Ovonedjeljnu kolumnu pišem sa osjećanjem ličnog i profesionalnog gubitka povodom vijesti da je, u ponedjeljak, 28. oktobra, na ulici pred ulazom u zgradu na Novom Beogradu u kojoj je živio, u 64. godini umro jedan od najznačajnijih srpskih i nekad jugoslovenskih novinara Alekandar Saša Tijanić. Bio je moj prijatelj.
Po biografskim bilješkama objavljenim neposredno nakon njegove iznenadne smrti vidim da je i u najsažetijoj biografiji zabilježeno da je, pored ostalih listova u Srbiji i Jugoslaviji, pisao i kolumnu za Oslobođenje. Za tu kolumnu je, početkom 1991. – u vrijeme dok sam kao glavni urednik lista vodio spor s troglavom nacionalističkom, SDA-SDS-HDZ, vlašću za profesionalnu nezavisnost medija - napisao i komentar o tadašnjem putujućem cirkusu u kojem su predsjednici šest republika obilazili bivša Titova izletišta pod naslovom „Alija kao Crvenkapica“.
Iako bi taktički lični interesi možda nalagali da se u dogovoru s autorom ublaži sud iz naslova, ako ne i cijelog teksta, bez i najmanjeg dvoumljenja sam objavio ono što je autor napisao.
Tijanić je u to vrijeme, zajedno s Draganom Babićem i Mirjanom Bobić-Mojsilović, u produkciji Suade Kapić u Sarajevu radio i televizijsku emisiju „Umijeće življenja“, u kojoj su pred kamerama vođeni otvoreni – najčešće polemički – razgovori o najvrućim temama zemlje koje uskoro neće više biti. Takvi razgovori, u kojima se mogu čuti razmišljanja u najširem rasponu – od disidenata Milovana Đilasa, Ivana Zvonimira Čička, Srđe Popovića ili Vaneta Ivanovića preko tadašnjih ili budućih političkih prvaka Stipe Mesića i Stipe Šuvara iz Hrvatske, Alije Izetbegovića, Bogića Bogićevića, Nijaza Durakovića i Stjepana Kljuića iz Bosne i Hercegovine, Vasila Tupurkovskog i Ljubčeta Georgievskog iz Makedonije – više nisu mogli da se vode ni u Zagrebu ni u Beogradu: Sarajevo je bilo oaza slobodnog dijaloga, medijskih sloboda i stvaralačke energije u muzici, filmu, slikarstvu ... prepoznatljiva i uvažena u evropskim razmjerama.
Iz perspektive bosanskohercegovačkih iskustava devedesetih, masovnih progona i zaokruživanja „etnički čistih“ teritorija ne čudi me – iako me žalosti – kad i povodom Tijanićeve smrti čitam naknadne interpretacije po kojima je otvorenost Sarajeva za dijalog na neki način doprinijela njegovoj zloj sudbini devedesetih; po kojima je to što ćete saslušati i one koji drugačije misle ravno neprijateljskoj propagandi; a prijateljstvo preko linija ratnih podjela jednako izdaji nacionalnih interesa.
Mogu razumjeti one koji će Tijanićev životni opus pamtiti isključivo po tome što je u zla doba bio i ministar za informacije u vladi iz Miloševićevog vremena, iako sam čitao i njegovo objašnjenje kako je vjerovao da sa tog položaja može učiniti više za profesionalnu nezavisnost medija, ali ne mogu da prihvatim i današnje – hronološki očito netačne – moralne diskvalifikacije po kojima je „okrenuo leđa Miloševiću kad je on padao“. Istina je da je Tijanić, zajedno sa Slavkom Ćuruvijom, još 19. oktobra 1998. u listu „Evropljanin“ objavio otvoreno pismo pod naslovom „Šta je sledeće, Miloševiću?“ podsjećajući ga da je u deceniji njegove vlasti proćerdano sve što su Srbi stvarali u 20. stoljeću i da je nacija razvila kompleks agresora i genocidnog čuvara posljednje granice evropskog komunizma.
Šest mjeseci kasnije, 11. aprila 1999, Ćuruvija je ubijen na ulazu u zgradu u kojoj je stanovao. Tijanić je, nepune dvije nedjelje prije nego što je nađen mrtav, vodio svoj rat za profesionalnu nezavisnost TV Srbije: napisao je otvoreno pismo aktuelnom ministru kulture javno ga podučavajući, na način kako smo mi podučavali pobjednike „prvih demokratskih izbora“ u Bosni i Hercegovini 1991, da mediji ne podnose račune izvršnoj vlasti već demokratskoj javnosti.
Ovih dana naišao sam i na Tijanićevo sjećanje – u magazinu „Vreme“ – na njegove boravke u Sarajevu u vrijeme kad je radio seriju „Umijeće življenja“: ispričao je kako je jednom bio u baru sa mnom i za manje od pet minuta na našem stolu se našlo 26 viskija a konobar je objasnio kako su svi za okolnim stolovima željeli da nas počaste pićem.
Ja se, takođe, sjećam našeg posljednjeg susreta: u januaru 2004. bio sam u Beogradu na promociji srpskog izdanja svoje knjige „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ i u očekivanju promocije sjedio sam u kafiću u Knez Mihailovoj blizu Kalemegdana s pogledom na ulicu. Odjednom je pored izloga u kojem sam sjedio, promakla impozantna Tijanićeva figura. Nastavio je korak-dva i onda se okrenuo, vratio i ušao u kafić. Srdačno smo se pozdravili, poručili piće i ukratko razmijenili odgovore na temu „gdje si, šta radiš, kako su tvoji“. Nisam ga isljeđivao u vezi s decenijom iza nas ali mi je rekao kako je prolazeći prvi put s ljetovanja iznad Sarajeva ugasio muziku u kolima: pune mu oči Sarajeva.
Kasnije je Televizija Srbije pod njegovim vodstvom 9. jula 2010. godine emitovala jednosatni dokumentarni film Slađane Zarić „Srebrenička polja smrti“.
Po biografskim bilješkama objavljenim neposredno nakon njegove iznenadne smrti vidim da je i u najsažetijoj biografiji zabilježeno da je, pored ostalih listova u Srbiji i Jugoslaviji, pisao i kolumnu za Oslobođenje. Za tu kolumnu je, početkom 1991. – u vrijeme dok sam kao glavni urednik lista vodio spor s troglavom nacionalističkom, SDA-SDS-HDZ, vlašću za profesionalnu nezavisnost medija - napisao i komentar o tadašnjem putujućem cirkusu u kojem su predsjednici šest republika obilazili bivša Titova izletišta pod naslovom „Alija kao Crvenkapica“.
Iako bi taktički lični interesi možda nalagali da se u dogovoru s autorom ublaži sud iz naslova, ako ne i cijelog teksta, bez i najmanjeg dvoumljenja sam objavio ono što je autor napisao.
Tijanić je u to vrijeme, zajedno s Draganom Babićem i Mirjanom Bobić-Mojsilović, u produkciji Suade Kapić u Sarajevu radio i televizijsku emisiju „Umijeće življenja“, u kojoj su pred kamerama vođeni otvoreni – najčešće polemički – razgovori o najvrućim temama zemlje koje uskoro neće više biti. Takvi razgovori, u kojima se mogu čuti razmišljanja u najširem rasponu – od disidenata Milovana Đilasa, Ivana Zvonimira Čička, Srđe Popovića ili Vaneta Ivanovića preko tadašnjih ili budućih političkih prvaka Stipe Mesića i Stipe Šuvara iz Hrvatske, Alije Izetbegovića, Bogića Bogićevića, Nijaza Durakovića i Stjepana Kljuića iz Bosne i Hercegovine, Vasila Tupurkovskog i Ljubčeta Georgievskog iz Makedonije – više nisu mogli da se vode ni u Zagrebu ni u Beogradu: Sarajevo je bilo oaza slobodnog dijaloga, medijskih sloboda i stvaralačke energije u muzici, filmu, slikarstvu ... prepoznatljiva i uvažena u evropskim razmjerama.
Iz perspektive bosanskohercegovačkih iskustava devedesetih, masovnih progona i zaokruživanja „etnički čistih“ teritorija ne čudi me – iako me žalosti – kad i povodom Tijanićeve smrti čitam naknadne interpretacije po kojima je otvorenost Sarajeva za dijalog na neki način doprinijela njegovoj zloj sudbini devedesetih; po kojima je to što ćete saslušati i one koji drugačije misle ravno neprijateljskoj propagandi; a prijateljstvo preko linija ratnih podjela jednako izdaji nacionalnih interesa.
Mogu razumjeti one koji će Tijanićev životni opus pamtiti isključivo po tome što je u zla doba bio i ministar za informacije u vladi iz Miloševićevog vremena, iako sam čitao i njegovo objašnjenje kako je vjerovao da sa tog položaja može učiniti više za profesionalnu nezavisnost medija, ali ne mogu da prihvatim i današnje – hronološki očito netačne – moralne diskvalifikacije po kojima je „okrenuo leđa Miloševiću kad je on padao“. Istina je da je Tijanić, zajedno sa Slavkom Ćuruvijom, još 19. oktobra 1998. u listu „Evropljanin“ objavio otvoreno pismo pod naslovom „Šta je sledeće, Miloševiću?“ podsjećajući ga da je u deceniji njegove vlasti proćerdano sve što su Srbi stvarali u 20. stoljeću i da je nacija razvila kompleks agresora i genocidnog čuvara posljednje granice evropskog komunizma.
Šest mjeseci kasnije, 11. aprila 1999, Ćuruvija je ubijen na ulazu u zgradu u kojoj je stanovao. Tijanić je, nepune dvije nedjelje prije nego što je nađen mrtav, vodio svoj rat za profesionalnu nezavisnost TV Srbije: napisao je otvoreno pismo aktuelnom ministru kulture javno ga podučavajući, na način kako smo mi podučavali pobjednike „prvih demokratskih izbora“ u Bosni i Hercegovini 1991, da mediji ne podnose račune izvršnoj vlasti već demokratskoj javnosti.
Ovih dana naišao sam i na Tijanićevo sjećanje – u magazinu „Vreme“ – na njegove boravke u Sarajevu u vrijeme kad je radio seriju „Umijeće življenja“: ispričao je kako je jednom bio u baru sa mnom i za manje od pet minuta na našem stolu se našlo 26 viskija a konobar je objasnio kako su svi za okolnim stolovima željeli da nas počaste pićem.
Ja se, takođe, sjećam našeg posljednjeg susreta: u januaru 2004. bio sam u Beogradu na promociji srpskog izdanja svoje knjige „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ i u očekivanju promocije sjedio sam u kafiću u Knez Mihailovoj blizu Kalemegdana s pogledom na ulicu. Odjednom je pored izloga u kojem sam sjedio, promakla impozantna Tijanićeva figura. Nastavio je korak-dva i onda se okrenuo, vratio i ušao u kafić. Srdačno smo se pozdravili, poručili piće i ukratko razmijenili odgovore na temu „gdje si, šta radiš, kako su tvoji“. Nisam ga isljeđivao u vezi s decenijom iza nas ali mi je rekao kako je prolazeći prvi put s ljetovanja iznad Sarajeva ugasio muziku u kolima: pune mu oči Sarajeva.
Kasnije je Televizija Srbije pod njegovim vodstvom 9. jula 2010. godine emitovala jednosatni dokumentarni film Slađane Zarić „Srebrenička polja smrti“.
