Često se u razmišljanjima o teškoćama uspostave “suživota” u zavičajnim podnebljima sjetim jednog sasvim slučajnog susreta u Beču. Vesna (moja supruga) i ja čekali smo voz u gradskom metrou kad nam se obratio momak studentske dobi: “Čujem govorite naški, čini mi se bosanski …” – A vi ste, izgleda,Zagrepčanin? “O, da, već više od 400 godina!” – Čudno, izgledate mi dosta mlađi – odgovorio sam i on se, nakon što je nakratko zanijemio, slatko nasmijao vlastitoj potrebi da naglašava višestoljetnost svog pripadanja bilo čemu.
To je, ipak, vedrija i sasvim bezopasna manifestacija poistovjećivanja sa “svojim” na balkanski način. Na nešto drugačiju – ali vjerujem takođe izlječivu – naišao sam za vrijeme gostovanja u Beogradu povodom promocije moje knjige o ulozi medija u balkanskom ratu i miru. Kasno uveče svratio sam u bar pored mog hotela, na čašu piva pred spavanje, i tamo mi je za šankom prišao momak ostavljajući za trenutak djevojku s kojom je sjedio. “Hoćete li dozvoliti da vam poručim piće?” – pitao je, dodavši kako je gledao moj intervju na televiziji povodom knjige. Bez nekog povoda u našem razgovoru, ubrzo je prešao na omiljenu balkansku temu neslaganja s onima koji u teška vremena kritikuju “svoj narod”: rekao je nešto u smislu kako kritičarke uloge Srbije u balkanskim ratovima, “poput Nataše Kandić i Sonje Biserko, vređaju naše nacionalno dostojanstvo”.
“Pravo da vam kažem, kao neko ko je studirao i započinjao novinarsku karijeru u Beogradu, ne razumijem zašto biste vaše nacionalno dostojanstvo vezali za valjda najgore među Srbima: Miloševića, Karadžića, Mladića …” – odgovorio sam.
Mislio sam pri tome i na neprilike koje sam imao kao glavni urednik “Oslobođenja” u godinama pred rat sa nastajanjem te navike automatskog poistovjećivanja političkih vođa i cijelih naroda. Bilo je, recimo, dovoljno da u novinama koje sam uređivao napišem ili objavim tuđi tekst kojim se ukazuje na opasnosti ulične “antibirokratske revolucije”, igranja na kartu “ugroženosti naroda” i okrivljivanja svih “drugih”, pokušaja nametanja rješenja nezavisno od toga šta ti drugi misle i kažu, pa da uskoro na stranicama tada dirigovane beogradske štampe odjednom budem optužen za “antisrpsku propagandu”.
Ali, ruku na srce, to poistovjećivanje vođe i naroda nipošto nije samo srpski specijalitet. Doživljavam ga povremeno i povodom ove kolumne. Javlja mi se, tako, poznanik iz mladosti i – sa puno obzira i poštovanja – izražava izvjesno razočarenje što, iako on “zna da volim Bosnu”, kritikujem Silajdžića i “izjednačavam njegovu odgovornost s Dodikovom”. Odgovorio sam, takođe s poštovanjem za drugačije poglede, da političare mogu da sudim samo po učincima njihove politike a da je na tom planu Silajdžićev učinak jednostavno katastrofalan: otkako je on promovisao “stopostotnu BiH” države je sve manje i sve je dalje od evropskih perspektiva.
Razumijem motive svih onih koji, pred sistematskim osporavanjem bosanske državnosti, brinu za bošnjačko “nacionalno jedinstvo”. Ali, u mjeri u kojoj ikoga više zanima glas usamljenog skeptika, imam s tim u vezi samo jedno pitanje: Jedinstvo – s kim i oko čega? Silajdžić, osim krajnje neumjesne promocije u ustavotvorca javnim fermanom reisa Cerića (“de nam ti, Harise, napiši taj evropski ustav”), ni među političkim Bošnjacima nije artikulisao bošnjački ili državni interes oko kojeg bi se moglo ujedinjavati – ako je uopšte još nekome do “nacionalnog jedinstva” koje je u Miloševićevoj izvedbi nanijelo toliko zla prije svega nacionalno uspaljenim Srbima – a postoje i sasvim ozbiljni razlozi za sumnju da u bošnjačkom raspirivanju jedinstva ima i dosta nevješto skrivenih motiva i interesa.
Ako, naime, iza poziva na “nacionalno jedinstvo” osviješteni Bošnjak treba da se ujedinjuje s bošnjačkim ratnim i poratnim profiterima; onima koji su društvenu svojinu iz omraženih bivših vremena pretvorili u svojinu odabranog društvanceta; promotorima ideologije bosanskog razjedinjenja koji su telalili kako je Bošnjacima bliži musliman iz Tunguzije nego komšija pravoslavne ili katoličke vjere; čuvarima državnog pečata koji su dijelili bosanska državljanstva uvoznoj “braći” bez i najminimalnije provjere njihovih pojedinačnih biografija ili motiva, srozavajući tako vrijednost bosanskog pasoša; čuvarima sehara i potpisnicima bankovnih naloga u samoposluživanju milionima dolara islamske solidarnosti; davaocima i korisnicima privilegija u zapošljavanju i napredovanju u državnoj službi kod kuće i po svijetu; često agresivnim promotorima ekstremnih vjerskih učenja i običaja; poratnom mafijom i uličnim nasilnicima; onima koji imaju razumijevanja za “dublje razloge” međunarodnog terorizma što bi onda trebalo, kao, da opravdava i samoubilačka herojstva protiv stotina nedužnih; pa još i takvima koji su ukaljali časnu odbranu zemlje pojedinačnim, ali ne manje odvratnim, zločinima nad srpskim i hrvatskim civilima – onda zahvaljujem na pozivu na takvo jedinstvo i ako se to ikome čini izdajom bilo čega vrijednog lojalnosti pristajem čak i na tu kletvu.
Suprotstavljati se, naročito u medijima, vođama i ideologijama “nacionalnog jedinstva” kakvo je sistematski promicano u protekle dvije decenije – najprije u Srbiji, pa u Hrvatskoj, pa se evo sada nudi i Bosni i Hercegovini – nije nimalo zahvalan posao. U Srbiji je javna kletva “nacionalne izdaje” bila dovoljna za državno sponzorirana ili ohrabrivana ubistva političkih neistomišljenika, uključujući i novinare. U Hrvatskoj su autorke kritičkih eseja o pretjerivanjima tuđmanovštine osuđivane kao “vještice” nepoželjne u vlastitoj zemlji a rijetki medijski propitivači “nacionalnog jedinstva”, poput nedjeljnika “Feral tribune” su i spaljivani, zabranjivani, oporezivani ne bi li se prisilili na šutnju. Po uzoru na Miloševića i Tuđmana i bošnjački je vrhovni vođa devedesetih osuđivao kritičke nedjeljnike kao “novinarske prostitutke”.
Hoću reći: nezahvalno je, a ponekad i po život opasno, upozoravati na nepodopštine omiljenih vođa ili njihovih sljedbenika. Oni su brigu za narod i ljubav za naciju već tako dobro naplatili da sada imaju sve razloge da svim sredstvima brane ono za šta su se borili. A stotinama hiljada osiromašenih i poniženih, iskreno zabrinutih i za sami opstanak zemlje, najlakše je ponuditi krivca u drugome – jednima Dodika, drugima Silajdžića – i tako zamagliti odgovornost najodgovornijih za decenije propadanja.
Novinska kolumna, kako mi prijekorno piše još jedan balkanski poznanik, ne može, a dodao bih: nije joj to ni misija, promijeniti tok stvari. Ali, najgore bi – a u slučaju onoga ko je odabrao da se bavi nezahvalnim pozivom svjedoka vremena: ravno intelektualnom samoubistvu – bilo povući se u šutnju pred majstorima prevare o tome šta su stvarni sudbinski interesi njihovih zemalja i naroda.
Nezahvalno je, a ponekad i po život opasno, upozoravati na nepodopštine omiljenih vođa ili njihovih sljedbenika. Oni su brigu za narod i ljubav za naciju već tako dobro naplatili da sada imaju sve razloge da svim sredstvima brane ono za šta su se borili.