Nevolja je i sa dubokim raskorakom između ovog Evropi prilagođenog Dodikovog pisma i onoga što on sam govori o svojoj državi i kod kuće i po svijetu.
Kako, recimo, pomiriti njegovu “potpunu odanost evropskoj budućnosti” BiH iz pisma uglednim novinama s onim što je rekao u razgovoru s reporterom nečega što se zove NewsMax kad je optužio Sjedinjene Države da “prodaju bosanske hrišćane muslimanima” ugrožavajući “osjetljivu ravnotežu kojom je okončan bosanski rat”.
“Sjedinjene Države pokušavaju nas asimilirati u Bosnu i Hercegovinu koja je muslimanski entitet” – rekao je Dodik tom sagovorniku tokom majske posjete Vašingtonu. NewsMax kaže kako gotovo 1.4 miliona srpskih hrišćana žive u Republici Srpskoj, autonomnom srpskom entitetu, “koji nam je nametnut” u Dejtonu. Dodik je takođe izjavio da bi 99 posto bosanskih Srba radije živjelo u nezavisnoj državi ali da je Dejton uspostavio “ravnotežu” i da bi bilo greška mijenjati je – sada.
Strani analitičari nepogrešivo zapažaju ovako očite razlike između onog što Dodik poručuje u temeljito dotjeranom pismu uglednim novinama i onog što govori u spontanom razgovoru za marginalnu američku publikaciju. A tek kad pročitaju njegove iskaze o Sarajevu kao Teheranu, o tome koliko ne voli bosansku državu i koliko je ne osjeća kao svoju, onda sam Dodik poništava sve eventualne efekte skupo plaćenih propagandnih aktivnosti po svijetu.
Paradoks tog njegovog nastojanja da zastraši svijet pričama o islamskom fundamentalizmu i potencijalnom terorizmu jeste u tome što na taj način – u mjeri u kojoj ga uzimaju ozbiljno – zapravo sam potkopava bilo kakve perspektive međunarodnog prihvatanja njegove “ustavne vizije” s federalizacijom a u perspektivi i podjelom BiH. Za svijet je ta priča završena još i prije Dejtona.
Daniel Server (Serwer), potpredsjednik američkog Instituta za mir i jedan od vodećih pregovarča u stvaranju bosanske federacije, rekao mi je ovih dana kako je strah od stvaranja islamske republike “kao moguće platforme za iranski terorizam u Evropi” bio jedan od glavnih razloga za stvaranje i kasnije održavanje federacije. Ovaj diplomata kaže kako je Tuđman to savršeno razumio i zato je odustao od pripajanja “hrvatskih interesnih područja” u Bosni Hrvatskoj dok su – kako kaže - bošnjački prvaci o tome imali različita viđenja: Izetbegović nikad nije sasvim prihvatio federaciju jer je ona za njega značila odustajanje od ideje “zelene bašče”; Ganić nije želio muslimansku državu jer bi ona značila Bosnu otuđenu od Zapada; Silajdžić je htio da dobije sve – i federaciju i bošnjačku kontrolu nad njom. Server je deset godina kasnije, držeći predavanja srbijanskim diplomatskim i vojnim službenicima, testirao valjanost motiva za stvaranje federacije pitajući ih da li bi bolje bilo da je stvorena muslimanska republika kao logična konsekvenca Miloševićeve (i Tuđmanove) politike. Jednodušan odgovor bio je: “Ne”. Server kaže kako do sada nije govorio o tom “argumentu zelene bašče” iako s vremenske distance misli da to i nije trebalo biti tajna: “Možda bi se srpska politika ranije urazumila (da se o tome otvoreno govorilo)”.
Ako je za Evropu i Ameriku još 1994. godine, sedam godina prije svega što se danas podrazumijeva pod 11. septembrom 2001, bilo neprihvatljivo stvaranje muslimanske države koja bi bila u vječitom sukobu sa susjedima i ogorčena na sav svijet, treba biti prilično strateški nepismen pa danas zahtijevati federalizaciju koja bi vodila zasebnim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim entitetima u BiH.
Na sličan način kako Dodik sam potkopava vlastiti projekt “federalizacije” i bošnjački nacionalisti sami poništavaju perspektive za “stopostotnu BiH”. Kao što u svijetu nema dobrovoljaca za partnerstvo za ideju podjele BiH, nema ga ni za koncept kakav promovišu bošnjačke političke i vjerske vođe na teritorijama na kojima su oni na vlasti. Duga je lista njihovih odluka i postupaka koje ne daju nikakve garancije da bi oni koji danas artikulišu bošnjački nacionalni interes mogli doprinijeti izgradnji države ravnopravnih građana i naroda: od ratne islamizacije bosanske armije i javnog života, hajke protiv miješanih brakova i Djeda Mraza, bahatog imenovanja ulica i javnih institucija po često opskurnim bošnjačkim ličnostima i neravnomjerne zastupljenosti nebošnjaka u odborima javnih firmi, do grubog pokušaja nametanja javnoj televiziji prikladnih ramazanskih sadržaja i miješanja vjerskih autoriteta u politički život (“De nam ti Harise napiši taj evropski ustav”) politički Bošnjaci su proteklih godina više doprinosili razgradnji nego izgradnji bosanske države i njenom zaostajanju – a ne približavanju - Evropi.
Draga pamet jeste i danas, kao i nekada, najpreča ali je među političkim prvacima u našim podnebljima i tako rijetka.
Email me Kemal Kurspahic