U zemlji u čijem se političkom životu javnosti nudi samo već viđeno, pa već više od dvije decenije sve liči na dosadnu reprizu u kojoj niko više i ne očekuje nikakve promjene nabolje, jedino još bizarne vijesti o ličnostima na javnoj sceni – kao ovonedjeljna izjava šefa bosanskohercegovačke diplomatije da je angažovao britanskog „majstora za imidž“ – imaju potencijal da probude dobri stari duh čaršije.
To što je Zlatko Lagumdžija angažovao direktora komunikacija bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira da ga savjetuje u vezi s odnosima s javnošću u čaršijskoj interpretaciji neće naravno ostaviti utisak političke mudrosti da se posegne za profesionalnim savjetom kako da se javnosti u što boljem svjetlu predstavi i lik i djelo lidera SDP-a. Tema će biti: koliko to košta i čije su pare; je li to više izraz sujete ili dubine politilčke krize; za kakvu se to novu funkciju Lagumdžija sprema.
Imao sam priliku da vodim odnose s javnošću agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminal u Beču i, već u prvom susretu s vodećim ljudima agencije, na pitanje šta mogu uraditi da se popravi njen imidž u međunarodnoj javnosti, rekao sam kako je najvažije da „urade nešto dobro i da budu uhvaćeni u tome“. Odnosno: ništa ne ostavlja tako dobar utisak u javnosti kao dobar rad.
A to je – a ne tek dotjerivanje imidža – problem i Lagumdžije i svih s kojima dijeli odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini.
Nekako u isto vrijeme kao i njegova izjava o angažovanju britanskog eksperta za odnose s javnošću pojavio se i godišnji izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini pod uobičajenim – a ovog puta krajnje neadekvatnim - naslovom Progress Report, ili Izvještaj o napretku (prema evropskim integracijama): nikakvog napretka, naime, nema i zemlja je u dramatičnom zaostajanju za susjedima na tom evropskom putu.
Nalazi Evropske komisije ukazuju na drastično iznevjeravanje izbornih obećanja i obaveza iz partnerstva s Evropom. Dvije ključne obaveze iz takozvane „mape puta“ iz 2012. godine – provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić-Finci“ i uspostava efikasnog mehanizma koordinacije u vezi približavanja Evropi – ostaju neispunjene i nakon svih dosadašnjih najsvečanijih obećanja.
Najnovija dva pokušaja postizanja sporazuma o provođenju presude, u Briselu 1. i 10. oktobra, završila su neuspjehom, a neki od bosanskohercegovačkih vođa pokušali su i ovim povodom da „udare brigu na veselje“ pa su najavljivali kako će taj ishod dovesti do značajnijeg uključivanja Evrope u taj proces: ona će, navodno, izići s prijedlogom o kome će se onda postići i bosanska saglasnost. Upravo Lagumdžija citiran je kako je rekao da se sada očekuje da Evropska komisija preuzme ulogu liderstva jer se, uostalom, radi o evropskoj presudi i bolje je da oni tumače šta je evropski princip nego lokalni političari.
To očekivanje kako će neko drugi uraditi posao domaćih političara do sada je već prouzrokovalo višegodišnje nazadovanje Bosne i Hercegovine i po svim naznakama za takvo šta ni sada nema nikakvog realnog osnova. A sa približavanjem izborne 2014. godine, provođenje presude o omogućavanju pripadnicima manjina da se kandiduju za najviše državne funkcije nije više samo uslov za obnovu napredovanje prema Evropi nego i ozbiljna sjenka nad legitimitetom budućeg Predsjedništva i Doma naroda državnog parlamenta u očima međunarodnih partnera.
Bilo bi vrlo korisno da se domaća javnost detaljnije upozna s nalazima Evropske komisije. Oni ukazuju na potpuno odsustvo zajedničke vizije i unutrašnjeg dijaloga o budućnosti zemlje; nepostojanje saglasnosti o prioritetima na evropskom putu ili partnera koji bi u tom procesu govorio u ime Bosne i Hercegovine, a navodi se i duga lista oblasti u kojima bosanskohercegovačko zakonodavstvo i standardi zaostaju iza evropskih: veterinarstvo i sigurnost hrane; kompetitivnost u ekonomiji; javne nabavke; energetika; zaštita okoline; saobraćaj; zapošljavanje i socijalna politika...
Pri tome autori neadekvatno nazvanog Progress Reporta zapažaju i kako je pokušaj uspostave „nove parlamentarne većine“ izazvao paralizu institucija i duboku krizu u Federaciji, a da je sporazum od prije godinu dana o saradnji Lagumdžijinog SDP-a i Dodikovog SNSD-a o širokom zakonodavnom projektu proizveo i neke nacrte zakona koji – vuku unazad.
Pored takve pustoši u učincima, teško da bi i najveći „spin doktor“ mogao učiniti da ijedan aktuelni bosanskohercegovački politički vođa u očima javnosti dobije prolaznu ocjenu.
To što je Zlatko Lagumdžija angažovao direktora komunikacija bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira da ga savjetuje u vezi s odnosima s javnošću u čaršijskoj interpretaciji neće naravno ostaviti utisak političke mudrosti da se posegne za profesionalnim savjetom kako da se javnosti u što boljem svjetlu predstavi i lik i djelo lidera SDP-a. Tema će biti: koliko to košta i čije su pare; je li to više izraz sujete ili dubine politilčke krize; za kakvu se to novu funkciju Lagumdžija sprema.
Imao sam priliku da vodim odnose s javnošću agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminal u Beču i, već u prvom susretu s vodećim ljudima agencije, na pitanje šta mogu uraditi da se popravi njen imidž u međunarodnoj javnosti, rekao sam kako je najvažije da „urade nešto dobro i da budu uhvaćeni u tome“. Odnosno: ništa ne ostavlja tako dobar utisak u javnosti kao dobar rad.
A to je – a ne tek dotjerivanje imidža – problem i Lagumdžije i svih s kojima dijeli odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini.
Nekako u isto vrijeme kao i njegova izjava o angažovanju britanskog eksperta za odnose s javnošću pojavio se i godišnji izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini pod uobičajenim – a ovog puta krajnje neadekvatnim - naslovom Progress Report, ili Izvještaj o napretku (prema evropskim integracijama): nikakvog napretka, naime, nema i zemlja je u dramatičnom zaostajanju za susjedima na tom evropskom putu.
Nalazi Evropske komisije ukazuju na drastično iznevjeravanje izbornih obećanja i obaveza iz partnerstva s Evropom. Dvije ključne obaveze iz takozvane „mape puta“ iz 2012. godine – provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić-Finci“ i uspostava efikasnog mehanizma koordinacije u vezi približavanja Evropi – ostaju neispunjene i nakon svih dosadašnjih najsvečanijih obećanja.
Najnovija dva pokušaja postizanja sporazuma o provođenju presude, u Briselu 1. i 10. oktobra, završila su neuspjehom, a neki od bosanskohercegovačkih vođa pokušali su i ovim povodom da „udare brigu na veselje“ pa su najavljivali kako će taj ishod dovesti do značajnijeg uključivanja Evrope u taj proces: ona će, navodno, izići s prijedlogom o kome će se onda postići i bosanska saglasnost. Upravo Lagumdžija citiran je kako je rekao da se sada očekuje da Evropska komisija preuzme ulogu liderstva jer se, uostalom, radi o evropskoj presudi i bolje je da oni tumače šta je evropski princip nego lokalni političari.
To očekivanje kako će neko drugi uraditi posao domaćih političara do sada je već prouzrokovalo višegodišnje nazadovanje Bosne i Hercegovine i po svim naznakama za takvo šta ni sada nema nikakvog realnog osnova. A sa približavanjem izborne 2014. godine, provođenje presude o omogućavanju pripadnicima manjina da se kandiduju za najviše državne funkcije nije više samo uslov za obnovu napredovanje prema Evropi nego i ozbiljna sjenka nad legitimitetom budućeg Predsjedništva i Doma naroda državnog parlamenta u očima međunarodnih partnera.
Bilo bi vrlo korisno da se domaća javnost detaljnije upozna s nalazima Evropske komisije. Oni ukazuju na potpuno odsustvo zajedničke vizije i unutrašnjeg dijaloga o budućnosti zemlje; nepostojanje saglasnosti o prioritetima na evropskom putu ili partnera koji bi u tom procesu govorio u ime Bosne i Hercegovine, a navodi se i duga lista oblasti u kojima bosanskohercegovačko zakonodavstvo i standardi zaostaju iza evropskih: veterinarstvo i sigurnost hrane; kompetitivnost u ekonomiji; javne nabavke; energetika; zaštita okoline; saobraćaj; zapošljavanje i socijalna politika...
Pri tome autori neadekvatno nazvanog Progress Reporta zapažaju i kako je pokušaj uspostave „nove parlamentarne većine“ izazvao paralizu institucija i duboku krizu u Federaciji, a da je sporazum od prije godinu dana o saradnji Lagumdžijinog SDP-a i Dodikovog SNSD-a o širokom zakonodavnom projektu proizveo i neke nacrte zakona koji – vuku unazad.
Pored takve pustoši u učincima, teško da bi i najveći „spin doktor“ mogao učiniti da ijedan aktuelni bosanskohercegovački politički vođa u očima javnosti dobije prolaznu ocjenu.
