Još od vremena kad je, neposredno prije rata, Murat Šabanović u Višegradu macolom odrubio glavu i srušio bistu nobelovca Ive Andrića – kasnije izjavljujući da je to uradio po nalogu iz centrale Stranke demokratske akcije u kojoj je od njega traženo da ukloni taj spomenik “kulturološkom mrzitelju muslimanskog naroda” i za nagradu mu obećan poslovni prostor u Sarajevu koji je ustupio svojoj sestri – hvata me jeza i pri pomisli na bošnjačku patriotsku književnu i uopšte umjetničku kritiku. Ona je od tih neposredno poratnih dana već imala tako brojne anticivilizacijske angažmane da najnoviji ispadi, poput promocije najnovijeg “bošnjačkog neprijatelja” u liku i djelu jednog od suosnivača kultnog splitskog satiričnog magazina “Feral tribune” Predraga Lucića, odavno više nisu iznenađenje već standard i kontinuitet u javnom angažmanu bošnjačkih intelektualaca talibanske inspiracije.
Oni su poodavno prepoznali i ratom istraumatiziranoj javnosti ponudili kao „neprijatelje“ neke od svjetski uvaženih domaćih i stranih pisaca,od Andrića do Salmana Rushdija, iako iz ličnog iskustva znam da je ovaj drugi u bosanskim muslimanima tražio primjer i uzor islama kompatibilnog s vrijednostima savremenog svijeta i zalagao svoj intelektualni autoritet u prilog zaustavljanja nasilja nad Bosnom i Hercegovinom. U Rushdijevom slučaju, za Bošnjake-talibane u određivanju njihovog odnosa prema piscu, važnija je „strijela odapeta iz Teherana“ nego njegov intelektualni odnos prema Bosni. Sličan primjer može se naći u reagovanju bošnjačkih islamista na „danske karikature“: osim spaljivanja zastava prijateljskoih evropskih država, pored ostalih Danske i Norveške koje su ponudile utočište desetinama hiljada prognanih Bosanaca i Hercegovaca na ulicama Sarajeva, taj primitivni način iskazivanja odnosa prema evropskim i svjetskim vrijednostima slobode štampe imao je i pečat vladajuće bosanske politike u vidu učešća tadašnjeg bosanskog ambasadora u Danskoj u delegaciji islamskih zemalja koja je zvanično protestovala protiv karikatura u danskom Ministarstvu spoljnih poslova. Talibanska „umjetnička kritika“ u Sarajevu iskazivala se takođe u uklanjanju iz parka u centru grada bista bosanskohercegovačkih pisaca Meše Selimovića, Ive Andrića, Branka Ćopića, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Rodoljuba Čolakovića, Isaka Samokovlije; u optužbama za „islamofobiju“ savremenih bosanskohercegovačkih autora – pisaca i novinara – koji se usuđuju da propituju javni angažman prvaka novopromovisanog ultrabošnjaštva; u pokrivanju stidnih mjesta na skulpturi multikulturalnog čovjeka koja je poklonjena Sarajevu iz Italije ...
To je kontekst u kojem najnovija kampanja protiv Predraga Lucića nimalo ne iznenađuje. Za one koji eventualno ne znaju o čemu se radi: uz promociju Lucićeve najnovije zbirke satirične poezije,“Mjesec iznad Splita“, pažnju bošnjčih ultrapatriota privukla je pjesma „Ići, mići, Ahmići“ koja je – u interpretaciji talibanske „književne kritike“ - doživljena kao vrijeđanje žrtava i slavljenje počinilaca masovnog zločina postrojbi HVO-a nad mještanima sela Ahmići nedaleko Travnika u aprilu 1992. Tako je autor koji je u deceniji krvavog raspada Jugoslavije zajedno s Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem, i kasnije Heni Erceg kao glavnom urednicom, bio nosilac najdosljednije antinacionalističkog medijskog projekta u našim podnebljima preko noći postao „mrzitelj svega bošnjaćkog“ i „glasnogovornik ustaštva“. Treba biti krajnje neobaviješten ili krajnje nehajan za činjenice, ili oboje, pa da se pjesma u kojoj autor o jednom od najstrašnijih zločina u troipogodišnjem ubijanju Bosne govori iz perspektive njegovih inspiratora i počinilaca posmatra izvan konteksta ukupnog antinacionalističkog angažmana Lucića i „Feral tribunea“. U tom angažmanu Miloševićeva i Tuđmanova politika, i njihova saglasnost u projektu podjele Bosne i Hercegovine koja je ilustrovana pored ostalog fotomontažom na naslovnoj strani u kojoj su Tuđman i Milošević zajedno u kadi, nigdje tako dosljedno i nigdje tako hrabro nije kritikovana kao u Feral Tribuneu u Hrvatskoj na vrhuncu Tuđmanove moći i po cijenu prijetnji i zastrašivanja, zapljene novina i finansijskih sankcija.
Ironično je da napadi na Lucića dolaze iz onih patriotskih uporišta u kojima nikad nije dovođena u pitanje bošnjačka politika koja je – zarad osvajanja i ostajanja na vlasti – i prije rata vezivala zastave s kasnijim organizatorima nasilja nad Bosnom; koja je na najistaknutije državne funkcije u etnonacionalističkoj podjeli ratnog plijena postavljala i osnivače i nadzornike koncentracionih logora i kasnije haške osuđenike; i koja nikada nije istražila i kaznila ratne zločine nad hrvatskim i srpskim civilima. Logika po kojoj se ljudi poput Lucića guraju u neprijatelje a najtvrđi nacionalisti prihvataju kao partneri u vođenju države – uglavnom nikuda – vrlo je prosta: nacionalisti iz sva tri konstitutivna plemena prijeko su potrebni jedni drugima, oni održavaju onu količinu napetosti, straha i mržnje koja legitimizira nacionalizam kao ideologiju bez alternative. Iz te perspektive, ljudi koji su u zla vremena istrajavali na zastupanju vrijednosti dobrosusjedstva su neka vrsta „greške u sistemu“. Među svojima su nerijetko izdajnici i strani plaćenici; među drugima, pa i onima u čiju su odbranu stali, nerijetko su omraženiji od otvorenih nacionalista jer svojim postojanjem dovode u pitanje ključnu pretpostavku vladavine nacionalizma po kojoj su „svi oni“ – Srbi, Hrvati, Bošnjaci – „isti“.
Oni su poodavno prepoznali i ratom istraumatiziranoj javnosti ponudili kao „neprijatelje“ neke od svjetski uvaženih domaćih i stranih pisaca,od Andrića do Salmana Rushdija, iako iz ličnog iskustva znam da je ovaj drugi u bosanskim muslimanima tražio primjer i uzor islama kompatibilnog s vrijednostima savremenog svijeta i zalagao svoj intelektualni autoritet u prilog zaustavljanja nasilja nad Bosnom i Hercegovinom. U Rushdijevom slučaju, za Bošnjake-talibane u određivanju njihovog odnosa prema piscu, važnija je „strijela odapeta iz Teherana“ nego njegov intelektualni odnos prema Bosni. Sličan primjer može se naći u reagovanju bošnjačkih islamista na „danske karikature“: osim spaljivanja zastava prijateljskoih evropskih država, pored ostalih Danske i Norveške koje su ponudile utočište desetinama hiljada prognanih Bosanaca i Hercegovaca na ulicama Sarajeva, taj primitivni način iskazivanja odnosa prema evropskim i svjetskim vrijednostima slobode štampe imao je i pečat vladajuće bosanske politike u vidu učešća tadašnjeg bosanskog ambasadora u Danskoj u delegaciji islamskih zemalja koja je zvanično protestovala protiv karikatura u danskom Ministarstvu spoljnih poslova. Talibanska „umjetnička kritika“ u Sarajevu iskazivala se takođe u uklanjanju iz parka u centru grada bista bosanskohercegovačkih pisaca Meše Selimovića, Ive Andrića, Branka Ćopića, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Rodoljuba Čolakovića, Isaka Samokovlije; u optužbama za „islamofobiju“ savremenih bosanskohercegovačkih autora – pisaca i novinara – koji se usuđuju da propituju javni angažman prvaka novopromovisanog ultrabošnjaštva; u pokrivanju stidnih mjesta na skulpturi multikulturalnog čovjeka koja je poklonjena Sarajevu iz Italije ...
To je kontekst u kojem najnovija kampanja protiv Predraga Lucića nimalo ne iznenađuje. Za one koji eventualno ne znaju o čemu se radi: uz promociju Lucićeve najnovije zbirke satirične poezije,“Mjesec iznad Splita“, pažnju bošnjčih ultrapatriota privukla je pjesma „Ići, mići, Ahmići“ koja je – u interpretaciji talibanske „književne kritike“ - doživljena kao vrijeđanje žrtava i slavljenje počinilaca masovnog zločina postrojbi HVO-a nad mještanima sela Ahmići nedaleko Travnika u aprilu 1992. Tako je autor koji je u deceniji krvavog raspada Jugoslavije zajedno s Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem, i kasnije Heni Erceg kao glavnom urednicom, bio nosilac najdosljednije antinacionalističkog medijskog projekta u našim podnebljima preko noći postao „mrzitelj svega bošnjaćkog“ i „glasnogovornik ustaštva“. Treba biti krajnje neobaviješten ili krajnje nehajan za činjenice, ili oboje, pa da se pjesma u kojoj autor o jednom od najstrašnijih zločina u troipogodišnjem ubijanju Bosne govori iz perspektive njegovih inspiratora i počinilaca posmatra izvan konteksta ukupnog antinacionalističkog angažmana Lucića i „Feral tribunea“. U tom angažmanu Miloševićeva i Tuđmanova politika, i njihova saglasnost u projektu podjele Bosne i Hercegovine koja je ilustrovana pored ostalog fotomontažom na naslovnoj strani u kojoj su Tuđman i Milošević zajedno u kadi, nigdje tako dosljedno i nigdje tako hrabro nije kritikovana kao u Feral Tribuneu u Hrvatskoj na vrhuncu Tuđmanove moći i po cijenu prijetnji i zastrašivanja, zapljene novina i finansijskih sankcija.
Ironično je da napadi na Lucića dolaze iz onih patriotskih uporišta u kojima nikad nije dovođena u pitanje bošnjačka politika koja je – zarad osvajanja i ostajanja na vlasti – i prije rata vezivala zastave s kasnijim organizatorima nasilja nad Bosnom; koja je na najistaknutije državne funkcije u etnonacionalističkoj podjeli ratnog plijena postavljala i osnivače i nadzornike koncentracionih logora i kasnije haške osuđenike; i koja nikada nije istražila i kaznila ratne zločine nad hrvatskim i srpskim civilima. Logika po kojoj se ljudi poput Lucića guraju u neprijatelje a najtvrđi nacionalisti prihvataju kao partneri u vođenju države – uglavnom nikuda – vrlo je prosta: nacionalisti iz sva tri konstitutivna plemena prijeko su potrebni jedni drugima, oni održavaju onu količinu napetosti, straha i mržnje koja legitimizira nacionalizam kao ideologiju bez alternative. Iz te perspektive, ljudi koji su u zla vremena istrajavali na zastupanju vrijednosti dobrosusjedstva su neka vrsta „greške u sistemu“. Među svojima su nerijetko izdajnici i strani plaćenici; među drugima, pa i onima u čiju su odbranu stali, nerijetko su omraženiji od otvorenih nacionalista jer svojim postojanjem dovode u pitanje ključnu pretpostavku vladavine nacionalizma po kojoj su „svi oni“ – Srbi, Hrvati, Bošnjaci – „isti“.