Kurspahić: Generacija 92-93.

U godinama u kojima, od objavljivanja moje prve knjige u Americi 1997. As Long As Sarajevo Exists (Sve dok Sarajevo postoji) – uz jednogodišnju pauzu za pisanje druge knjige, o ulozi medija u ratu i miru na Balkanu, i šestogodišnji angažman u međunarodnoj diplomatiji u Beču i na Barbadosu – radim kao urednik lanca regionalnih novina u Virdžiniji ovi ljetnji mjeseci oduvijek su bili vrijeme profesionalnog podmlađivanja.

Tada, naime, desetine studenata – u znatnoj većini djevojaka – dolaze na ljetnju praksu novinarstva u redakciju: da izvještavaju, pišu o zanimljivim ličnostima, rade na timskim projektima s iskusnim reporterima, posmatraju proces nastajanja novina od razmišljanja o temi idućeg broja do njenog oblikovanja u riječi i slici, u kojem i sami učestvuju. Iako je ta ljetnja praksa neplaćena, ona je uvijek obostrano vrlo korisna.

Novine odišu novom dozom svježine sa tih 10-15 mladih ljudi entuzijastičnih da prihvate što izazovniju zadaću a oni za ta dva mjeseca sakupe čitav mali album objavljenih tekstova i uz akademske kredite na univerzitetima često zasluže i urednikovu preporuku za budući profesionalni angažman. Čak i u godinama krize tradicionalnog novinarstva imao sam zadovoljstvo da je desetak mojih bivših studenata i na osnovu tog ljetnog angažmana u mojim novinama dobilo prvi stalni posao u novinarstvu.

Ali, nakon svih pozitivnih iskustava s ljetnjim praktikantima u redakciji, ovogodišnje iskustvo je nekako drugačije od svih dosadašnjih. Iz njihovih prijava za ljetnju praksu i formulara koje popunjavaju vidim da u ovogodišnjoj generaciji praktikanata prevlađuju djevojke rođene 1992. ili 1993. godine.

To su godine u kojima me svaki datum njihovog rođenja podsjeća na dane opsade Sarajeva, na događaje u kojima se u mom Oslobođenju praktikovalo novinarstvo u okolnostima pod kojima nikad u istoriji tog poziva nije izlazio nijedan list nigdje na svijetu i u kojima je u svakom danu opsade bilo događaja čiji ožiljci nikada neće zacijeliti. Razgledajući moj album odabranih slika iz tih godina, koji držim u redakciji, dvadesetogodišnjaci me vraćaju na priču o tim godinama.

Pogled na zgradu predratnog Oslobođenja, dvije identične desetospratnice, možda i zato što slijede slike tih zgrada u plamenu i na kraju samo praznina u kojoj se iz ruševine uzdiže još samo stepenište koje više ne vodi nikuda, gotovo po pravilu izaziva asocijaciju: pa i vi ste imali „bliznakinje“ – kako su Njujorčani zvali dva identična tornja Svjetskog trgovinskog centra uništena u terorističkim napadima 11. septembra 2001. – i one su doživjele identičnu sudbinu.

Zatim je tu slika ratne redakcije u atomskom skloništu ispod ruševine Oslobođenja: tim urednika koji su dolazili na posao ponedjeljkom i ostajali do idućeg ponedjeljka kako bi se umanjili rizici svakodnevnog dolaženja u zgradu pod stalnom snajperskom, mitraljeskom i čak artiljerijskom paljbom. Čak i kad je ta zgrada gorjela i rušila se iz tog je skloništa svakog ratnog jutra pune tri i po godine izlazio „list koji odbija da umre“ kako su o tome pisali svjetski mediji.

Još jedna slika – na kojoj pred ruševinom dočekujem tadašnjeg senatora, a danas potpredsjednika Sjedinjenih Država Džoa Bajdena (Joe Biden) koji u ruci drži šljem i obučen je u „pancir“ jaknu – potiče na razgovor o tragično zakasnjelom međunarodnom, pa i američkom, reagovanju na ubijanje Bosne: to me podsjeća i koliko je monumentalno pogrešna bila procjena generala Kolina Pauela (Colin Powell) kako bi za uspješnu intervenciju u tom ratu bilo potrebno „stotine hiljada vojnika“ a kad je do nje najzad došlo pokazalo se da je dovoljno 20.000 američkih vojnika među ukupno 60.000 vojnika NATO-a i da je bilo riječ o operaciji najnižeg mogućeg rizika: okončana je bez ijedne žrtve.

Jedna slika ispunjava me posebnim ponosom: na njoj sam s dijelom ratne redakcije u kojoj na platou s ruševinom u pozadini pokazujemo jubilarni broj Oslobođenja na 50. godišnjicu postojanja lista – 30. avgusta 1993. – na dan kad su u znak solidarnosti sa sarajevskim dnevnikom 82 dnevna lista u svijetu na mnogim jezicima i pismima, objavili stranu ili prilog na četiri strane sa zaglavljem Oslobođenja i izborom njegovih ratnih tekstova u 22.2 miliona primjeraka. Na taj način je iz Sarajeva u svijet otišla i za svjetsko novinarstvo inspirativna poruka kako tenkovi i teror ne mogu ušutkati slobodnu riječ.

To je iskustvo iz kojeg djeca u svijetu koji se zaklinje u slobodu štampe žele da uče. O tome su ispisane knjige, seminarski i diplomski radovi. Nasuprot tom svjetskom uvažavanju, domaći su skorojevići u bahatoj demonstraciji tranzicijske „obnove i izgradnje“ odavno uklonili ostatke ruševine koji su u svijetu postali prepoznatljiv simbol otpora teroru.