Protesti ovih dana, najprije u Sarajevu a zatim i u Banjaluci, koji su počeli kao manifestacija ogorčenja bahatim odbijanjem vlasti da rješava i najživotnije potrebe stanovništva – kao što su u ovom slučaju matični broj građana kao uslov za posjedovanje čak i zdravstvene knjižice i obnova dostojanstva u uslovima školovanja – vrlo brzo su pokazali koliko je cjelokupna takozvana politička elita potpuno bezosjećajna za očekivanja javnosti i do beskorisnosti nepripremljena da ta očekivanja ispunjava. Odsustvo ozbiljnosti u odgovoru na zahtjeve građana u Sarajevu i studenata u Banjaluci ubrzo je eskaliralo u narastanju i broja demonstranata i njihovih zahtjeva da njihovi izabrani predstavnici i državni organi najzad počnu raditi posao za koji su plaćeni.
Reagovanja vladajućih partija bila su potpuno predvidiva: one su, svaka iz svog ugla, pokušale da proteste i zahtjeve građana prebace na teren nacionalizma na kojem se jedino sigurno osjećaju. Tako su vladajuće srpske i hrvatske stranke blokadu zgrade državnih institucija proglasile nekom vrstom „talačke krize“ zbog koje se njihovi predstavnici u državnim institucijama više „ne osjećaju sigurnima u Sarajevu“ i zato više neće odlaziti tamo dok se ne stvore bezbjednosni uslovi za njihov rad. Time su u potpuno izopačenoj projekciji uzroka i posljedica ponudili javnosti da zaboravi kako je do krize došlo upravo zato što njihovi predstavnici i prije ove krize uopšte nisu radili posao za koji su birani i dobro plaćeni i što su opstrukciju bilo kakvih pomaka prema funkcionalnoj državi postavili kao vrhunski strateški cilj svojih koordiniranih politika.
Tako ta njihova prijetnja da neće raditi svoj posao zapravo ne znači ništa novo jer ni do sada nisu radili i nisu završili nijedan značajniji posao.
Slično odsustvo razumijevanja da je ovog puta građanima prekipjelo i da više ne mogu pristati na poniženja, koja su simbolički vrhunac dostigla u sistematskom onemogućavanju čak i novorođenčadi da u državne knjige uknjiže činjenicu svog rođenja i postojanja, demonstrirao je i najviši predstavnik u državnim organima dominantne bošnjačke političke stranke u protekle dvije decenije kad je demonstrantima poručio: Ne izlazite na ulice, iziđite na izbore 2014.
Bakir Izetbegović
Priča o izborima u ritualnim četverogodišnjim razmacima privilegija je aspiranata na vlast u uređenim društvima u kojima državni organi funkcionišu i služe građanima: za Bosnu i Hercegovinu se takvo šta ne može reći. Njene političke elite su, u zaokupljenosti nepomirljivim krajnostima zalaganja za „stopostotnu državu“ ili „referendum o nezavisnosti entiteta“, u poratnim godinama nazadovali dok su svi drugi napredovali na evropskom putu uz prateće ponižavanje građana i gotovo izvjesnu perspektivu da će nakon Slovenije i Hrvatske i Srbija i Crna Gora i Makedonija – pa i Kosovo – prije postati Evropa nego što će to biti Bosna i Hercegovina. Zato Izetbegovićeva očekivanja da bi građani nekako mogli da se strpe do izbora 2014. i sa vlastima koje su onesposobljavanje i razgradnju države postavile kao vrhunski cilj i misiju, ukazuju na politički autizam u vezi s dubinom krize u kojoj se država nalazi.
Osim ovih reagovanja vladajućih partija, u krajnostima od predstavljanja protesta kao bošnjačke nacionalističke zavjere i „talačke krize“ do pokušaja da se kao alternativa ponudi još godina i po strpljenja u poniženju do sljedećih izbora, bilo je i mnogo drastičnijih manifestacija bahatosti sve do nazivanja pobunjenih banjalučkih studenata „kopiladi“ iz samih vrhova Dodikove partije. Ovog puta – možda i kao najpouzdaniji znak da je đavo odnio šalu i da protesti imaju potencijal da uzdrmaju vlasti – došlo je do hitnog podnošenja i prihvatanja ostavke generalnog sekretara vladajuće partije u Republici Srpskoj.
Zanimljiva su i još dva reagovanja pozajmljena iz novije istorije ovih prostora: gotovo sve političke stranke sa sjedištima u Sarajevu i Banjaluci nastojale su da pokažu razumijevanje za zahtjeve demonstranata, u gotovo savršenoj kopiji Titovog nastupa ne jugoslovenskoj televiziji u kojem je nedjelju dana nakon početka studentskih nemira u Beogradu u junu 1968. rekao kako su „studenti u pravu“ – kad zahtijevaju socijalnu jednakost u društvu – što je rezultiralo kozaračkim kolom i osjećajem uspjeha među studentima da bi tek kasnije došla hapšenja, etikete „nepodobnosti“ za naučna zvanja i vječita sjenka „šezdesetosmaštva“ nad perspektivama značajnijih učesnika u studentskim nemirima 68.
U drugom reagovanju pozajmljenom iz novije istorije, iz poznate poruke Slobodana Miloševića Srbima na Kosovu u aprilu 1987. godine: Niko ne sme da vas bije!, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, poručio je pred kamerama državne televizije i sa vrha naslovne strane svog tabloida: „Dok sam ja ministar, niko ne smije upotrijebiti silu protiv nsših građana!“
Demonstranti su, bar u prvim reagovanjima, bili manje naivni nego moja šezdesetosmaška generacija.Javno su poručili predstavnicima političkih partija da su oni dio problema a ne dio rješenja – i da ne pokušavaju da ih prisvajaju – ali to još ne garantuje energiju da se isposluju promjene prije izbora 2014.
