Na ovom je mjestu, prije samo koju nedjelju, već bilo riječi o tome kako se više od godinu dana prije još jednih „demokratskih izbora“ izjavama etničke isključivosti „napumpavaju“ reference najdosljednijeg – ili najtvrdokornijeg – zastupnika nacionalnih interesa. Povodi za razmišljanje na tu temu množe se iz dana u dan, kao sasvim pouzdan znak da ulazimo u još jedan ciklus u kojem se umjesto u idejama koje bi vodile boljem životu i napretku ka evropskoj budućnosti, aspiranti na povjerenje „konstitutivnih naroda“ nadmeću u širenju strahova i paranoje, ničim potkrijepljenih etnonacionalističkih obećanja i fantazija, sve do provociranja ili predskazivanja oružanih sukoba.
Pod sjenkom te dnevne proizvodnje napetosti gotovo je izvjesno da će period između izbora 2010. i 2014. godine biti zapamćen kao period kontinuiteta spiskanih godina – i tako već više od dvije decenije – nego period bilo kakvih značajnijih promjena.
Posebno je taj kontinuitet očit u bilansima pobjedničkih partija i ličnosti u posljednje dvije izborne runde, 2006. i 2010. godine: 2006. su birači u bošnjačkom i srpskom izbornom korpusu nasjeli na ničim potkrijepljena obećanja „stopostotne BiH“ ili „otcjepljenja“ Republike Srpske – za koja ni jedni ni drugi nisu imali nijednog značajnijeg domaćeg ili međunarodnog partnera, nikakvu perspektivu priznanja u svijetu i baš nikakve izglede na uspjeh – a rezultat tog trijumfa nepomirljivih projekata bio je potpuna obustava do tada bar obećavajućih, korak-po-korak, promjena koje su vodile većoj funkcionalnosti države.
U izborima 2010.godine u bošnjačkom dijelu izbornog tijela prevagnula je težnja za promjenama u kojoj se nekako najviše vjerovalo SDP-u ali je i ta partija vrlo brzo potrošila početni entuzijazam – ili bar pozitivna očekivanja – u javnosti: sklapajući neprirodne koalicije, najprije s partijom odavno iznevjerenih obećanja a zatim s partijom iza koje ne stoji ništa osim obećanja, SDP je nastavio predsjedavati institucijama od kojih nijedna nije završila nijedan bitan posao za povratak Bosne i Hercegovine na euroatlantski put.
Granica između Hrvatske i BiH
Hrvatska je za to vrijeme postala punopravna članica i NATO-a i Evropske Unije, a Srbija i Crna Gora su na tom putu pretekle Bosnu i Hercegovinu koja dosljedno stoji u mjestu.
Pred tom slikom države koja opstaje na dejtonskim aparatima za vještačko disanje, bez ikakve ni domaće ni međunarodne saglasnosti bilo oko njene „stopostotnosti“ ili njene konačne podjele, djeluje gotovo nestvarno i potpuno vanvremeno da se njeni vodeći političari bez i najmanje stida zbog odsustva napretka – ili čak zbog nazadovanja u njihovom mandatu – iscrpljuju u nadmetanju u vrućim patriotskim parolama, prijetnjama otcjepljenjem i upozorenjima na posljedice (ne)mogućeg otcjepljenja, manevrima oko toga ko će biti u delegaciji na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, čak i svađom oko pozajmljivanja vojne opreme za snimanje filma a da ne čine ni najmanji napor da ispune ijednu od međunarodnih obaveza na koje ih podsjećaju partneri iz Evrope i svijeta od kojih su neki od najuticajnijih zaključili kako u Bosni i Hercegovini i nemaju partnera za ozbiljan razgovor.
Karakterističan primjer bavljenja svačim osim vlastitim poslom je to da prvi čovjek Republike Srpske, u vrijeme narastanja socijalnih napetosti i zahtjeva, nudi novi povod za svađe na bosanskohercegovačkoj podijeljenoj javnoj sceni u vidu tvrdnje koja postaje naslov u lokalnim novinama: Srpska neće prihvatiti „bosanski“ jezik, jer on nije istorijski postojao. Iako čovjek nema nikakve lingvističke ili druge naučne reference niti ustavne ili državne nadležnosti da odlučuje o postojanju ili nazivu bilo kojeg jezika, njegova izjava uspijeva da proizvede frustracije na koje i računa lansirajući priče o Bosni kao „nemogućoj“ i „vražijoj“ državi, o „osamostaljenju“ njegovog entiteta i „nepostojanju bosanskog jezika“.
Njegov izlet u osporavanje tog jezika otkriva za svaku ozbiljnu raspravu diskvalificirajuću kombinaciju intelekualne lijenosti, ignorancije za činjenice i bahatosti u izvođenju sudova bez pokrića. Već i površan pogled na lako dostupne istorijske izvore pokazao bi kako još Konstantin Filozof krajem 14. i početkom 15. stoljeća spominje bosanski jezik; da se on spominje i u notarskim knjigama grada Kotora u 15. vijeku i da su ga bosanskim zvali i mnogi pisci u svim kasnijim stoljećima tako da politički motivisana tvrdnja o „neistorijskom“ karakteru bosanskog jezika nema baš nikakvu upotrebnu vrijednost.
Ali, ona nameće i razmišljanje o tome s koje se to „istorijske“ platforme Dodik upušta u poricanje bosanskog jezika: entitet koji po njemu „neće prihvatiti“ jezik koji „nije istorijski postojao“ ni sam nije baš neka drevna istorijska činjenica, nije čak dobacio ni do punoljetstva – jer je uspostavljen u Dejtonu prije nepunih 18 godina – i još se vode autoritativne rasprave i sudski procesi o istorijskim okolnostima njegovog nastanka.
