Prošle nedjelje jedan od tri kongresmena iz područja koje pokrivaju moje virdžinijske novine, demokrata Džim (Jim) Moran iz osmog kongresnog distrikta, poslao nam je komentar u kojem podržava zahtjev predsjednika Obame Kongresu da odobri ograničene vazdušne udare protiv Sirije. Objavili smo ga pod naslovom: “Opasnosti nepreduzimanja akcije – Naša sadašnja i buduća pozicija u svijetu je u pitanju.” Ove nedjelje poslao nam je novi komentar u kojem podržava predsjednikovu odluku o odgodi udara kako bi se dala šansa diplomatiji. Objavili smo ga pod naslovom: “Strah od akcije otvara vrata diplomatiji.”
Da li se dugogodišnji kongresmen, koji služi dvanaesti dvogodišnji mandat u Kongresu, podržavajući jedne nedjelje predsjednikovu namjeru za upotrebu sile a druge nedjelje njegovu odluku da pruži šansu diplomatiji, izložio mogućoj kritici kako se politički povija onako kako “vjetar puše”? Ne mislim tako. Naprotiv – više poštujem političare koji vlastite stavove prilagođavaju mijenjajućim okolnostima, naročito onda kad prvobitna odlučnost da se djeluje proizvodi željeni cilj, nego one koji tjeraju po svome čak i kad za to više nema nikakve potrebe osim potvrđivanja vlastite političke sujete i usko shvaćene „dosljednosti“.
Obama je – najavljujući strateške ograničene udare kojima bi se umanjila moć režima u Damasku da koristi hemijsko oružje protiv vlastitog stanovništva – na putu da postigne željeni cilj i bez upotrebe sile: ruski predsjednik Vladimir Putin, koji se već dvije godine protivi bilo kakvoj međunarodnoj akciji protiv sirijskog “suvereniteta”, sada je izišao s inicijativom da se sirijsko hemijsko oružje stavi pod međunarodnu kontrolu a režim u Damasku je, suočen s prijetnjom američkih udara, ekspresno pristao na to.
Američki predsjednik se, zbog navodne “promjene stava”, od prijetnje udarima do zadovoljavanja diplomatskim rješenjem, već našao na udaru kritike domaćih političkih “jastrebova” koji američki autoritet u svijetu mjere spremnošću da se posegne za oružjem. Obama je i prije nego što je postao predsjednik bio zagovornik krajnje selektivne – odnosno odgovorne – upotrebe američke vojne moći: glasao je protiv, pokazalo se, neopravdane intervencije u Iraku. Kao predsjednik okončao je taj rat i uveliko pripremio teren za skoro okončavanje vojnog angažovanja u Afganistanu.
Zašto je onda bio tako riješen da interveniše u Siriji?
Zato što se svijet, nakon iskustava devedesetih – pored ostalog u Bosni i Hercegovini i na Kosovu – s novim osjećajem odgovornosti vratio obećanju “nikada više” datom nakon Holokausta i što je od tada razvio i čitavu novu doktrinu o “odgovornosti zaštite”. Po toj doktrini – “države moraju zaštiti vlastito stanovništvo od genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja, i moraju preduzeti akciju da pomognu drugim državama čije vlade ne mogu ili neće da zaštite vlastito stanovništvo”, kako je ovih dana u članku u Washington Postu podsjetio Majkl Abramovic (Michael Abramowitz), predsjednik Centra za sprečavanje genocida pri Muzeju Holokausta u Vašingtonu.
Svijet posebno ima odgovornost da interveniše onda kad države same provode nasilje masovnih razmjera nad svojim stanovništvom kakav je slučaj nesumnjivo u Siriji gdje je po međunarodnim procjenama ubijeno više od 100.000 ljudi, više od pet miliona izmješteno iz svojih domova a više od dva miliona se našlo u izbjeglištvu pred ratnim zločinima među kojima je i upotreba hemijskog oružja kao najdrastičniji pojedinačni zločin u nasilju koje traje već dvije godine.
Abramovic kaže i kako nedavna studija Muzeja Holokausta zaključuje kako je moguće i genocidno nasilje ako se sukob u Siriji dalje rasplamsa.
Zašto onda, osim u stavljanju pod kontrolu hemijskog oružja, nema značajnijih međunarodnih inicijativa da se u sirijskom slučaju posegne za intervencijom zasnovanom na “odgovornosti zaštite”? Američki poznanici uključeni u nacionalnu debatu za i protiv intervencije u Siriji često me ovih dana pitaju koliki je značaj i potencijal “ograničenih strateških udara” iz mog bosanskog iskustva? Odgovaram kako su, u tom našem iskustvu, zakasnjeli vazdušni udari napravili razliku između rata i mira i života i smrti. “Da su preduzeti dvije godine ranije, kad je predsjednik Klinton (Clinton) prvi put objavio namjeru da interveniše, rat bi bio okončan mnogo ranije i ne bi bilo Srebrenice” – odgovaram na ta pitanja.
Osim toga, nasuprot tvrdnjama nekih vojnih autoriteta kako bi za uspješnu intervenciju u Bosni trebalo stotine hiljada američkih vojnika, diplomatija poduprta silom dovela je do okončanja rata i kakvog-takvog mirovnog sporazuma bez ijedne američke žrtve.
Iskustva devedesetih – bosansko, kosovsko i naročito iskustvo iz Ruande u kojoj ništa nije učinjeno da se spriječi genocid – potaklo je svijet da nekadašnje obećanje „nikada više“ konkretizuje u vidu „odgovornosti zaštite“. Sirijsko iskustvo, u kojem ni nakon 100.000 žrtava nema bliskih perspektiva intervencije, pokazuje kako se svijet ipak ne rukovodi prvenstveno visokim moralnim principima nego i praktičnim interesima i razmatranjima među kojima je u sirijskom slučaju možda odlučujuće: ne bi li intervencija između ideološki vrlo različitih grupa i pokreta dovela na vlast one najekstremnije?
Da li se dugogodišnji kongresmen, koji služi dvanaesti dvogodišnji mandat u Kongresu, podržavajući jedne nedjelje predsjednikovu namjeru za upotrebu sile a druge nedjelje njegovu odluku da pruži šansu diplomatiji, izložio mogućoj kritici kako se politički povija onako kako “vjetar puše”? Ne mislim tako. Naprotiv – više poštujem političare koji vlastite stavove prilagođavaju mijenjajućim okolnostima, naročito onda kad prvobitna odlučnost da se djeluje proizvodi željeni cilj, nego one koji tjeraju po svome čak i kad za to više nema nikakve potrebe osim potvrđivanja vlastite političke sujete i usko shvaćene „dosljednosti“.
Obama je – najavljujući strateške ograničene udare kojima bi se umanjila moć režima u Damasku da koristi hemijsko oružje protiv vlastitog stanovništva – na putu da postigne željeni cilj i bez upotrebe sile: ruski predsjednik Vladimir Putin, koji se već dvije godine protivi bilo kakvoj međunarodnoj akciji protiv sirijskog “suvereniteta”, sada je izišao s inicijativom da se sirijsko hemijsko oružje stavi pod međunarodnu kontrolu a režim u Damasku je, suočen s prijetnjom američkih udara, ekspresno pristao na to.
Američki predsjednik se, zbog navodne “promjene stava”, od prijetnje udarima do zadovoljavanja diplomatskim rješenjem, već našao na udaru kritike domaćih političkih “jastrebova” koji američki autoritet u svijetu mjere spremnošću da se posegne za oružjem. Obama je i prije nego što je postao predsjednik bio zagovornik krajnje selektivne – odnosno odgovorne – upotrebe američke vojne moći: glasao je protiv, pokazalo se, neopravdane intervencije u Iraku. Kao predsjednik okončao je taj rat i uveliko pripremio teren za skoro okončavanje vojnog angažovanja u Afganistanu.
Zašto je onda bio tako riješen da interveniše u Siriji?
Zato što se svijet, nakon iskustava devedesetih – pored ostalog u Bosni i Hercegovini i na Kosovu – s novim osjećajem odgovornosti vratio obećanju “nikada više” datom nakon Holokausta i što je od tada razvio i čitavu novu doktrinu o “odgovornosti zaštite”. Po toj doktrini – “države moraju zaštiti vlastito stanovništvo od genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja, i moraju preduzeti akciju da pomognu drugim državama čije vlade ne mogu ili neće da zaštite vlastito stanovništvo”, kako je ovih dana u članku u Washington Postu podsjetio Majkl Abramovic (Michael Abramowitz), predsjednik Centra za sprečavanje genocida pri Muzeju Holokausta u Vašingtonu.
Svijet posebno ima odgovornost da interveniše onda kad države same provode nasilje masovnih razmjera nad svojim stanovništvom kakav je slučaj nesumnjivo u Siriji gdje je po međunarodnim procjenama ubijeno više od 100.000 ljudi, više od pet miliona izmješteno iz svojih domova a više od dva miliona se našlo u izbjeglištvu pred ratnim zločinima među kojima je i upotreba hemijskog oružja kao najdrastičniji pojedinačni zločin u nasilju koje traje već dvije godine.
Abramovic kaže i kako nedavna studija Muzeja Holokausta zaključuje kako je moguće i genocidno nasilje ako se sukob u Siriji dalje rasplamsa.
Zašto onda, osim u stavljanju pod kontrolu hemijskog oružja, nema značajnijih međunarodnih inicijativa da se u sirijskom slučaju posegne za intervencijom zasnovanom na “odgovornosti zaštite”? Američki poznanici uključeni u nacionalnu debatu za i protiv intervencije u Siriji često me ovih dana pitaju koliki je značaj i potencijal “ograničenih strateških udara” iz mog bosanskog iskustva? Odgovaram kako su, u tom našem iskustvu, zakasnjeli vazdušni udari napravili razliku između rata i mira i života i smrti. “Da su preduzeti dvije godine ranije, kad je predsjednik Klinton (Clinton) prvi put objavio namjeru da interveniše, rat bi bio okončan mnogo ranije i ne bi bilo Srebrenice” – odgovaram na ta pitanja.
Osim toga, nasuprot tvrdnjama nekih vojnih autoriteta kako bi za uspješnu intervenciju u Bosni trebalo stotine hiljada američkih vojnika, diplomatija poduprta silom dovela je do okončanja rata i kakvog-takvog mirovnog sporazuma bez ijedne američke žrtve.
Iskustva devedesetih – bosansko, kosovsko i naročito iskustvo iz Ruande u kojoj ništa nije učinjeno da se spriječi genocid – potaklo je svijet da nekadašnje obećanje „nikada više“ konkretizuje u vidu „odgovornosti zaštite“. Sirijsko iskustvo, u kojem ni nakon 100.000 žrtava nema bliskih perspektiva intervencije, pokazuje kako se svijet ipak ne rukovodi prvenstveno visokim moralnim principima nego i praktičnim interesima i razmatranjima među kojima je u sirijskom slučaju možda odlučujuće: ne bi li intervencija između ideološki vrlo različitih grupa i pokreta dovela na vlast one najekstremnije?
