Ove nedjelje svijet se opraštao od „posljednjeg velikog oslobodioca 20. stoljeća“, kako je umrlog južnoafričkog vođu pokreta za ljudska prava i oslobođenje Nelsona Mandelu u oproštajnom govoru okarakterisao američki predsjednik Barack Obama. Upadljivo – i sasvim prikladno – na tom velikom skupu svjetskih državnika u Johanesburgu nije bilo nikog ko bi predstavljao Bosnu i Hercegovinu makar i na samo ministarskom nivou. Nije im tamo ni bilo mjesto.
Jer, u tom uzvišenom činu proslavljanja Mandelinog života odavana je počast velikim idejama jednakosti i ljudskih prava, praštanja i najtežih zlodjela u ime većeg dobra, samopoštovanja i nakon najvećih poniženja, premošćivanja i najduljih jazova za opšte dobro – ukratko, idejama koje su u bivšoj Jugoslaviji doživjele sunovrat nekako u isto vrijeme kad su doživljavale trijumf u Južnoj Africi ranih devedesetih i koje u bosanskohercegovačkom slučaju i ne počinju da oživljavaju ni 18 godina nakon završetka rata.
Mandela se u Južnoj Africi, nakon što je 27 godina proveo u zatvoru, poražavajući ozakonjenu rasnu segregaciju – ustavni aparthejd – u preuzimanju vlasti rukovodio vlastitim moralnim geslom: da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove nego živjeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi.
Sa jednakim žarom se borio i protiv crnačke kao i protiv bjelačke dominacije.
Govoreći o Mandeli američki predsjednik ga je uporedio s trojicom velikana iz prošlosti: kao Mahatma Gandhi – predvodio je pokret otpora; kao Martin Luther King – dao je moćan glas potlačenima; kao Abraham Lincoln – održao je zemlju ujedinjenu kad joj je prijetio raspad.
Koliko je Mandelino životno djelo drastično suprotno ne samo životnom nedjelu „oslobodioca Srebrenice“ koji poklanja taj grad svom narodu za „osvetu Turcima“ za stotinama godina daleku prošlost s kojom ni on ni njegove žrtve nisu imale baš ništa nego i aktuelnom angažmanu kompletne bosanskohercegovačke političke elite koja je tako zaglavljena u vlastitom ustavnom aparthejdu da i pored upornog ponavljanja priče o „ostvarenom napretku“ poslije svake od bezbrojnih rundi pregovora još nije uspjela provesti ni evropsku sudsku presudu o ravnopravnosti građana u izbornom postupku.
Prisustvo predstavnika takve politike – koja i dvadeset godina nakon Mandelinog trijumfa nad aparthejdom promoviše aparthejd u vidu „dvije škole pod jednim krovom“ i koja produbljuje a ne premošćuje jazove među etničkim i vjerskim grupama – bilo bi
jednako izrugivanju ideala zbog kojih se svijet ovih dana poklonio uspomeni na Nelsona Mandelu za koje je on sam na vlastitom suđenju 1964. godine rekao da su „ideali za koje će živjeti i ostvariti ih ali i ideali za koje će, ako treba, i umrijeti“.
To jednostavno nije bilo mjesto za ličnosti sitnih ideja i interesa poput onog nesretnog češkog premijera koji se, ne znajući da se to snima, užasavao od pomisli da bi on mogao biti prisiljen da predstavlja svoju zemlju na Mandelinoj sahrani: tamo su bili oni koji su bar u tom jednom danu mogli da se uzdignu i iznad sjena u vlastitoj prošlosti i biografiji da se poklone „gigantu istorije“. Mandela je i u smrti nastavio da igra istorijsku ulogu velikog pomiritelja. Tako su se na oproštaju od njega susreli i rukovali američki i kubanski predsjednik; Sjedinjene Države su – osim aktuelnog predsjednika koji je u vlastitom političkom usponu bio inspirisan Mandelinim primjerom – predstavljai i njegovi prethodnici Bill Clinton i George W. Bush; a festivalskoj atmosferi proslavljanja Mandelinog života i ostavštine više je odgovrao ples i pjesma na tribinama nego posmrtna tišina i tuga.
U svijetu sitnih ideja i interesa, u kojem će više pažnje i rasprave pobuditi trenutak u kojem se premijerka Danske slika s britanskim premijerom i američkim predsjednikom nego sve što je o Mandeli rekao Obama ili bilo ko drugi, i ova će prilika da se uči iz primjera drugih na žalost biti propuštena. Tamo će ostati zaokupljeni onim šta je u Skupštini kantona Sarajevo rekao poslanik Eso Radeljaš ili kakav je „dalji napredak“ ostvaren u susretima takozvanih bosanskih lidera sa „izaslanicom komesara za proširenje Evropske Unije“ – da uzmemo samo te aktuelne primjere tekućih bosanskih prioriteta iako ih je mnogo, mnogo više.
Taj fokus na banalno uskratiće generaciju rođenu u ovim decenijama razgradnje starih – i neprihvatanja novih – vrijednosti za još jednu istorijsku lekciju u nedjelji oproštaja od Mandele: oni, prepušteni na nemilost promotorima nacionalnih mitova i rehabilitacije ustaštva i četništva, ni u ovoj prilici neće saznati da se prije nešto više od tri decenije, u maju 1980. slično kao danas Mandeli svijet poklonio pred životnim djelom Josipa Broza Tita. U suprotstavljanju fašizmu, ujedinjenju zemlje, očuvanju nezavisnosti i afirmaciji nesvrstavanja on je pred svijetom stekao ugled i uvažavanje jedne od najvećih svjetskih ličnosti stoljeća. To ne može promijeniti ni prekrajanje ni ignorisanje prošlosti.
Jer, u tom uzvišenom činu proslavljanja Mandelinog života odavana je počast velikim idejama jednakosti i ljudskih prava, praštanja i najtežih zlodjela u ime većeg dobra, samopoštovanja i nakon najvećih poniženja, premošćivanja i najduljih jazova za opšte dobro – ukratko, idejama koje su u bivšoj Jugoslaviji doživjele sunovrat nekako u isto vrijeme kad su doživljavale trijumf u Južnoj Africi ranih devedesetih i koje u bosanskohercegovačkom slučaju i ne počinju da oživljavaju ni 18 godina nakon završetka rata.
Mandela se u Južnoj Africi, nakon što je 27 godina proveo u zatvoru, poražavajući ozakonjenu rasnu segregaciju – ustavni aparthejd – u preuzimanju vlasti rukovodio vlastitim moralnim geslom: da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove nego živjeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi.
Sa jednakim žarom se borio i protiv crnačke kao i protiv bjelačke dominacije.
Govoreći o Mandeli američki predsjednik ga je uporedio s trojicom velikana iz prošlosti: kao Mahatma Gandhi – predvodio je pokret otpora; kao Martin Luther King – dao je moćan glas potlačenima; kao Abraham Lincoln – održao je zemlju ujedinjenu kad joj je prijetio raspad.
Koliko je Mandelino životno djelo drastično suprotno ne samo životnom nedjelu „oslobodioca Srebrenice“ koji poklanja taj grad svom narodu za „osvetu Turcima“ za stotinama godina daleku prošlost s kojom ni on ni njegove žrtve nisu imale baš ništa nego i aktuelnom angažmanu kompletne bosanskohercegovačke političke elite koja je tako zaglavljena u vlastitom ustavnom aparthejdu da i pored upornog ponavljanja priče o „ostvarenom napretku“ poslije svake od bezbrojnih rundi pregovora još nije uspjela provesti ni evropsku sudsku presudu o ravnopravnosti građana u izbornom postupku.
Prisustvo predstavnika takve politike – koja i dvadeset godina nakon Mandelinog trijumfa nad aparthejdom promoviše aparthejd u vidu „dvije škole pod jednim krovom“ i koja produbljuje a ne premošćuje jazove među etničkim i vjerskim grupama – bilo bi
Tamo su bili oni koji su bar u tom jednom danu mogli da se uzdignu i iznad sjena u vlastitoj prošlosti i biografiji i da se poklone „gigantu istorije“
To jednostavno nije bilo mjesto za ličnosti sitnih ideja i interesa poput onog nesretnog češkog premijera koji se, ne znajući da se to snima, užasavao od pomisli da bi on mogao biti prisiljen da predstavlja svoju zemlju na Mandelinoj sahrani: tamo su bili oni koji su bar u tom jednom danu mogli da se uzdignu i iznad sjena u vlastitoj prošlosti i biografiji da se poklone „gigantu istorije“. Mandela je i u smrti nastavio da igra istorijsku ulogu velikog pomiritelja. Tako su se na oproštaju od njega susreli i rukovali američki i kubanski predsjednik; Sjedinjene Države su – osim aktuelnog predsjednika koji je u vlastitom političkom usponu bio inspirisan Mandelinim primjerom – predstavljai i njegovi prethodnici Bill Clinton i George W. Bush; a festivalskoj atmosferi proslavljanja Mandelinog života i ostavštine više je odgovrao ples i pjesma na tribinama nego posmrtna tišina i tuga.
U svijetu sitnih ideja i interesa, u kojem će više pažnje i rasprave pobuditi trenutak u kojem se premijerka Danske slika s britanskim premijerom i američkim predsjednikom nego sve što je o Mandeli rekao Obama ili bilo ko drugi, i ova će prilika da se uči iz primjera drugih na žalost biti propuštena. Tamo će ostati zaokupljeni onim šta je u Skupštini kantona Sarajevo rekao poslanik Eso Radeljaš ili kakav je „dalji napredak“ ostvaren u susretima takozvanih bosanskih lidera sa „izaslanicom komesara za proširenje Evropske Unije“ – da uzmemo samo te aktuelne primjere tekućih bosanskih prioriteta iako ih je mnogo, mnogo više.
Taj fokus na banalno uskratiće generaciju rođenu u ovim decenijama razgradnje starih – i neprihvatanja novih – vrijednosti za još jednu istorijsku lekciju u nedjelji oproštaja od Mandele: oni, prepušteni na nemilost promotorima nacionalnih mitova i rehabilitacije ustaštva i četništva, ni u ovoj prilici neće saznati da se prije nešto više od tri decenije, u maju 1980. slično kao danas Mandeli svijet poklonio pred životnim djelom Josipa Broza Tita. U suprotstavljanju fašizmu, ujedinjenju zemlje, očuvanju nezavisnosti i afirmaciji nesvrstavanja on je pred svijetom stekao ugled i uvažavanje jedne od najvećih svjetskih ličnosti stoljeća. To ne može promijeniti ni prekrajanje ni ignorisanje prošlosti.
