“Istorija” je vjerovatno najčešće upotrebljavana riječ povodom izbora Baraka (Barack) Obame za 44. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Ona je i neizbježna, ne samo zato što je Obama prvi crni američki predsjednik u istoriji, nego i zato što su izazovi s kojima se suočava – istorijski. Neki ih porede s izazovima s kojima se suočavao vjerovatno najveći američki predsjednik 20. stoljeća Frenklin Ruzvelt (Franklin D. Roosevelt) kad je prvi put izabran u vrijeme velike depresije 1933. godine ali i oni kažu kako Obama, osim duboke ekonomske krize, nasljeđuje i dva rata i velika očekivanja domaće i svjetske javnosti za obnovu američkog moralnog vodstva u svijetu. Ne volim razbacivanje velikim riječima koje prečestom upotrebom nerijetko gube bilo kakvo značenje ali ovo je “istorijski događaj” i u najintimijem doživljaju ogromne većine Amerikanaca. Istaknuta aktivistkinja Demokratske stranke povodom Obaminog izbora jedva suzdržava suze kad priča kako će 20. januara Obama položiti predsjedničku zakletvu na stepeništu američkog Kongresa koje su gradili crni robovi. Stotine američkih crnačkih porodica dan nakon izbora vozilo se stotinama kilometara da na drugom stepeništu – spomenika Linkolnu nasuprot zgradi Kongresa na drugom kraju nacionalnog parka u Vašingtonu – pokažu djeci gdje je prije četrdeset godina stajao vođa pokreta za jednakost Martin Luter (Luther) King dok je držao istorijski govor “Ja imam san”: Obamin izbor je ostvarenje tog američkog sna i nipošto samo za američke crnce. Da je Obama bio samo ili čak pretežno samo njihov kandidat, nikada ne bi bio izabran jer afroamerikanci su ipak manjina od samo 13.4 posto ukupnog stanovništva, a među onima koji su glasali za Obamu bilo je 61 posto bijelih. “Istorijski” karakter događaja mjeri se pored ostalog i fantastičnom potražnjom za novinama dan poslije izbora jer su stotine hiljada ljudi željele da ostave za djecu i unuke primjerak listova koji objavljuju ovu veliku pobjedu Amerike nad istorijom nejednakosti i rasnih predrasuda. “Hoću dobre, stare novine, ne mogu u porodični album staviti televizijski ili kompjuterski ekran” – rekla je žena tražeći rasprodani “Vašington post” koji osim što je tog dana štampao 30 posto primjeraka više sada doštampava još 350.000 primjeraka komemorativnog izdanja.
U čestim pozivima bosanskohercegovačkih medija da prokomentarišem Obamin izbor neizbježno je i pitanje: A šta je nama Obama, odnosno – šta sve njegov izbor može značiti za BiH i njeno zapadnobalkansko okruženje. Na političkom planu – taj region zasigurno neće biti u vrhu liste spoljnopolitičkih prioriteta nove administracije suočene s nezavršenim ratovima u Iraku i Afganistanu, nestabilnošću u nuklearnom Pakistanu i iranskim nuklearnim izazovom, urgentnošću obnove bliskoistoičnog mirovnog procesa i potrebom za obnovom strateškog partnerstva s Rusijom i Kinom. Ali, Obama će biti okružen saradnicima i savjetnicima s najintimnijim iskustvom s Balkana i sigurno je da njegova administracija neće dozvoliti destabilizaciju regiona i da će s evropskim partnerima poticati njegovu euroatlantsku integraciju.
Ali, neki od mojih balkanskih sabesjednika vide u Obaminoj pobjedi i potencijalnu važnu lekciju o premošćivanju podjela, gorčina, nepovjerenja i predrasuda u poratnoj Bosni i Hercegovini koja – zarobljena u etničkim inatima – jedva opstaje na “vještačkom disanju” međunarodne intervencije. Neke lekcije jesu na raspolaganju ali valja željeti promjene onako kako su ih u ovim izborima prigrlili Amerikanci i valja raditi za njih onako kako su desetine hiljada dobrovoljaca radile za Obaminu pobjedu.
Lično već i na prvi pogled vidim naznake bar četiri relevantne pouke iz ovonedjeljnog američkog čuda.
Prvo: o značaju ličnosti u svakom projektu promjena.
Obama je od početka govorio kao neko ko se obraća svima i kome svi mogu vjerovati. Njegova vizija “promjena u koje možemo vjerovati” uključivala je sve i nije isključivala nikoga. U njemu je Amerika, unazađena ratovima i ekonomskom krizom, prepoznala inspiraciju. O tom inspirativnom aspektu Obamine ličnosti možda najubjedljiviji svjedok pred Amerikom bila je Karolajn Kenedi (Caroline Kennedy), kćerka bivšeg ubijenog predsjednika Kenedija, koja je u Obami vidjela čovjeka koji može inspirisati Ameriku “onako kako su mi ljudi govorili da ih je inspirisao moj otac”. Jedna od najuticajnijih porodica u Americi, Kenedijevi su od početka entuzijastično podržali Obaminu kampanju. U finalu im se pridružio i dugogodišnji crni idol republikanske Amerike general Kolin Pauel (Colin Powell) koji je preporučio Obamu kao “prevratničku ličnost” koja će biti “predsjednik svih Amerikanaca”.
Druga pouka tiče se javnosti željne promjena.
Na Balkanu je tipičan odgovor na decenije nacionalističke vladavine izborna apatija: ljudi gube osjećaj da bilo šta mogu promijeniti, u nesigurnosti se priklanjaju “svojima” ili jednostavno ostaju izvan izbornog procesa. U Americi je ovog puta odgovor došao u vidu pokliča “da, možemo” na masovnim Obaminim predizbornim skupovima i posebno masovne mobilizacije onih koji su prvi put glasali: mladi, obrazovani, žene (čemu je doprinijela i predsjednička i potpredsjednička kandidatura po jedne žene i među demokratima i među republikancima).
Treća je pouka o značaju posvećivanja onome do čega je javnosti najviše stalo.
Izlazne ankete na američkim biralištima pokazale su da se 62 posto Amerikanaca u glasanju za predsjednika rukovodilo ekonomijom – onim od čega se živi. Rat u Iraku i terorizam bili su najvažniji za 10 odnosno devet posto Amerikanaca, koliko ih se rukovodilo i temom zdravstvene zaštite. Ni u vrijeme najžešćih niskih udaraca kojima su birači zastrašivani Obaminim “neiskustvom” u stvarima nacionalne bezbjednosti; “druženjem s teroristima” ili pripadanjem crkvi čiji je sveštenik držao vatrene “antiameričke govore”; “neameričkim” imenom koje zvuči gotovo kao Osama i njegovim muslimanskim ili arapskim porijeklom; njegovom “socijalističkom” ideologijom “podjele vašeg bogatstva” – Obama nije pristajao da bude uvučen u tu vrstu obračunavanja. Čvrsto se držao obećanja promjena a impresionirao je mnoge predsjedničkim držanjem u suočavanju s ekonomskom krizom: okružio se najuticajnijim ekonomskim umovima Amerike, savjetovao se s njima i onda izlazio pred birače nudeći im nadu umjesto strahova.
Četvrto: o mostogradnji.
Obamu danas u Americi mnogi vide kao “graditelja mostova” preko svih jazova koji još dijele bijelu i crnu, plavu (demokratsku) i crvenu (republikansku); vjerničku i bezbožnu; Ameriku “imajućih” i “nemajućih”. On je pokrenuo čitav pokret za promjene koji je pomjerio tradicionalne crveno-plave podjele na izbornoj mapi pobjeđujući i u nizu država koje su bile bastioni republikanskog konzervativizma i glasali za Džordža Buša (George Bush).
Taj čudesni koktel, prave ličnosti-pravog projekta-entuzijastične javnosti, još nije viđen na našim stranama. Ali, sanjati nije zabranjeno, kao što je prije četiri decenije sanjao Martin Luter King a da i njegovi najbliži saborci ovih dana ne skrivajući suze priznaju kako nikada nisu vjerovali da će “ovo” dočekati u svom životnom vijeku.