Ova nedjelja je, u dva međusobno nepovezana događaja, pokazala koliko su duboki nesporazumi i nerazumijevanja u vezi s razumijevanjem ideje međunarodne pravde prije svega u srpskom društvu i javnosti: u prvom – današnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pojavio se kao svjedok odbrane na suđenju bivšem predsjedniku tada nelegalne Republike Srpske Radovanu Karadžiću s tezom da su za sve što im se „desilo“ devedesetih krivi bosanski muslimani; u drugom – predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je, učestvujući na tematskoj raspravi u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku o ulozi međunarodne pravde u procesima pomirenja, poistovjetio tribunal za ratne zločine sa srednjovjekovnom Inkvizicijom, suđenjima nakon francuske revolucije i Staljinovim čistkama u Sovjetskom Savezu.
Dubinu tog nesporazuma potcrtao je ovogodišnji predsjedavajući Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Vuk Jeremić, koji je ustvrdio kako „pomirenje zahtijeva da svaka strana prihvati odgovornost“ i kako „nijedno pravo i nijedna pravna tradicija ne priznaje krivicu ili nevinost cijelog naroda“.
Dodikovo istupanje pred Tribunalom u Hagu i Nikolićevo protiv Tribunala u Njujorku izazvala su očekivano uznemirenje posebno među porodicama žrtava balkanskih ratova devedesetih ali ona su bila predvidiva i potpuno u skladu s poznatim stavovima i jednoga i drugoga o prirodi i razmjerama ratnih zločina devedesetih: i Dodik i Nikolić u više navrata su javno poricali i presudom Međunarodnog suda pravde utvrđeni genocid u Srebrenici.
Od njih se ništa osim poricanja zločina nije ni očekivalo pa, osim saosjećanja s porodicama žrtava koje u negiranju zlodjela doživljavaju kopanje po nezaraslim ranama, ta dva istupanja i ne zavređuju ozbiljnije osvrte ili „analizu“.
Ban Ki-mun i Vuk Jeremić
Ako je sazivač tematske rasprave u Ujedinjenim nacijama Vuk Jeremić u izjavama srbijanskim medijma uoči tog skupa raspirivao velika očekivanja kako bi on mogao rezultirati „balansiranijom slikom o događajima iz prošlosti“ i „poukama za budući rad međunarodnog krivičnog pravosuđa“ neki od najrelevantnijih partnera bez kojih su takva očekivanja potpuno nerealna odbili su da udostoje Jeremićev skup čak i svojim prisustvom. Tako je predsjednik haškog tribunala Theodor Meron rekao kako takva debata postavlja pitanje „osnovnog poštovanja vladavine prava“ i kako njegovo učešće u takvoj debati ne bi moglo dati nikakav značajniji doprinos normama koje on smatra važnima.
Zapaženo je bilo i odsustvo predstavnika Sjedinjenih Država. Predstavnica za štampu američke misije pri Ujedinjenim nacijama Erin Pelton izjavila je kako Sjedinjene Države izražavaju „snažno neslaganje s odlukom predsjednika Generalne skupštine da organizuje neuravnoteženu, zapaljivu tematsku debatu o ulozi međunarodne krivične pravde u pomirenju“ i da zato neće u njoj ni učestvovati. Ona je posebno naglasila američko žaljenje što su debata i prateće panel diskusije tako postavljene da ne omogućuju da se u njima na odgovarajući način čuje glas žrtava tih zlodjela.
Čak su i neki koji jesu učestvovali na skupu, poput generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i predstavnika Evropske Unije (na nivou ambasadora) iznijeli mišljenja izrazito suprotna želji sazivača da se skup pretvori u „osudu jednostranosti tribunala“.
Generalni sekretar je podsjetio kako je uspostava tribunala prije dvije decenije – 50 godina nakon nirnberških suđenja nacističkim zločincuima - uslijedila kao odgovor na užasavajuća zlodjela koja su podsjetila na duhove iz drugog svjetskog rata i da pokazuju kako „bezobzirnost za ratne zločine, zločine protiv čovječanstva, genocid i druge ozbiljne međunarodne zločine više nije prihvatljiva i neće biti tolerisana“. On je – u neprikrivenoj poruci predsjedniku Generalne skupštine - rekao kako „podrška međunarodnim tribunalima i sudovima znači poštovanje, a ne dovođenje u pitanje, njihove nezavisnosti, nepristrasnosti i integriteta“.
Evropski predstavnik je, takođe, insistirao na poštovanju vladavine prava u svim zemljama koje teže pridruženju Evropskoj Uniji.
Tako se nešto što je najavljivano kao skup koji će doprinijeti – valjda drugačijem – razumijevanju balkanskih ratova devedesetih i uroditi „poukama za budući rad“ institucija međunarodne pravde po svim mjerilima uspješnosti pretvorilo u potouni debakl, produbljujući nesporazum srpske politike sa svijetom. Ne treba, naravno, očekivati da će taj ishod biti poznat i srpskoj javnosti jer njeni izvještači iz Njujorka, recimo, prilježno javljaju šta je u susretu na marginama Jeremićevog skupa Nikolić rekao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija – pored ostalog kako presudama Tribunala u Hagu „pravda nije zadovoljena i da ta činjenica srpskom narodu daje osećaj rezignacije i nepoverenja prema tom sudu“ – ali ne bilježe i da je generalni sekretar u tom razgovoru ponovio „nepokolebljivu odlučnost Ujedinjenih nacija da nastave podržavati funkcionisanje međunarodne pravde i ulogu međunarodnih tribunala kao kritičnih instrumenata u borbi protiv bezobzirnosti“.
Ako aktuelne srpske vođe, u ovom slučaju Dodik-Nikolić-Jeremić, iskreno žele da uklone sjenku kolektivne krivice srpskog naroda za zlodjela počinjena u njegovo ime devedesetih, ustajući u odbranu i pravdanje nekih od najtežih zlodjela – oni više doprinose širenju nego suzbijanju osjećaja kolektivne krivice.
