Prošlonedjeljna izjava bivšeg američkog diplomate, učesnika u pregovorima o stvaranju bošnjačko-hrvatske Federacije i uvaženog poznavaoca balkanskih prilika Daniela Serwera o tome kako su Aliju Izetbegovića prisilili na prihvatanje Dejtonskog sporazuma – kao što uvijek biva s ponovnim otvaranjem najkontroverznijih epizoda balkanskih ratova devedesetih - izazvala je reagovanja u najširem spektru: u njoj su autoritativnu potvrdu svojih uvjerenja našli i oni koji za sva nesavršenstva Dejtonskog sporazuma okrivljuju međunarodne i posebno američke posrednike i oni koji u Izetbegovićevom prihvatanju tog sporazuma vide tragični primjer njegove slabosti, nekompetentnosti ili čak i izdaje. Ta rasprava se još od potpisivanja sporazuma često obnavlja i vrti se u krugu unaprijed formiranih nepomirljivih stavova u kojima se činjenice o Dejtonu niti traže niti uvažavaju.
Kad Serwer – iz ličnog iskustva i analitičkih spoznaja – govori o nesavršenostima mirovnog sporazuma i pritiscima kojima je bio izložen Izetbegović to nikako ne znači i amnestiju za slabosti pa i nekompetentnost bosanskog pregovaračkog tima u kojem su glavne uloge imali predsjednik Izetbegović, premijer Haris Silajdžić i ministar spoljnih poslova Muhamed Šaćirbej.
Ovaj posljednji se, kao i u ranijim sličnim prilikama, oglasio i povodom Serwerove izjave optužujući glavnog američkog pregovarača, Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) da je prisilio Izetbegovića da prizna Republiku Srpsku, da je prijetio da će u slučaju neuspjeha pregovora okriviti bosansku stranu i da nakon pristanka na sporazum Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana Izetbegović nije ni imao izbora već da prihvati „nepravedan mir“.
Šaćirbej o Holbruku kaže: „Osjećao sam da nas jeftino prodaje. Zapravo da izdaje Bosnu, ali i moje vrijednosti kao Amerikanca“.
Šaćirbej je, kao i Serwer, autentičan svjedok ali on u naknadnim interpretacijama „pritisaka u Dejtonu“ ima vlastiti interes: da – u insistiranju na navodnoj Holbrukovoj „izdaji američkih ideala“ – potisne u drugi plan činjenicu da je bosanska strana još prije Dejtona prihvatila i Republiku Srpsku i teritorijalnu podjelu u omjeru 51-49 posto i da je potpis na takva rješenja u ime Bosne i Hercegovine na ministarskom sastanku u Ženevi stavio upravo Šaćirbej.
Pred slikom potpune blokade funkcionisanja državnih institucija i nazadovanja Bosne i Hercegovine dok susjedi napreduju na evropskom putu, lako je razumjeti zašto se – u svakoj obnovi rasprave o Dejtonu – traže krivci pri čemu se najčešće više slušaju emocije, nerijetko sklone teoriji „međunarodne zavjere“, nego činjenice. Na ovom mjestu sam u nekoj sličnoj ranijoj prilici spominjao dokument koji pozivajući se na zapisnike i izjave, diplomatske depeše i komunuikaciju, intervjue s učesnicima i okrugle stolove, predstavlja ne samo izvanredan izvor dokumentarne građe nego i vrlo zanimljivu literaturu koja se čita bez daha: „Tajna istorija Dejtona - Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995, u izdanju američkog Arhiva naionalne bezbjednostu, koji su sačinili Derek Čolet (Chollet) i Benet Friman (Bennett Freeman) i dostupan je na Internetu na sljedećoj adresi LINK
Taj dokument nudi obilje činjenica koje poništavaju “teorije zavjere”.
Recimo: mit o prihvatanju Republike Srpske pod pritiskom. Pristanak na to je dat prije nego što su pregovori u Dejtonu i počeli. To se desilo u kasnim večernjim satima 4. septembra 95. u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari Marka Grosmana (Grossman): Holbruk i njegovi saradnici pokazali su Izetbegoviću nacrt sporazuma, prethodno usaglašen s Miloševićem, u kojem se briše odrednica “Republika” ispred imena Bosna i Hercegovina i ustanovljuje Republika Srpska. Bosanski predsjednik prigovorio je na to, rekavši da naziv “Republika Srpska” zvuči nacistički i da se time ozakonjuje ono što je učinjeno u ime Republike Srpske od njenog proglašenja u januaru 1992. ali je – “nakon velikih pritisaka” – kasnije te večeri pristao na to i poslao Šaćirbeja da na ministarskom sastanku u Ženevi potpiše i Republiku Srpsku i podjelu na principu 51-49 odsto. Amerikanci su, iz brojnih razgovora sa Šaćirbejom, zaključili da on nema ništa protiv srpske autonomije sve dok je ona u okviru bosanske države, i uporedili su to s nekom vrstom rezervata u kakvom su živjeli Navaho indijanci: među sobom su taj Šaćirbejov pristup nazivali “Navaho rješenje”.
Ili: mit o tome kako su stranci – i posebno Amerikanci – krivi za sve dejtonske “krive Drine”. Američki dokument, pozivajući se na službenu prepisku i desetine najpozvanijih svjedoka, pokazuje kako bosanska trojka u Dejtonu nije imala nikakvu državotvornu ideju i kako je više bila opsjednuta vlastitom pozicijom u budućoj državi nego samom državom: navode se brojni primjeri u kojima su naizmjenično Silajdžić i Šaćirbej u raspravama s Amerikancima o različitim fazama nacrta sporazuma više bili zaokupljeni odbijanjem onoga na šta je jedan ili drugi pristao nego čak i odbijanjem Miloševićevih rješenja.
Bosanska trojka u Dejtonu je naravno imala i bolje opcije: mogla je igrati na kartu ubjedljive podrške u Kongresu i među Republikancima i među Demokratima. U dokumentu se pokazuje kako je i Bijela kuća u završnici pregovora bila krajnje zabrinuta da se ne stekne utisak o američkom pritisku na bosansku delegaciju da prihvati nepravedno rješenje: kad je Holbrukov tim tražio od predsjednika Klintona da nazove Tuđmana i Izetbegovića da traži od njih teritoarijalne ustupke koji će osigurati ranije dogovoreni omjer 51-49 posto, savjetnik za nacionalnu bezbjednost Entoni Lejk (Anthony Lake) usprotivio se da se zove Izetbegović kako se ne bi stekao utisak o pritisku.
A kad se sudi o američkoj ulozi u konačnom dejtonskom sporazumu, ne može se zažmuriti ni pred činjenicom da su drugi međunarodni učesnici u tom procesu imali i drugačije ideje uključujući i to da su – po Holbruku – “Britanci, Francuzi i Rusi izgledali spremni da private ishode koji bi povećali izglede za Veliku Srbiju”.
Kad Serwer – iz ličnog iskustva i analitičkih spoznaja – govori o nesavršenostima mirovnog sporazuma i pritiscima kojima je bio izložen Izetbegović to nikako ne znači i amnestiju za slabosti pa i nekompetentnost bosanskog pregovaračkog tima u kojem su glavne uloge imali predsjednik Izetbegović, premijer Haris Silajdžić i ministar spoljnih poslova Muhamed Šaćirbej.
Ovaj posljednji se, kao i u ranijim sličnim prilikama, oglasio i povodom Serwerove izjave optužujući glavnog američkog pregovarača, Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) da je prisilio Izetbegovića da prizna Republiku Srpsku, da je prijetio da će u slučaju neuspjeha pregovora okriviti bosansku stranu i da nakon pristanka na sporazum Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana Izetbegović nije ni imao izbora već da prihvati „nepravedan mir“.
Šaćirbej o Holbruku kaže: „Osjećao sam da nas jeftino prodaje. Zapravo da izdaje Bosnu, ali i moje vrijednosti kao Amerikanca“.
Šaćirbej je, kao i Serwer, autentičan svjedok ali on u naknadnim interpretacijama „pritisaka u Dejtonu“ ima vlastiti interes: da – u insistiranju na navodnoj Holbrukovoj „izdaji američkih ideala“ – potisne u drugi plan činjenicu da je bosanska strana još prije Dejtona prihvatila i Republiku Srpsku i teritorijalnu podjelu u omjeru 51-49 posto i da je potpis na takva rješenja u ime Bosne i Hercegovine na ministarskom sastanku u Ženevi stavio upravo Šaćirbej.
Pred slikom potpune blokade funkcionisanja državnih institucija i nazadovanja Bosne i Hercegovine dok susjedi napreduju na evropskom putu, lako je razumjeti zašto se – u svakoj obnovi rasprave o Dejtonu – traže krivci pri čemu se najčešće više slušaju emocije, nerijetko sklone teoriji „međunarodne zavjere“, nego činjenice. Na ovom mjestu sam u nekoj sličnoj ranijoj prilici spominjao dokument koji pozivajući se na zapisnike i izjave, diplomatske depeše i komunuikaciju, intervjue s učesnicima i okrugle stolove, predstavlja ne samo izvanredan izvor dokumentarne građe nego i vrlo zanimljivu literaturu koja se čita bez daha: „Tajna istorija Dejtona - Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995, u izdanju američkog Arhiva naionalne bezbjednostu, koji su sačinili Derek Čolet (Chollet) i Benet Friman (Bennett Freeman) i dostupan je na Internetu na sljedećoj adresi LINK
Taj dokument nudi obilje činjenica koje poništavaju “teorije zavjere”.
Recimo: mit o prihvatanju Republike Srpske pod pritiskom. Pristanak na to je dat prije nego što su pregovori u Dejtonu i počeli. To se desilo u kasnim večernjim satima 4. septembra 95. u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari Marka Grosmana (Grossman): Holbruk i njegovi saradnici pokazali su Izetbegoviću nacrt sporazuma, prethodno usaglašen s Miloševićem, u kojem se briše odrednica “Republika” ispred imena Bosna i Hercegovina i ustanovljuje Republika Srpska. Bosanski predsjednik prigovorio je na to, rekavši da naziv “Republika Srpska” zvuči nacistički i da se time ozakonjuje ono što je učinjeno u ime Republike Srpske od njenog proglašenja u januaru 1992. ali je – “nakon velikih pritisaka” – kasnije te večeri pristao na to i poslao Šaćirbeja da na ministarskom sastanku u Ženevi potpiše i Republiku Srpsku i podjelu na principu 51-49 odsto. Amerikanci su, iz brojnih razgovora sa Šaćirbejom, zaključili da on nema ništa protiv srpske autonomije sve dok je ona u okviru bosanske države, i uporedili su to s nekom vrstom rezervata u kakvom su živjeli Navaho indijanci: među sobom su taj Šaćirbejov pristup nazivali “Navaho rješenje”.
Ili: mit o tome kako su stranci – i posebno Amerikanci – krivi za sve dejtonske “krive Drine”. Američki dokument, pozivajući se na službenu prepisku i desetine najpozvanijih svjedoka, pokazuje kako bosanska trojka u Dejtonu nije imala nikakvu državotvornu ideju i kako je više bila opsjednuta vlastitom pozicijom u budućoj državi nego samom državom: navode se brojni primjeri u kojima su naizmjenično Silajdžić i Šaćirbej u raspravama s Amerikancima o različitim fazama nacrta sporazuma više bili zaokupljeni odbijanjem onoga na šta je jedan ili drugi pristao nego čak i odbijanjem Miloševićevih rješenja.
Bosanska trojka u Dejtonu je naravno imala i bolje opcije: mogla je igrati na kartu ubjedljive podrške u Kongresu i među Republikancima i među Demokratima. U dokumentu se pokazuje kako je i Bijela kuća u završnici pregovora bila krajnje zabrinuta da se ne stekne utisak o američkom pritisku na bosansku delegaciju da prihvati nepravedno rješenje: kad je Holbrukov tim tražio od predsjednika Klintona da nazove Tuđmana i Izetbegovića da traži od njih teritoarijalne ustupke koji će osigurati ranije dogovoreni omjer 51-49 posto, savjetnik za nacionalnu bezbjednost Entoni Lejk (Anthony Lake) usprotivio se da se zove Izetbegović kako se ne bi stekao utisak o pritisku.
A kad se sudi o američkoj ulozi u konačnom dejtonskom sporazumu, ne može se zažmuriti ni pred činjenicom da su drugi međunarodni učesnici u tom procesu imali i drugačije ideje uključujući i to da su – po Holbruku – “Britanci, Francuzi i Rusi izgledali spremni da private ishode koji bi povećali izglede za Veliku Srbiju”.