Dobro je, naime, što dvojica tako prominentnih diplomata zvone na uzbunu, to neće ostati bez odjeka u američkoj i evropskim prijestonicama, ali u svijetu danas i da ima političke volje jednostavno nema kapaciteta za posvećivanje Bosni onoliko pažnje koliko je potrebno da se stvari bitno promijene izvana. I najpovršnija inventura sadašnjih međunarodnih prioriteta pokazaće da je svjetska politika zaokupljena drugim izazovima: Irak i Afganistan, nestabilni nuklearno naoružani Pakistan i Iran na putu da stekne nuklearno oružje; zapušteni bliskoistoični mirovni proces i zebnje od hladnoratovskih nagovještaja iz Moskve; sve to pod debelom sjenkom globalnih izazova u vidu finansijske kataklizme, energetske krize i prijetećeg zagrijavanja atmosphere.
Očekivanja da bi u suočenju sa svim tim izazovima svijet sada mogao da se posveti i dotjerivanju unutrašnjeg uređenja države u kojoj je zaveo kakav-takav mir ili su naivno dobronamjerna, kad dolaze od javnosti, ili perfidno raspaljivana, kad dolaze od domaćih političara koji dozivanjem ili odbacivanjem strane intervencije, svejedno, odgađaju podnošenje računa javnosti za lažna obećanja i potpuno propale projekte “otcjepljenja” ili “ukidanja” entiteta.
Da – odgovoriće na to dobronamjerni zagovornici “Dejtona II” – ali u Sjedinjenim Državama se mijenja administracija i ko god da pobijedi, senator Obama ili senator Mekejn, moraće nešto da učini.
Iz mojih iskustava s onima kojima je stalo do BiH u Vašingtonu, moram upozoriti protiv očekivanja bilo kakvih radikalnih promjena ili zaokreta. Politika prema BiH još od vremena dok je bjesnilo ratno pustošenje bila je zasnovana na konsenzusu: većina i demokrata i republikanaca u oba doma američkog kongresa zalagala se za snažnije američko angažovanje u zaustavljanju ubijanja i progona; jednodušno je podržano i američko vojno angažovanje u mirovnoj misiji NATO-a u kojoj je od ukupno 60.000 vojnika bilo 20.000 američkih; neupitna je i politička podrška Vašingtona Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj državi s dva multietnička entiteta i njenom osposobljavanju za članstvo i u Evropskoj Uniji i u NATO-u. To se neće mijenjati bez obzira ko će u utorak biti izabran za 44. predsjednika Sjedinjenih Država.
Ako pobijedi Mekejn – treba znati da je etničko nasilje u BiH imalo značajnu ulogu u promjeni njegovog stava o vojnim intervencijama. Kao učesnik vijetnamskog rata i višegodišnji ratni zarobljenik, dugo se protivio američkom vojnom angažovanju u svjetskim krizama, i tek je pred slikama “etničkog čišćenja” na Balkanu postao zagovornik intervencije i u BiH i kasnije na Kosovu.
Ako pobijedi Obama – svi njegovi najbliži savjetnici za spoljnu politiku i nacionalnu bezbjednost imaće značajno neposredno iskustvo iz godina bavljenja Bosnom: bivši državni sekretar Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright), vodeći dejtonski pregovarač Holbruk, komandant oružanih snaga general Vesli Klark (Wasley Clark). Nema nikakve sumnje da će oni bdjeti nad Bosnom i da neće dozvoliti potkopavanje teško izojevanog mira.
Ali, šta konkretno očekivati?
Da u samoj BiH postoji bilo šta slično međunarodno-političkoj analitici, da su diplomatska mreža i centrala u biznisu razumijevanja svijeta i projektovanja aktivne bosanske politike umjesto u službi ispunjavanja stranačkih i klanovskih očekivanja, ne bi bilo naročite neizvjesnosti o tome šta Amerika očekuje od Bosne i šta Bosna može očekivati iz Amerike i ne bi se prosipale pare na “lobiranje” koje u tome ništa bitno neće promijeniti.
Samo u toj intelektualnoj lijenosti državnog vrha mogla je u Sarajevu proći potpuno nezapaženo jedna znakovita epizoda sa margina američke izborne kampanje s početka proljeća. Kad je buknula rasprava povodom pretjerivanja senatorke Hilari Klinton (Hillary Clinton) u priči o njenom slijetanju u Tuzli “pod snajperskom vatrom”, bosanska ambasadorka rekla je novinarki “Vašington tajmsa” (Washington Times) kako bi željela da “američki političari posvećuju još više pažnje njenoj zemlji: Nadamo se da će Bosna biti u njihovim mislima. Mi trebamo američku podršku i voljela bih da vidim da kandidati govore mnogo više o Bosni” – izjavila je ambasadorka. Tog istog dana državni sekretar Kondoliza Rajs (Condoleezza Rice) bila je u posjeti toj redakciji i tamo su je povodom izjave bosanske ambasadorke pitali hoće li Vašington posvetiti Bosni više pažnje. Na nediplomatsku izjavu uslijedio je i nediplomatski odgovor: “Prvo, mi nastavljamo i međunarodnu pomoć i podršku Bosni. Ali, da znate, imala sam ovdje susret sa tri bosanska predsjednika prije nekih 18 mjeseci tako da ne znam o kakvoj se to pažnji radi. Srela sam se s njima i rekla sam da treba da reformišu ustav i ujedine predsjedništvo, oružane snage, policiju, jer svaka zemlja koja ima tri predsjednika je u nevolji (smijeh). I posvetila sam dosta vremena, dosta nastojanja u tome, mobilisala Evropljane da to podrže i oni su se vratili (u Bosnu i Hercegovinu) i nisu mogli to da urade … Ne radi se, dakle, o tome da se ne posvećuje pažnja Bosni nego – iskreno – o tome da Bosanci moraju preuzeti više odgovornosti da se pretvore u normalnu državu. Naši prethodnici (Klintonova administracija) dali su im šansu i ja to jako poštujem. Ali sada je potreban sljedeći korak – dalje od Dejtona – i da se napravi funkcionirajuća država. A to je nešto što ne može međunarodna zajednica učiniti za njih. To je nešto što moraju uraditi oni sami. Ali ja jesam uložila dosta vremena u to …”
Ako se i promijeni administracija, jedno se neće promijeniti: sve će ipak odlučujuće zavisiti od toga kada će propali projekti “ukidanja” i “otcjepljenja” biti zamijenjeni projektom europeizacije. Amerika će raditi s evropskim saveznicima da takve projekte ohrabri i potiče ali – sada kad im je sa svih međunarodno relavantnih nivoa poručeno da od njihovih obećanja nema ništa – bilo bi vrijeme da nešto urade i oni koji su za to jedino i plaćeni.