Hapšenje Radovana Karadžića i razumljiva zaokupljenost regionalnim i svjetskim odjecima tog događaja na nekoliko nedjelja su potisnuli u stranu simptome duboke političke krize u Bosni i Hercegovini pa i jedno javno reagovanje politički prvoga u Bošnjaka, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića koje, nasuprot željene demonstracije samopouzdanja, predstavlja valjda najdramatičniji znak uznemirenosti nad budućnošću zemlje i u samom formalnom vrhu njene vlasti. Riječ je o Silajdžićevom službenom reagovanju na izjavu “bivšeg američkog operativca za Balkan”, a danas univerzitetskog predavača, Stivena Mejera (Steven Mayer), koji je u novinskim intervjuima rekao kako “Bosna i Hercegovina ne može opstati”.
“Nemoguće je ne zapitati se po čemu je to američki profesor Mayer toliko važan da je isti dan u dvije najtiražnije bh. novine dobio prostor za glavni intervju kako bi nam prognozirao – raspad države?” – pita se Silajdžić, dodajući kako je nejasno zbog čega je taj "marginalni, navodno američki operativac za Balkan dobio takav medijski tretman u kojem mu je očita namjera prekrajanje granica naše zemlje".
Riječ je o još jednom tragično neprimjerenom reagovanju vodećih bosanskih političara. Prvo – zato što se ni u jednoj iole ozbiljnoj državi ljudi s političkog vrha, a naročito predsjednici, ne bave različitim pogledima ispoljenim u javnoj debati o javnim poslovima; drugo – ne raspituju se u službenim saopštenjima za razloge što dvije ili desetine novina, svejedno, nekoga intervjuišu; a treće – ako je zaista riječ o “marginalnom navodno američckom operativcu”, kako to kaže sam Silajdžić, logično je pitanje: čime je tako marginalan lik zaslužio službeno reagovanje s državnog vrha. Ako je namjera predsjedavajućeg bila da odbaci sumnje o tome može li BiH opstati, ovakvo reagovanje, u kojem se čak i nekom navodno marginalnom univerzitetskom profi pripisuje moć da širi “namjere prekrajanja granica naše zemlje”, ostavlja zastrašujući utisak o granicama neotpornim čak i na akademske nebuloze.
Možda bi ova epizoda nekako bila i zaboravljena da sam Silajdžić, upravo povodom Karadžićevog hapšenja, nije obnovio u javnosti pozive na ukidanje Republike Srpske, jer – kako je ponavljao u brojnim izjavama i intervjuima povodom tog hapšenja – “nije dovoljno da bude osuđen Karadžić ako njegov projekt ostane”. Voditelj BBC-a Stiven Šakur (Stephen Sackur) u vezi s tim argumentum podsjetio ga je na jedan ključni detalj: upravo je Silajdžić na dejtonskim pregovorima prihvatio ozakonjenje tog projekta. To što on sada govori kako je to učinio “pod prijetnjom oružjem” prilično je zakasnjelo pozivanje na okolnosti u kojima je tada vodeća bošnjačka trojka, Izetbegović-Silajdžić-Šaćirbej, pristajala na Miloševićev diktat za ukidanje imena “Republika Bosna i Hercegovina” i uspostavljanje Republike Srpske na svakoj od tri stanice diplomatskog finala mirovnog procesa: najprije u noćnom razgovoru 4. septembra, onoliko koliko traje poduža večera od predjela do baklave, u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari Marka Grosmana (Mark Grossman), koliko je bilo dovoljno da američki pregovarači uvjere Izetbegovića da ime “Republika Srpska” kao, na primjer, ni “Republika Teksas (Texas)” ne znači i državni suverenitet; zatim 8. septembra u Ženevi; i, najzad, na pregovorima okončanim 21. oktobra u Dejtonu, a da nikad nisu pozvali u pomoć bilo američku ili međunarodnu javnost da protestuju protiv pritisaka kojima su navodno bili izloženi. Možda i zato što su o nekoj vrsti etničkog razgraničenja pregovarali i prije nego što je ispaljen ijedan metak – u Lisabonu u martu 1992. – i što se nakon toga cijelo vrijeme sve svodilo na nove mape podijeljene države po kojima su uzgred u pozadini diplomatskih sijela obavljani progoni i temeljito “etničko čišćenje” teritorija.
Silajdžić je, usput, u tom pojavljivanju na BBC-u na izvjestan način i sam doprinio takozvanom “izjednačavanju krivice” za ratne zločine u Bosni kad se – na pitanje voditelja “jesu li i muslimani počinili neke zločine” - upleo u objašnjavanje razlika između onog ko se brani i agresora; onog kojem su ruke vezane embargom na oružje i onog ko ima sve arsenale JNA; pri čemu se onda događaju i “stvari koje ne bih želio da vidim”, vrlo nesretan izbor alternativnog imena za ratne zločine. A to je upravo bila prilika da kaže kako zločina jeste bilo ali, za razliku od skrivanja iza “naroda” srpskih političkih i vojnih vođa optuženih za zlodjela, osumnjičeni komandanti bosanske vojske sami su otišli u Hag da brane vojničku čast i neki od njih su i dokazali nevinost. Braniti ih sada pričom o “stvarima koje ne bih želio da vidim” ispod je nivoa međunarodno već presuđenih činjenica.
Osim toga, Silajdžić je mogao reći i da se bosanska ratna vlada – upravo pod njegovim predsjedavanjem – i oružano obračunavala sa samovoljnim komandantima osumnjičenim za zločine ali je to zbog nečeg prešutio: da li i zato što su u međuvremenu neki od tih posmrtno proizvedeni u heroje i sahranjeni uz najviše počasti? Da je Bosna i Hercegovina sretnija zemlja, njeni političari bavili bi se njenim prosperitetom a ne njenom prošlošću, a krivičnom i političkom odgovornošću za počinjena zlodjela bavili bi se sudovi i istorija. “Ukidanje Karadžićevog projekta” moguće je jedino u kontekstu europeizacije bosanske budućnosti a ne u nadvikivanju o “ukidanju” s jedne i “otcjepljenju” s druge strane, za koje ni Silajdžić na bošnjačkoj niti njegovi protivnici na srpskoj strani trinaest godina nakon Dejtona nemaju ni domaću saglasnost i podršku ni makar i jednog relevantnog partnera u svijetu. Svi pozvani međunarodni faktori – EU, PIC, SAD – uporno su posljednjih mjeseci, pa i nakon Karadžićevog hapšenja, ponavljali da svijet neće prihvatiti ni Dodikov projekt osamostaljenja Republike Srpske ni Silajdžićev projekt njenog ukidanja i da će podržati sve one ustavne promjene o kojima se postigne saglasnost u samoj Bosni i Hercegovini.
Licitiranje s projektima jednostranog “ukidanja” ili “otcjepljenja” bez bilo kakvih perspektiva domaće saglasnosti ili međunarodnog priznanja nema domašaj veći od narodne poruge “što je babi milo to joj se i snilo” a ima i te kako štetne posljedice u odgađanju neminovnih postepenih promjena i ustava i političke filozofije i prakse u sustizanju zaostajanja za Evropom.