Početkom sedamdesetih proveo sam dvije godine u Jajcu kao dopisnik „Oslobođenja“, u tranziciji od sportskog dopisnika u Beogradu do sportskog urednika u Sarajevu, i lokalni funkcioneri pričali su mi, „u najstrožem povjerenju“, ali baš najvećem jer o takvim stvarima se u to vrijeme i nije baš pričalo osim pred onima u koje potpuno vjerujete, na kakvim su mukama bili kad su s potresima u političkom vrhu Jugoslavije morali da retuširaju fotografiju Tita s vijećnicima Drugog zajedanja AVNOJ-a u Muzeju u Jajcu: Valjalo je najprije obrisati sa slike lik Milovana Đilasa, a onda i Aleksandra Rankovića.
Sjetio sam se tih primjera retuširanja istorije čitajući tokom novogodišnjih praznika o tradicionalnom izboru „Ličnosti godine“ bosanskohrcegovačkog dnevnika Avaz.
Uz poštovanje za njihov izbor u kojem je domaća ličnost 2013. godine Safet Sušić a inostrana Aleksandar Vučić, nisam mogao ne zapaziti kako je Avaz, u demonstraciji selektivnog pamćenja – u kojem se brišu pojedinosti koje ne odgovaraju trenutnim interesima osnivača lista i njegove političke partije – odlučio da ponudi cenzurisanu listu ranijih nosilaca priznanja „Ličnost godine“. Objavljujući izvještaj o dodjeli ovogodišnje nagrade, list je, naime, podsjetio kako je prva takva nagrada – 1995. godine – pripala „prvom predsjedniku Predsjedništva BiH rahmetli Aliji Izetbegoviću“ a da je to priznanje u proteklim godinama dodijeljeno „i mnogim drugim uglednim ličnostima kao što su Bil Klinton (Bill Clinton), bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Redžep Tajip Erdoan, premijer Turske, te Stipe Mesić, bivši predsjednik Hrvatske“. Avaz je kao bivše dobitnike u ovoj prilici naveo i Fatu Orlović, Danisa Tanovića, Jasmilu Žbanić, Amora Mašovića, Ćiru Blaževića, Blaža Sliškovića i Nikolasa Bernsa (Nicholas Burnes ...)
Kako ponekad biva u društvima još neoporavljenim od godina cenzure, u kojima su se događaji i njihova značenja nerijetko odgonetali „čitajući između redova“, i ova je Avazova lista „Ličnosti godine“ mnogo zanimljivija – i puno više govori – po onim bivšim dobitnicima koji su u ovoj demonstraciji selektivne memorije izbrisani, izostavljeni, nepodobni nego po onima koji su navedeni.
Upadljivo je, recimo, da se među dobitnicima ovog „prestižnog priznanja“ – koje, kao što će se vidjeti, ima prolazno trajanje – više ne spominje dobitnik priznanja iz 2000. godine Haris Silajdžić o kojem je sam utemeljitelj Avaza 1992. pisao u „Slobodnoj Bosni“ kao o „bosanskom meteoru“ koji se „koracima od sedam milja“ nameće kao „najpametniji i najkonstruktivniji političar“ i koji „evropeiziranom pojavom i rafiniranošću“ impresionira inozemne kolege. Otpisan je i lider bosanskohercegovačkih socijaldemokrata Zlatko Lagumdžija koji je nagradu takođe dobio 2000. godine: on je s Avazom već imao iskustva u rasponu od optužbi za antibošnjaštvo, islamofobiju i čak pripremanje državnog udara do koaliranja s Radončićevom strankom u aktuelnoj državnoj vladi do, evo, ponovne nepodobnosti s približavanjem novih izbora u kojima još nije izvjesno hoće li bliskost sa njim biti preporuka ili kletva.
Ili: šta reći o ispadanju iz Avazove lige prvaka doskorašnjeg poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisa Mustafe efendije Cerića? Dugogodišnja interesna bliskost, o kojoj je posredstvom sada već svjetski čuvene WikiLeaks provale u tajnu komunikaciju svjetskih diplomatskih centara februara 2010. procurila i depeša američke ambasade u Sarajevu u kojoj se zaključuje kako iako Radončić nije posvećeni vjernik on uživa bliske odnose s reisom „najvjerovatnije povezane s Radončićevim poklonom od milion maraka (oko 714.000 dolara) za izgradnju reisovog sjedišta i rezidencije u Sarajevu“ i kako je reis „jedina javna osoba koju Avaz nikad nije kritikovao“ ali se zaključuje da se „koliko god to moglo izgledati neukusno nama ili drugima“ s Radončićem može poslovati ako dobije dovoljno vlasti na izborima 2010. godine.
Reis je od tada ostao bez te funkcije poglavara Islamske zajednice, a dočekao je i da u Avazu osvane naslov kako je bio doušnik jugoslovenske tajne službe (UDBA). Američka procjena o bliskosti na osnovu toga da Avaz nekoga nikad nije kritikovao podsjeća me na anegdotu koju sam čuo kad sam na godinu dana s porodicom došao da živim u Bostonu: „Ako vam se ne sviđa klima ovdje, sačekajte pet minuta“. Hoće reći: sve se u času mijenja pa i naizgled čvrste interesne bliskosti.
Tako ne treba izvlačiti dugoročne zaključke ni iz najnovijeg primjera interesne bliskosti ili razmjene komplimenata po principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ u kojoj u novogodišnjem broju 31. decembra 2013. Avaz proglašava Aleksandra Vučića za inostranu ličnost godine, a nedjelju dana kasnije - na pravoslavni Božić 7. januara 2014. - donosi Vučićevu izjavu kako nije „malo naučio od Radončića“.
Sjetio sam se tih primjera retuširanja istorije čitajući tokom novogodišnjih praznika o tradicionalnom izboru „Ličnosti godine“ bosanskohrcegovačkog dnevnika Avaz.
Uz poštovanje za njihov izbor u kojem je domaća ličnost 2013. godine Safet Sušić a inostrana Aleksandar Vučić, nisam mogao ne zapaziti kako je Avaz, u demonstraciji selektivnog pamćenja – u kojem se brišu pojedinosti koje ne odgovaraju trenutnim interesima osnivača lista i njegove političke partije – odlučio da ponudi cenzurisanu listu ranijih nosilaca priznanja „Ličnost godine“. Objavljujući izvještaj o dodjeli ovogodišnje nagrade, list je, naime, podsjetio kako je prva takva nagrada – 1995. godine – pripala „prvom predsjedniku Predsjedništva BiH rahmetli Aliji Izetbegoviću“ a da je to priznanje u proteklim godinama dodijeljeno „i mnogim drugim uglednim ličnostima kao što su Bil Klinton (Bill Clinton), bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Redžep Tajip Erdoan, premijer Turske, te Stipe Mesić, bivši predsjednik Hrvatske“. Avaz je kao bivše dobitnike u ovoj prilici naveo i Fatu Orlović, Danisa Tanovića, Jasmilu Žbanić, Amora Mašovića, Ćiru Blaževića, Blaža Sliškovića i Nikolasa Bernsa (Nicholas Burnes ...)
Kako ponekad biva u društvima još neoporavljenim od godina cenzure, u kojima su se događaji i njihova značenja nerijetko odgonetali „čitajući između redova“, i ova je Avazova lista „Ličnosti godine“ mnogo zanimljivija – i puno više govori – po onim bivšim dobitnicima koji su u ovoj demonstraciji selektivne memorije izbrisani, izostavljeni, nepodobni nego po onima koji su navedeni.
Upadljivo je da se među dobitnicima ovog „prestižnog priznanja“ više ne spominju dobitnci iz 2000. godine Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija
Ili: šta reći o ispadanju iz Avazove lige prvaka doskorašnjeg poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisa Mustafe efendije Cerića? Dugogodišnja interesna bliskost, o kojoj je posredstvom sada već svjetski čuvene WikiLeaks provale u tajnu komunikaciju svjetskih diplomatskih centara februara 2010. procurila i depeša američke ambasade u Sarajevu u kojoj se zaključuje kako iako Radončić nije posvećeni vjernik on uživa bliske odnose s reisom „najvjerovatnije povezane s Radončićevim poklonom od milion maraka (oko 714.000 dolara) za izgradnju reisovog sjedišta i rezidencije u Sarajevu“ i kako je reis „jedina javna osoba koju Avaz nikad nije kritikovao“ ali se zaključuje da se „koliko god to moglo izgledati neukusno nama ili drugima“ s Radončićem može poslovati ako dobije dovoljno vlasti na izborima 2010. godine.
Reis je od tada ostao bez te funkcije poglavara Islamske zajednice, a dočekao je i da u Avazu osvane naslov kako je bio doušnik jugoslovenske tajne službe (UDBA). Američka procjena o bliskosti na osnovu toga da Avaz nekoga nikad nije kritikovao podsjeća me na anegdotu koju sam čuo kad sam na godinu dana s porodicom došao da živim u Bostonu: „Ako vam se ne sviđa klima ovdje, sačekajte pet minuta“. Hoće reći: sve se u času mijenja pa i naizgled čvrste interesne bliskosti.
Tako ne treba izvlačiti dugoročne zaključke ni iz najnovijeg primjera interesne bliskosti ili razmjene komplimenata po principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ u kojoj u novogodišnjem broju 31. decembra 2013. Avaz proglašava Aleksandra Vučića za inostranu ličnost godine, a nedjelju dana kasnije - na pravoslavni Božić 7. januara 2014. - donosi Vučićevu izjavu kako nije „malo naučio od Radončića“.