Događaj nedjelje na svjetskoj sceni, nominacija Baraka (Barack) Obame za predsjedničkog kandidata američkih demokrata i njegov izbor Džozefa Bajdena (Joseph Biden) za potpredsjedničkog kandidata, imao je predvidiv odjek u bosanskohercegovačkoj štampi: u prvi plan je izbilo podsjećanje kako je Bajden osvjedočeni prijatelj Bosne i Hercegovine, a u nekoj bošnjačkoj verziji i Silajdžića i reisa Cerića, dok komentator Oslobođenja podsjeća na “Bajdenovo više puta izneseno stajalište kako Amerikanci, nakon što su nametnuli Daytonski sporazum, moraju završiti (svoj) posao u BiH”.
Pogledajmo šta je Bajden zaista rekao o tome.
U eseju pod naslovom “Bosna: Zašto Sjedinjene Države treba da dovrše posao” senator iz Delavera kaže: “Jedno od najvažnijih spoljnopolitičkih pitanja s kojima se suočava Kongres idućih mjeseci je dalje američko angažovanje u Bosni i Hercegovini. Pomoći Bosni da stvori održivu multietničku demokratiju slobodnog tržišta poslaće kritičnu poruku drugim potencijalnim ‘etničkim čistačima’ da ponavljanje takvog krvoprolića neće biti tolerisano drugdje u Evropi. Napredak u Bosni takođe šalje važan signal da Amerika nastavlja da igra vodeću ulogu u poslovima evropske bezbjednosti”.
Ne treba da čudi ako takav stav jednog od najuticajnijih ljudi američke vanjske politike, predsjedavajućeg senatskog komiteta za međunarodne odnose a sada i potpredsjedničkog kandidata, izaziva izljeve zadovoljstva među sarajevskim medijskim tumačima bosanske sudbine. U Bajdenovoj nominaciji, osokoljeni i “dobrim odnosima američkog senatora sa Silajdžićem i Cerićem”, oni između redaka naslućuju i obnovu američkog angažovanja koje bi pomoglo u oživljavanju ustavne reforme, europeizaciji i natoizaciji države, marginalizaciji antibosanskih izjava i aktivnosti iz zna-se-već-kojeg centra.
Bajden jeste prijatelj i jedan od najupornijih promotora multietničke Bosne i Hercegovine. Ovaj autor može to posvjedočiti iz ličnog iskustva: Bajden je 10. aprila 1993. došao u opkoljeno Sarajevo i posjetio je ratnu redakciju Oslobođenja na prvoj liniji odbrane terorisanog grada, razgovarao s novinarima u atomskom skloništu već srušene zgrade iz kojeg je svakoga dana tokom troipogodišnje opsade izišao novi broj lista i bio je fasciniran kad je vidio da su većina novinara i urednika na dužnosti te nedjelje bili Srbi … Tada je – kako ovih dana u Oslobođenju podsjeća Slobodan Stajić – senator rekao:
"Kao i svijet, tako se i sam ovog aprilskog dana pitam da li je poslije pokolja moguće više ikada sastaviti Bosnu i Hercegovinu. Ovdje, u Oslobođenju, vidim da je moguće. Prije toga sam gotovo zaboravio da postoje Srbi, Hrvati i Muslimani koji žele da žive zajedno. Da li shvatate da je to što vi radite fantastično? S ovog mjesta odlazim punog srca, a ne tužnog kao iz Beograda, Zagreba i istočne Bosne, jer tamo mi je izgledalo da nema nade. Ovdje, iako je oko vas sve razrušeno, ima nade. Divim se onom što radite, divim se vašoj hrabrosti i želim vam uspjeh..." (Ovog puta iznimno uz kolumnu prilažem i sliku tog ratnog susreta zbog njene dokumentarne vrijednosti i aktuelnosti.)
Bajden je od početka nasilja u bivšoj Jugoslaviji bio zagovornik snažnog američkog odgovora, uključujući ukidanje embarga na oružje za BiH i Hrvatsku i vazdušne udare protiv srpskih vojnih ciljeva. U autobiografiji, senator kaže kako je o etničkom nasilju i progonima najprije čuo alarmantnu priču katoličkog svećenika s kojim je razgovarao. Imao je značajan uticaj na odluku Klintonove administracije da američku diplomatiju podupre silom intervenišući i u Bosni i na Kosovu.
Analiza njegovog uticaja bila bi površna i nepotpuna ako se ne podsjeti da je u vrijeme nasilja u BiH u američkom Kongresu bio postignut konsensus i da je većina i republikanaca i demokrata i u Senatu i u Predstavničkom domu bila i za ukidanje embarga i za vazdušne udare (“lift and strike” strategija).
Ali, kako posao novinskog komentatora nije da raspiruje ni patrotizam ni neosnovane nade ili čak euforiju – nego da osvjetljava događaje i ličnosti i iz manje privlačnih perspektiva - cijelu tu priču o Bajdenovom dubokom razumijevanju i snažnoj podršci za multietničku Bosnu (i Hercegovinu) valja smjestiti u odgovarajući vremenski kontekst.
Njegov citirani poziv za “dovršavanje posla u Bosni” upućen je prije ravno deset godina, sa stranica akademske SAIS Revije Džons (Johns) Hopkins Univerziteta (Broj 2, Ljeto-Jesen 1998, strane 1-7) i u međuvremenu je i sam Bajden, svakako i iz potrebe da primjerima pokazuje koliko je bio u pravu u istoriji vlastitog angažovanja u svjetskim poslovima, dejtonski projekt označio kao uspjeh: rekao je kako je sporazum očuvao zemlju dijeleći je u “etničke federacije” i založio se da se taj recept primijeni i na Irak tako što će se po uzoru na Bosnu svakoj etničkoj grupi – Kurdima, šiitima i sunitima – dati da vode vlastite poslove a da se centralna vlada bavi zajedničkim interesima.
Ako u Vašingtonu prevladava taj utisak o Dejtonu kao uspjehu nesumnjivo su mu doprinijeli i zvanični bosanski predstavnici: oni u nastupima pred američkim diplomatima s dugim iskustvom u balkanskim poslovima pričaju o Bosni kao “priči o uspjehu” a sam Silajdžić u obraćanju tom istom krugu kaže kako bi i sa današnjom pameti ponovo potpisao dejtonski sporazum. U Americi za takvo ponašanje, kad nešto hvališ a hoćeš da ga mijenjaš, vole reći kako “ne možeš i imati kolač i jesti ga” u isto vrijeme. Bošnjački predstavnici naučili su već da američki političari vole da im se pred njihovom publikom kaže kako su nešto dobro uradili – pa otud njihove pohvale Dejtonu – ali to istovremeno amnestira Amerikance od odgovornosti da bitno mijenjaju loše strane sporazuma u čijem su dizajniranju imali vodeću ulogu.
Iz bosanske perspektive – jeste prilično umirujuća pomisao da bi američki potpredsjednik mogao postati neko ko neće dozvoliti bilo kakvo narušavanje mira ili bosanske državnosti, ali i republikanski predsjednički kandidat Džon Mekejn (John McCain) spada među one koji su zagovarali upotrebu sile za uspostavu mira na Balkanu. Dovoljno je makar i površno pogledati današnje američke spoljnopolitičke prioritete i izazove – Irak, Iran, Afganistan, Pakistan, Rusija, Gruzija … - pa vidjeti da nema baš nikakvog mjesta očekivanju da bi Vašington u skorije vrijeme mogao prihvatiti da radi posao za koji su ipak jedino odgovorni bosanski politički izabranici.