Ovih dana osvanula mi je u e-mail sandučiću poruka Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, koji je pokrenuo kampanju za što masovniju registraciju sjevernoameričkih Bosanaca i Hercegovaca za opštinske izbore 2008: ova organizacija vjeruje da u Sjevernoj Americi ima 350.000 građana iz BiH i nastoji da među njima za sljedeće izbore registruje bar 50.000 birača. Za početak, potiče američke Bosance i Hercegovce da što prije pribave novi BH pasoš ili ličnu kartu kao uslov za učešće na izborima.
Poštujem njihovu brigu za učešće u demokratskoj obnovi domovine, ali iz iskustva znam da to za mnoge bosanskohercegovačke prognanike neće biti baš jednostavan korak. Prije dvije godine sam za vrijeme jednomjesečnog boravka u Sarajevu i sam odlučio da pribavim novu ličnu kartu i zaputio se u opštinu Novo Sarajevo, naoružan svim začudo sačuvanim i uredno poredanim dokumentima: starom ličnom kartom i čak i prijavom boravka još od 1974. godine na istoj adresi, zbirkom bosanskih pasoša, od jednog od prvih koji su uopšte izdavani s ljiljanima u jesen 1992. pa do najnovijeg koji bi još važio da u BiH poslije rata pasoši nisu štampani gotovo kao nedjeljne novine kako bi se od prognanika koji se sad nekako otuđujuće nazivaju “dijasporom” pokupile stotine maraka pasoške takse. Iako u ličnoj karti, izdatoj od iste opštine crno na bijelo piše gdje sam i kada rođen, potrebno je da imam i izvod iz matične knjige rođenih i knjige državljana “ne stariji od šest mjeseci”. (Usput: u Americi nikad ne moraš ponovo dokazivati podatke jednom unsene pod tvojim matičnim brojem.)
“Uuuu, to će biti teže, rođeni ste u entitetu, treba vam rodni list i dokaz da niste tamo upisani u knjigu državljana” – kaže mi revnosni službenik, mršteći se na činjenicu da su me u doba obnove i izgradnje poslije onog rata roditelji na patriotskim dužnostima građevinskog stručnjaka i učiteljice donijeli na svijet u Mrkonjić-Gradu. Ono “entitet” izgovorio je s prizvukom s kojim se govori o dalekim i tuđim zemljama.
Odgovorio sam ljutito kako nisam rođen ni u kakvom entitetu, jer kad sam rođen sve je to bila Bosna i Hercegovina, a i ona je u svom tadašnjem obliku rođena gdje i ja: baš u tom Mrkonjiću. Pokupio sam papire i dao se u potragu za izvodima iz starih knjiga “ne starijim od šest mjeseci”.
Matičar u rodnom gradu bio je pun razumijevanja u telefonskom razgovoru i već za koji dan stigla su tražena dokumenta. Kad sam ih odnio u MUP Novo Sarajevo, sa zahtjevom za upis u knjigu državljana, tamo su našli da je matičar iz Mrkonjića uz urednu potvrdu da nisam upisan u “njihovu” knjigu državljana u izvodu iz knjige rođenih u rubrici državljanstvo napisao: BiH, a to je za federalne činovnike greška takvih razmjera da me jednostavno ne mogu upisati u državljane bez odgovarajuće službene ispravke izdatog dokumenta.
Da ne dužim: stvar se tako otegla da mi mjesec dana boravka kod kuće nije bio dovoljan da dođem do lične karte nego je sve ostavljeno za sljedeći odmor i tada je najzad nekako i riješeno uz obrazloženje kako je, eto, Republika Srpska dozvolila da budem upisan u knjigu državljana u federaciji čime automatski najzad postajem i državljanin BiH! Priča bi bila i mnogo duža kad bi sad trebalo govoriti o drugim frustracijama izmijenjene zavičajne i geografije i istorije i zakonodavstva: iako je moj stan u istoj zgradi od dana njenog useljenja, promijenila se adresa, jer je Ulica Ive Kranjčevića u poratnom obilježavanju teritorija simbolima većinskog “konstitutivnog plemena” nadasve maštovito preimenovana u Džamijsku ulicu, a između moje sarajevske opštine i države Bosne i Hercegovine instalirala se birokratija kantona i federacije, pretvarajući udruženim snagama posao dokazivanja bosanske pripadnosti u maraton s preprekama koji će obeshrabriti mnoge od sjevernoameričkih, skandinavskih, australijskih, novozelandskih potencijalnih bosanskih birača da ikada i pokušaju ispunjavati “građansku dužnost” u zemlji svog rođenja i odrastanja.
Zvanična statistika pokazuje da broj Bosanaca i Hercegovaca registrovanih za glasanje u inostranstvu drastično opada: na prvim poratnim izborima 1996. godine bilo ih je više od 640.000; 1999.-223.000; 2002. - 59.000; 2004. – 27.000; 2006. – 32.000 (porast neznatan u poređenju s ogromnim odzivom birača u inostranstvu deset godina ranije).
Balkanski tumači tih brojki požurili su da to pripišu “neobaviještenosti” ili čak “nezainteresovanosti” tzv. dijaspore za politička zbivanja u BiH.
“Neobavještenost” je krajnje šlampavo objašnjenje u ovo doba instant-komunikacija, kad desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca na bilo kojoj tački planete čitaju današnja izdanja bosanske štampe ili uživo razgovaraju posredstvom Interneta o svemu što ih zanima, fudbalskoj utakmici reprezentacije koja još u toku-sinoćnjem koncertu u Zetri-promociji najnovije knjige u Sarajevu- najnovijim epizodama političke koride između Dodika i Silajdžića-ratnoprofiterskoj mafiji, ukratko o svemu što ih zanima. “Nezainteresovanost” je jeftini pokušaj prebacivanja krivice na Bosance (i Hercegovce) u inostranstvu za krajnju ravnodušnost državnih institucija za njihovo učešće u političkom procesu. Dokaz? Dok je tzv. međunarodni faktor, preko OSCE-a, organizovao izbore – državljani BiH u inostranstvu dobijali su komplet glasačkih materijala uključujući i adresiranu kovertu za glasanje na kućne adrese u svijetu. Njihovi glasovi u opštinama u kojima su živjeli do progona 1992. bili su u početku bitan korektiv vladavine udruženih nacionalizama. Kad su o tome počeli da se “brinu” domaći organizatori, učešće na izborima pretvorilo se u već opisani maraton uz potpunu marginalizaciju – gotovo odbacivanje – birača u inostranstvu.
I dok Kongres sjevernoameričkih Bošnjaka vodi inicijativu za njihovu što masovniju registraciju za iduće izbore, u zemlji se polako približava vrijeme kad će Bosanci i Hercegovci u svijetu biti zauvijek izbrisani iz knjige državljana. Bosna i Hercegovina će tako ozakoniti odricanje od stotina hiljada prognanih i izbjeglih. A kako to drugi rješavaju? Sjedinjene Države, recimo, u zvaničnim uputstvima Stejt dipartmenta kažu kako Amerikanci mogu imati i državljanstva drugih država – ako su ih stekli rođenjem ili brakom: američki zakon i ne spominje tu instituciju dvojnog državljanstva i ne zahtijeva od svojih državljana da biraju između jednog ili drugog državljanstva, upućujući ih na lojalnost i poštovanje zakona obiju država. Ali, šta to pomaže nekom ko je imao sreću da bude rođen bilo u “manjem” ili “većem” entitetu? Usput – ako neko ko je rođen u BiH i ima cijelu zbirku njenih pasoša ovako teško dokazuje pravo na državljanstvo kako li su ga tek stekli “Abu ovaj ili onaj”, stotine njih, rođeni u zabitima dalekih muslimanskih zemalja. Ili je sve to mnogo lakše među “braćom”?
Poštujem njihovu brigu za učešće u demokratskoj obnovi domovine, ali iz iskustva znam da to za mnoge bosanskohercegovačke prognanike neće biti baš jednostavan korak. Prije dvije godine sam za vrijeme jednomjesečnog boravka u Sarajevu i sam odlučio da pribavim novu ličnu kartu i zaputio se u opštinu Novo Sarajevo, naoružan svim začudo sačuvanim i uredno poredanim dokumentima: starom ličnom kartom i čak i prijavom boravka još od 1974. godine na istoj adresi, zbirkom bosanskih pasoša, od jednog od prvih koji su uopšte izdavani s ljiljanima u jesen 1992. pa do najnovijeg koji bi još važio da u BiH poslije rata pasoši nisu štampani gotovo kao nedjeljne novine kako bi se od prognanika koji se sad nekako otuđujuće nazivaju “dijasporom” pokupile stotine maraka pasoške takse. Iako u ličnoj karti, izdatoj od iste opštine crno na bijelo piše gdje sam i kada rođen, potrebno je da imam i izvod iz matične knjige rođenih i knjige državljana “ne stariji od šest mjeseci”. (Usput: u Americi nikad ne moraš ponovo dokazivati podatke jednom unsene pod tvojim matičnim brojem.)
“Uuuu, to će biti teže, rođeni ste u entitetu, treba vam rodni list i dokaz da niste tamo upisani u knjigu državljana” – kaže mi revnosni službenik, mršteći se na činjenicu da su me u doba obnove i izgradnje poslije onog rata roditelji na patriotskim dužnostima građevinskog stručnjaka i učiteljice donijeli na svijet u Mrkonjić-Gradu. Ono “entitet” izgovorio je s prizvukom s kojim se govori o dalekim i tuđim zemljama.
Odgovorio sam ljutito kako nisam rođen ni u kakvom entitetu, jer kad sam rođen sve je to bila Bosna i Hercegovina, a i ona je u svom tadašnjem obliku rođena gdje i ja: baš u tom Mrkonjiću. Pokupio sam papire i dao se u potragu za izvodima iz starih knjiga “ne starijim od šest mjeseci”.
Matičar u rodnom gradu bio je pun razumijevanja u telefonskom razgovoru i već za koji dan stigla su tražena dokumenta. Kad sam ih odnio u MUP Novo Sarajevo, sa zahtjevom za upis u knjigu državljana, tamo su našli da je matičar iz Mrkonjića uz urednu potvrdu da nisam upisan u “njihovu” knjigu državljana u izvodu iz knjige rođenih u rubrici državljanstvo napisao: BiH, a to je za federalne činovnike greška takvih razmjera da me jednostavno ne mogu upisati u državljane bez odgovarajuće službene ispravke izdatog dokumenta.
Da ne dužim: stvar se tako otegla da mi mjesec dana boravka kod kuće nije bio dovoljan da dođem do lične karte nego je sve ostavljeno za sljedeći odmor i tada je najzad nekako i riješeno uz obrazloženje kako je, eto, Republika Srpska dozvolila da budem upisan u knjigu državljana u federaciji čime automatski najzad postajem i državljanin BiH! Priča bi bila i mnogo duža kad bi sad trebalo govoriti o drugim frustracijama izmijenjene zavičajne i geografije i istorije i zakonodavstva: iako je moj stan u istoj zgradi od dana njenog useljenja, promijenila se adresa, jer je Ulica Ive Kranjčevića u poratnom obilježavanju teritorija simbolima većinskog “konstitutivnog plemena” nadasve maštovito preimenovana u Džamijsku ulicu, a između moje sarajevske opštine i države Bosne i Hercegovine instalirala se birokratija kantona i federacije, pretvarajući udruženim snagama posao dokazivanja bosanske pripadnosti u maraton s preprekama koji će obeshrabriti mnoge od sjevernoameričkih, skandinavskih, australijskih, novozelandskih potencijalnih bosanskih birača da ikada i pokušaju ispunjavati “građansku dužnost” u zemlji svog rođenja i odrastanja.
Zvanična statistika pokazuje da broj Bosanaca i Hercegovaca registrovanih za glasanje u inostranstvu drastično opada: na prvim poratnim izborima 1996. godine bilo ih je više od 640.000; 1999.-223.000; 2002. - 59.000; 2004. – 27.000; 2006. – 32.000 (porast neznatan u poređenju s ogromnim odzivom birača u inostranstvu deset godina ranije).
Balkanski tumači tih brojki požurili su da to pripišu “neobaviještenosti” ili čak “nezainteresovanosti” tzv. dijaspore za politička zbivanja u BiH.
“Neobavještenost” je krajnje šlampavo objašnjenje u ovo doba instant-komunikacija, kad desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca na bilo kojoj tački planete čitaju današnja izdanja bosanske štampe ili uživo razgovaraju posredstvom Interneta o svemu što ih zanima, fudbalskoj utakmici reprezentacije koja još u toku-sinoćnjem koncertu u Zetri-promociji najnovije knjige u Sarajevu- najnovijim epizodama političke koride između Dodika i Silajdžića-ratnoprofiterskoj mafiji, ukratko o svemu što ih zanima. “Nezainteresovanost” je jeftini pokušaj prebacivanja krivice na Bosance (i Hercegovce) u inostranstvu za krajnju ravnodušnost državnih institucija za njihovo učešće u političkom procesu. Dokaz? Dok je tzv. međunarodni faktor, preko OSCE-a, organizovao izbore – državljani BiH u inostranstvu dobijali su komplet glasačkih materijala uključujući i adresiranu kovertu za glasanje na kućne adrese u svijetu. Njihovi glasovi u opštinama u kojima su živjeli do progona 1992. bili su u početku bitan korektiv vladavine udruženih nacionalizama. Kad su o tome počeli da se “brinu” domaći organizatori, učešće na izborima pretvorilo se u već opisani maraton uz potpunu marginalizaciju – gotovo odbacivanje – birača u inostranstvu.
I dok Kongres sjevernoameričkih Bošnjaka vodi inicijativu za njihovu što masovniju registraciju za iduće izbore, u zemlji se polako približava vrijeme kad će Bosanci i Hercegovci u svijetu biti zauvijek izbrisani iz knjige državljana. Bosna i Hercegovina će tako ozakoniti odricanje od stotina hiljada prognanih i izbjeglih. A kako to drugi rješavaju? Sjedinjene Države, recimo, u zvaničnim uputstvima Stejt dipartmenta kažu kako Amerikanci mogu imati i državljanstva drugih država – ako su ih stekli rođenjem ili brakom: američki zakon i ne spominje tu instituciju dvojnog državljanstva i ne zahtijeva od svojih državljana da biraju između jednog ili drugog državljanstva, upućujući ih na lojalnost i poštovanje zakona obiju država. Ali, šta to pomaže nekom ko je imao sreću da bude rođen bilo u “manjem” ili “većem” entitetu? Usput – ako neko ko je rođen u BiH i ima cijelu zbirku njenih pasoša ovako teško dokazuje pravo na državljanstvo kako li su ga tek stekli “Abu ovaj ili onaj”, stotine njih, rođeni u zabitima dalekih muslimanskih zemalja. Ili je sve to mnogo lakše među “braćom”?