Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Avazova lista „Ličnosti godine“ mnogo je zanimljivija – i puno više govori – po onim bivšim dobitnicima koji su u demonstraciji selektivnog pamćenja izbrisani, izostavljeni, nepodobni nego po onima koji su navedeni
Ako je suditi po tome kako je uobičajeno lijepim željama otvorena verbalna vatra, onda su u pravu svi oni koji vjeruju da nije izgubljena prošla, već i ova godina koja će proticati u znaku izborne kampanje u kojoj se od međusobnih optužbi bilo kakve proevropske ideje ne čuju
U sadašnjem političkom vodstvu Bosne i Hercegovine, na žalost, nema ni začetaka saglasnosti o najvišem nacionalnom prioritetu, a još manje spremnosti da se u ime tog prioriteta prave i ustupci i preuzimaju rizici bez kojih napretka jednostavno ne može biti
Samo u BiH, koja je nakon rata imala povoljniju startnu poziciju i od Srbije i od Hrvatske, ovo potonuće na samo dno ljestvice pretendenata na članstvo u Evropskoj Uniji nailazi na potpunu šutnju
Upadljivo – i sasvim prikladno – na velikom skupu svjetskih državnika u Johanesburgu nije bilo nikog ko bi predstavljao Bosnu i Hercegovinu makar i na samo ministarskom nivou. Nije im tamo ni bilo mjesto
Ideja „domaćeg vlasništva“ nad projektom mirne, i uz to evropske, Bosne, koliko god bila logična, pokazala se krajnje nedjelotvornom: bh. izabrane elite, organizovane u tri konstitutivna plemena, nemaju osjećaj zajedničke odgovornosti ni viziju kako da urede državu po mjeri svih naroda i građana
Ako je Theodor Meron zaista počinio taj grijeh, amnestiranja od komandne odgovornosti za zločine, bilo bi to suprotno nalazima iz njegovih najznačajnijih studija u kojima se bavio tendencijom lidera i komandanata, još od Šekspirove dobi, da „peru ruke“ od zlodjela svojih sljedbenika
Dok je vodeći srpski političar transparentan u zalaganju za „raspad kao najbolje rješenje“, bh. javnost, zaokupljena verbalnom „dodikovštinom“, ne pridaje ni približno istu težinu izjavama i političkim projektima u federaciji koji gotovo jednako potkopavaju bh. državnost
Najveća prepreka za ispunjavanje Dodikove i Radmanovićeve želje za „konačan odlazak“ stranaca koji „komanduju po Bosni i Hercegovini“ su upravo Dodik i Radmanović i njihovo uporno osporavanje bosanske državnosti, piše Kemal Kurspahić
Kako se gotovo sav smisao učešća u demokratskim procesima – i na izborima – svodi na ovladavanje upravnim odborima u koje će se smjestiti politički i rodbinski najbliži i članovi njihovih porodica.
Iz perspektive bosanskohercegovačkih iskustava devedesetih, ne čudi me – iako me žalosti – kad i povodom Tijanićeve smrti čitam naknadne interpretacije po kojima je otvorenost Sarajeva za dijalog na neki način doprinijela njegovoj zloj sudbini devedesetih.
Provođenje presude o omogućavanju pripadnicima manjina da se kandiduju za najviše državne funkcije nije samo uslov za obnovu napredovanja prema EU nego i ozbiljna sjenka nad legitimitetom budućeg Predsjedništva i Doma naroda parlamenta uBiH očima međunarodnih partnera.
Sa pozicije autoriteta zasnovanog na ličnim dostignućima Safet Sušić u vođenju reprezentacije ne gura igrače u tvrde i unaprijed striktno zadane uloge i ograničenja nego im dozvoljava i potiče izražavanje individualnosti i talenta u funkciji tima i njegovog uspjeha.
Da su bosanskohercegovački politički „konstitutivci“ ikada pokušali da, i tragom presude u slučaju Sejdić-Finci, zaista unapređuju politički sistem koji ih tako istrajno održava na vlasti, to što je postalo „slučaj Komšić“ moglo je poslužiti i kao pozitivan presedan i putokaz.
Budućnost je do Bosanaca, kaže Clinton, zaključujući kako je naučio kako u Bosni nisu bile po srijedi nikakve vjekovne mržnje nego „gomila političara gladnih moći koji se hrane potičući strahove jednih od drugih“, piše Kemal Kurspahić.
Istraživanje italijanskog sociologa: Može li iskustvo s ujedinjavanjem fudbala poslužiti kao test za širu transformaciju bosanskohercegovačkih institucija uključujući i one političke, piše kolumnista RSE Kemal Kurspahić.
“Čekićanje” poželjnog “jedino pravog” izjašnjenja u nacionalnu svijest Bošnjaka dostiže razmjere horskog pjevanja u kojem i djeca predškolskog uzrasta – u zabrinutosti za stanje nacionalne svijesti – deklamuju: “On meni: Bosanac, kakav Bosanac – Bošnjak”.
Kako svjetska dilema za i protiv ograničenih strateških udara u Siriji izgleda iz perspektive balkanskog iskustva devedesetih, piše kolumnista Radija Slobodna Evropa Kemal Kurspahić.
Da dovedemo razmatranje “generacijske odgovornosti” do apsurda kakav ono jeste, šta da se kaže o koincidenciji da je iste godine kad i Hitler rođen i Čaplin, umjetnik koji je – pored najviših dometa u svjetskom filmu – snimio i onaj u kojem je satirizirao Hitlera dok je on još bio na vrhuncu moći.
Refleksije uz sedamdeseti rođendan lista kojem je bilo namijenjeno umiranje, a koji je u jednom danu postigao tiraž i domašaj kakav nikad nije postigao nijedan list u svijetu, lista koji je "osvajao svoje ime".
Učitajte više sadržaja...
