Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
S koje se to „istorijske“ platforme Dodik upušta u poricanje bosanskog jezika: entitet koji po njemu „neće prihvatiti“ jezik koji „nije istorijski postojao“ ni sam nije baš neka drevna istorijska činjenica, nije čak dobacio ni do punoljetstva – jer je uspostavljen u Dejtonu prije nepunih 18 godina.
Smiljko Šagolj je iskreno prigrlio ideologiju etničkih podjela i bio je revnosni promotor politike ratnog vodstva samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg Bosna, šireći u ratnim izvještajima poruke grupe nedavno prvostepeno osuđene pred haškim tribunalom za „udruženi zločinački poduhvat“.
Nemarnost za činjenice kompromitovala je i nešto što bi, kao objavljivanje komentara na jednoj od najprestižnijih strana u svjetskoj štampi, trebalo da bude hvale vrijedan intelektualni angažman dvojice šefova diplomatije.
Dva “upada u sistem”, u kojima su obećanja nacionalne ravnopravnosti izvan vlasništva tri partije svake nad svojim plemenom i “države za čovjeka” za trenutak je ličila na moguće početke stvarnog političkog – umjesto etničkog – pluralizma, u međuvremenu su svedena na nivo “incidenata”.
U dimenziji nepristajanja na aroganciju, korupciju, bahatost, u vrhovima vlasti savremeni „globalni građanin“ u Sarajevu bliži je svom „globalnom sugrađaninu“ u Sao Paolu ili Egiptu nego što su bili povezani svjetski šezdesetosmaši ili devedesetih svjetski antiglobalisti.
Pokušaj da se zabrani točenja alkohola nekako pribavi i dostojanstvo poštovanja “bošnjačke tradicije” ravan je pokušaju brisanja bošnjačke pojedinačne i kolektivne memorije.
"Uzroci, karakter i posljedice rata" neće se određivati prema tome šta o njima kažu - ili prećute - Pantelija Ćurguz, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović: svijet o tome ima sudski utvrđene činjenice.
Sada, kad sa Božom Novakom odlazi i posljednji od trojice autentičnih svjedoka o jugoslovenskom novinarstvu Titovog vremena, naši dugi razgovori o profesiji - i poglavlje u čijem su mi nastajanju tako nesebičo pomogli - imaju i novi smisao i aktuelnost.
Pred slikom blokade institucija i nazadovanja BiH dok susjedi napreduju ka EU, lako je razumjeti zašto se – u svakoj obnovi rasprave o Dejtonu – traže krivci pri čemu se najčešće više slušaju emocije, nerijetko sklone teoriji „međunarodne zavjere“, nego činjenice, piše za RSE Kemal Kurspahić.
To su godine u kojima me svaki datum njihovog rođenja podsjeća na dane opsade Sarajeva, na događaje u kojima se u mom Oslobođenju praktikovalo novinarstvo u okolnostima pod kojima nikad u istoriji tog poziva nije izlazio nijedan list nigdje na svijetu, piše za RSE Kemal Kurspahić.
Reagovanja vladajućih partija (na proteste u Sarajevu i Banjaluci) bila su potpuno predvidiva: one su, svaka iz svog ugla, pokušale da proteste i zahtjeve građana prebace na teren nacionalizma na kojem se jedino sigurno osjećaju.
Postupci, u kojima se vjerska isključivost uzdiže iznad usvojenih evropskih vrijednosti, više od bilo kakvih antimuslimanskih propagandista doprinose širenju islamofobije u njenom enciklopedijskom značenju koje obuhvata predrasude, strah pa i mržnju prema islamu.
U svijetu bez Tribunala Jadranko Prlić bio bi ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine – kao što je i bio poslije rata – a u svijetu u kojem postoji Tribunal on je osuđen, prvostepeno, na 25 godina zatvora, piše Kemal Kurspahić.
Nije, naravno, problem ulazak Hrvatske u Uniju, problem je što u BiH ništa od tog euroentuzijazma nije potaklo vladajuće političke partije, od Dejtona do danas, da proevropske reforme postave u vrh nacionalnih prioriteta, piše u novoj kolumni Kemal Kurspahić.
Politika prefarbavanja depresivne bosanske stvarnosti u ružičasto, za međunarodnu upotrebu, polazi od potpuno neosnovanog očekivanja da bi stranci mogli povjerovati u bosansku „dogovorenu istinu“ nasuprot svemu što tamo sami slušaju i gledaju, piše kolumnista RSE Kemal Kurspahić.
Vlast na čijem je čelu bio Izetbegović u ratu je donosila odluke kojima je kompromitovala izjašnjavanje za multietničku državu jednakopravnih građana, provodila je islamizaciju ABiH i javnog života, žmurila na teror islamskih dobrovoljaca protiv hrvatskih i srpskih civila, piše Kurspahić.
Čini se da je sadašnje vodstvo u Srbiji postavilo približavanje Evropi kao najveći strateški interes i počelo da mu prilagođava i retoriku i dnevnu politiku, piše Kemal Kurspahić u novoj kolumni.
Hvata me jeza i pri pomisli na bošnjačku patriotsku umjetničku kritiku. Ona je od tih neposredno poratnih dana već imala tako brojne anticivilizacijske angažmane da najnoviji ispadi, poput promocije najnovijeg “bošnjačkog neprijatelja” u liku i djelu Predraga Lucića, odavno nisu iznenađenje.
Razmišljajući o tome koliko je zla potrebno da se postave bombe koje će ugasiti živote i raskomadati tijela ljudi okupljenih oko tako uzvišenog ljudskog nastojanja kao što je učešće u maratonskoj trci, vraćam se sjećanjima na vrijeme ubijanja Sarajeva, piše Kemal Kurspahić.
Aktuelne srpske vođe, u ovom slučaju Dodik-Nikolić-Jeremić, više doprinose širenju nego suzbijanju osjećaja kolektivne krivice srpskog naroda za zlodjela počinjena u njegovo ime devedesetih, piše Kemal Kurspahić.
Učitajte više sadržaja...
