Ako imate priliku i naviku da svjetska zbivanja pratite posredstvom neke od globalnih televizijskih mreža – među ostalima BBC-a ili CNN-a – u nedjelju, 17. februara, mogli ste vidjeti da su sve emisije vijesti započinjale opširnim izvještajima iz Prištine: odluka kosovskog parlamenta o proglašenju nezavisnosti tretirana je kao nesumnjiv događaj dana u svijetu. Ta vijest dominirala je i naslovnim stranama svjetske štampe u ponedjeljak.
Dakle – ako gledate TV vijesti u Tanzaniji ili Keniji, Americi ili Australiji, Indiji ili Skandinaviji, priča o završnom poglavlju raspada Jugoslavije bila je međunarodna vijest dana.
Ali, kada je Televizija Bosne i Hercegovine odlučila da prenosi zasjedanje kosovskog parlamenta kojim je u najbližem susjedstvu uspostavljena nova država, vodeći srpski političari – uključujući i člana državnog Predsjedništva – osudili su takvu programsku odluku podsjećajući da je odluka o proglašenju nezavisnosti donesena protiv volje jednog naroda; da prenos sjednice “unosi nemire u BiH” i “zaslužuje najoštriju osudu”.
Tom verbalnom artiljerijom formalno prvi među bosanskim Srbima probudio je duhove nekog davno prošlog vremena kad su najviši državni i partijski funkcioneri zaista imali moć da “najoštrije osuđuju” iole slobodnomisleće novinare i urednike, što je nerijetko vodilo njihovom uklanjanju s novinskih stranica ili iz radio i televizijskih programa, a osjećaj ideološke svemoći išao je do one karikaturalne epizode kad visoki partijski funkcioner, obaviješten kako je vijest o nekoj brižljivo čuvanoj tajni prenijela i agencija Rojters (Reuters), autoritativno zapovijeda: “Zaustavite Rojter!”
Ovaj najnoviji pokušaj disciplinovanja medija nudi spektakularnu multidimenzionalnu sliku davno prošloga kamenog doba pokazujući da, na žalost, balkanski političari nisu ništa naučili o pogubnosti kontrole nad medijima i za javnost i za demokratske procese pa – u krajnjoj liniji – i za politiku koja bi da određuje granice dozvoljenog u medijima.
U ovom povodu pada mi na pamet reklamna poruka jedne od najcjenjenijih medijskih kuća u Americi, Nacionalnog javnog radija (NPR), koja kaže nešto kao: mi ne proizvodimo vijesti, mi ih objavljujemo.
Prevedeno na ovaj najnoviji bosanski incident s pokušajem “osude” i disciplinovanja državne televizije: to što je ona dala detaljan izvještaj o globalnom događaju dana u najbližem susjedstvu ne znači ni da podržava ni da osuđuje kosovsku deklaraciju o nezavisnosti već samo ispunjava profesionalnu dužnost da javnosti ponudi nepomućenu sliku o tome šta se događa. Državni činovnici u demokratskom svijetu imaju u vezi s medijima uglavnom isti izbor koji ima i svaki vlasnik televizora i daljinskog upravljača: da gleda ponuđeni program, prebaci se na neki drugi kanal – da gleda sport, porniće ili crtane filmove - ili da jednostavno ugasi TV. Pozivanju na “osude” i “odgovornost” u normalnom svijetu nema mjesta.
Ali, osim te lekcije o odnosu vlasti i medija, koja još nigdje na Balkanu nije došla u glavu narodnih vođa vaspitavanih u totalitarna vremena – jer da jeste, ne bi recimo u Hrvatskoj, gdje je televizija znatno napredovala, skidali s programa “Latinicu” onda kad se pozabavi Tuđmanovom povijesnom ostavštinom – epizoda s najnovijim pokušajem disciplinovanja bosanske televizije nudi i pouke o dubokim političkim posljedicama medijske cenzure i propagande.
Jedna od najsuštinskijih tiče se upravo Kosova. Događaji koji su kulminirali nedjeljnim proglašenjem nezavisnosti nekadašnje srpske pokrajine, u mnogome su počeli i rasplamsavali se do sadašnjih dimenzija upravo zahvaljujući stavljanju medija pod kontrolu i u službu nacionalističke ideologije.
Mediji su bili ti koji su upravo povodom Kosova promovisali Miloševića u bespogovornog vođu; koji su poticali i podržavali jednostrano ukidanje ustavnih prava albanske manjine i dugogodišnju policijsku upravu nad pokrajinom, sve do masovnog progona Albanaca, vojne intervencije NATO-a i današnje nezavisnosti koju su najuticajnije zapadne zemlje prihvatile kao jedino moguć epilog dvodecenijske miloševićevske politike.
Mediji su – promovišuci politiku nacionalne isključivosti – oduzeli glas svima koji su opominjali na pogubnost takve politike, zataškavajući ili čak potičući i politički motivisana ubistva u Srbiji, kao u slučajevima Miloševićevog političkog protivnika Ivana Stambolića ili medijskog kritičara Slavka Ćuruvije ili ratove i ratne zločine u susjednim zemljama.
Demokratska Srbija propustila je, na žalost, priliku da u godinama nakon pada Miloševićevog režima od oktobra 2000. do danas izvede čist račun u vezi s nedavnom prošlošću i da pokaže koliko je upravo politika nacionalne isključivosti sudbinski odgovorna što su poništene sve mogućnosti drugačijeg ishoda u vezi s Kosovom. Propuštajući to svođenje računa i izvlačenje pouka iz protekle dvije decenije ostavila je da i mediji i većina najuticajnijih političara – u suočavanju s realnostima nezavisnosti Kosova – krivce traže isključivo na “trulom Zapadu”, u Americi i Evropi, usmjeravajući tako narodni gnjev na diplomatska predstavništva i poslovne ispostave zemalja koje bez izuzetka Srbiji žele evropsku budućnost.
Oni koji su odavno ukazivali na štetnost nacionalnog jednodušja i pozivali na približavanje Evropi umjesto novih godina izolacije sistematski su ušutkani kao izdajnici i ovih dana se ionako ne bi mogli učiti u provali uličnog bijesa. Cijena medijskog i političkog poticanja na odmazdu protiv zemalja koje su priznale nove realnosti Kosova tek će se ispostavljati.
Ali, nema baš nikakvog razloga da bar bosanski mediji i političari – uključujući, naravno, i srpske – ne nauče iz toga ponešto o štetnosti ideje kako bi se čak i u ovo doba globalnih instant-komunikacija mogao “zaustaviti Rojters”. Mogli bi, pored ostalog, naučiti da se javna televizija ne obraća jednom, drugom ili trećem narodu nego svakom svom gledaocu koji ima pravo na punu i nezamagljenu sliku stvarnosti.