Prošle nedjelje ponovo sam bio u vašingtonskom Muzeju holokausta. Ovog puta – kao jedan od učesnika dvosatnog “sokratskog dijaloga” o propagandi i genocidu – koji se odvijao pred kamerama i biće prikazan na američkoj javnoj televiziji i koristiće se u studijima novinarstva i međunarodnih odnosa. Kad sam prvi put posjetio tek otvoreni Muzej, dolazeći u Vašington na neku konferenciju iz opkoljenog Sarajeva krajem 1993, želio sam samo da se poklonim žrtvama najčudovišnijeg zločina u zapamćenoj ljudskoj istoriji. Nisam ni pomišljao na bilo kakva poređenja sistematskog istamanjenja evropskih Jevreja sa progonima u mojoj zemlji ali, pred slikama i eksponatima iz prošlosti čija je najsuštinskija poruka: “nikad više”, bolne sličnosti nisu se mogle izbjeći. Progon ljudi samo zbog različitog imena i vjere; očajnici koji s djecom hrle u izbjeglištvo noseći samo zavežljaje najdražih uspomena; masovni transporti prognanih; živi ljudski kosturi iza logorskih žica; rušenje jevrejskih sinagoga sa istom mržnjom i sistematičnosti s kojom se ruše tuđe bogomolje u mojoj Bosni; dokumenti o 937 putnika prekookeanskog broda St. Louis koji su 1939. tražili utočište od nacističkog progona na Kubi ili u Sjedinjenim Državama ali niko im nije dao ulazne vize podsjećali su na ponižavanja mojih zemljaka na granicama ujedinjene Evrope na kojima im traže pasoše i vize ne znajući da su oni od svega iznijeli samo goli život. O tome sam tada – krajem 1993. – u dnevniku Boston Globe objavio članak pod naslovom “Bolne paralele”.
Ovog puta dijalog u Muzeju pred punom dvoranom Joseph and Rebecca Meyerhoff teatra započinje zamišljenim – a ne stvarnim – scenarijem: u napetosti između Južne i Sjeverne zemlje uoči kritičnih izbora na jugu i baš u vrijeme posjete američkog državnog sekretara dolazi do eksplozije u šoping centru u poluatonomnoj regiji između dvije zemlje za koju zvaničnici i mediji s juga optužuju sjevernjake. Govoreći o njima upotrebljavaju etnički uvredljiv izraz. Voditelj, harvardski profesor prava i jedan od najuvaženijih američkih polemičara Artur Miler (Arthur Miller), daje mi ulogu novinara koji se zatekao u posjeti kolegi s neke nezavisne TV na jugu i pita me šta saznajem od kolege i šta javlja njegova TV.
Odgovorio sam kako je na jugu sa zaoštravanjem odnosa sa sjeverom, postalo nemoguće biti nezavistan: nezavisni novinari proglašeni su izdajnicima a njihovi programi su utihnuli. Oteli su im radiotelevizijske predajnike i preko njih emituju samo program državne TV koja raspiruje sukob: “drugi” se dehumanizuje i satanizuje, antiratni aktivisti se proglašavaju stranim plaćenicima i njihov glas se više ne čuje u javnosti …
U dijalogu – u kojem su pored istoričara i pravnika, bivših visokih funkcionera američke administracije i novinara učestvovali i dobri znanci iz vremena balkanskih ratova: novinarka CNN-a Kristijan Amanpur (Christiane Amanpour) i njen muzz i bivši predstavnik za štampu američkog državnog sekretara Džejms (James) Rubin – bilo je riječi i o tome kako na izbijanje krvoprolića reaguju Sjedinjene Države i međunarodna zajednica. Amerikanci u tom zamišljenom scenariju imaju strateški interes da održe na vlasti na jugu predsjednika čije nedemokratske metode vladavine i medijske manipulacije baš ne odobravaju.
Kažem kako su do izbijanja nasilja Amerika i svijet već propustili priliku da na vrijeme prepoznaju simptome dolazeće tragedije: nisu pokazali strateškom partneru da je sloboda štampe i izražavanja preduslov dalje američke podrške; da će nepoštovanje manjinskih prava i poticanje na mržnju u medijima pod kontrolom države ugroziti partnerstvo i može voditi sankcijama i izolaciji; da je otvorenost medija za drugačije mišljenje – uključujući i ravnopravan tretman opozicije – uslov legitimnosti izbora i izabranih vlasti.
Iako je razgovor vođen o zamišljenom scenariju, u kojem je svaka sličnost sa sadašnjim ili bivšim stvarnim situacijama “sasvim slučajna”, nisam mogao a da ne spomenem balkansko iskustvo: tamo su sve svjetske diplomatije znale da su mediji na Balkanu bili instrumenti poticanja na sukobe i opravdavanja genocidnih zločina a ipak su u cijelom dejtonskom procesu potpuno zanemareni i spomenuti tek u aneksu sporazuma u kojem se govori o uslovima za poratne izbore. Štaviše, i nakon Dejtona su ostavljeni u rukama najodgovornijih za rat, čime je onemogućeno ispunjavanja jedne od najbitnijih pretpostavki obnove razumijevanja i pomirenja: obznanjivanje počinjenih zlodjela i bezrezervno poštovanje i poklonjenje pred žrtvama na svim stranama.
Na kasnom večernjem prijemu povodom ovog programa pita me čovjek iz publike koliko je to kroz šta smo prošli na Balkanu iskustvo primjenjivo na sadašnje ili buduće druge zone napetosti i sukoba. Odgovaram kako je – iz našeg iskustva – vrlo važno da međunarodna diplomatija i štampa na vrijeme detektira i alarmira svjetske vlade i javnost već u ranim fazama poticanja na mržnju i nasilje: da pomogne nezavisne medije i antiratne aktiviste; nadzire i upozorava na zloupotrebu medija; uslovljava uvažavanje vlada i drugih “strana u sukobu” njihovom otvorenošću za javnost i poštovanjem prava na kritiku; pa ako treba i da izoluje one koji krše međunarodne standarde i norme.
A kako, zalažući se za slobodu štampe, gledam na uništavanje predajnika preko kojih se emituje ratna propaganda?
“Misija medija je da šire informacije; misija ratnopropagandističkih medija je da javnosti uskraćuju informacije i da čak potiču na zločine, za šta postoje i međunarodnopravne sankcije” – odgovorio sam.
Pa jesmo li, kao čovječanstvo, nešto naučili iz genocida u Bosni i Ruandi? Na žalost – ne vjerujem. Ponadao sam se kad su Ujedinjene nacije 1999. godine izišle s vlastitim izvještajem o Srebrenici i kad je njihov generalni sekretar Kofi Anan (Annan) napisao kako je to priča za najtamnije stranice ljudske istorije i kako je ključna lekcija Srebrenice da se “na namjerni i sistematski pokušaj terorisanja, progona ili ubijanja cijelog jednog naroda mora odgovoriti odlučno i svim potrebnim sredstvima” a ipak je još za njegovog mandata počela repriza genocida u Darfuru; njegov je diplomatski nadzornik genocida u Srebrenici Jasuši Akaši danas na istom poslu posredovanja u krizi u Šri Lanki; a sam Anan ovih dana pregovara i rukuje se s najodgovornijima za rasplamsavajuće nasilje u Keniji. Do posljednje zdravice na posljednjem diplomatskom prijemu za ljude pod čijim se rukovodstvom sveto obećanje “nikada više” izvitoperuje u – opet i opet. A tako će izgleda biti sve dok je poziv na “učenje iz vlastitih grešaka” samo recept nečeg poželjnog a ne i iskreno prihvaćeni način ponašanja …