Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Dodikovo odbijanje da se uvaže činjenice o prošlosti – koje u ekstremnijim izjavama ide sve do poricanja dokumentovanih masovnih zločina – na žalost savršeno služi u paralisanju bilo kakvih proevropskih promjena u Bosni i Hercegovini: ono daje bošnjačkoj političkoj eliti povode za licitaciju zahtjevima za “osudu”, “kažnjavanje”, “smjenjivanje” i savršen izgovor da ne rade posao za koji su birani i odgovorni.
Kad jednom prevlada kultura poštovanja za nevino stradale ‘na svim stranama’ onda će i izjave kojima se vrijeđaju mrtvi i uznemiruju živi biti tek slika lošeg vaspitanja, neotesanog karaktera, intelektualne zaostalosti i društvene nepodobnosti osoba kojima je mjesto na margini, a ne na centralnoj javnoj sceni.
Tim koji je igrao u srijedu u Zenici tek počinje da osvaja vlastito mjesto u fudbalu, i poplava sjećanja na dobra vremena – potaknuta njihovim uspjehom – niti umanjuje to što su već postigli niti treba da opterećuje njihov pojedinačni i timski uspon do zvijezda: ona je samo podsjećanje koliko lijepoga još može da se desi na ovom bosanskom fudbalskom “povratku u budućnost”.
Čak i ako bi, recimo, vladajuća bošnjačka partija dobila svih traženih 26 državnih funkcija to uopšte ne znači da će nakon toga mali Bošnjaci najzad moći ravnopravno da učestvuju u konkurenciji za najtraženija zvanja već samo to da će njihovi politički prvaci imati toliko uhljebljenja za rodbinski najbliže i politički najodanije. A ne vjerujem da je to nešto zbog čega bi trebalo dizati nacionalnu uzbunu.
Pobuna dječaka iz mog američkog komšiluka protiv uvrštavanja u bilo koji “podrazumijevajući identitet” u snažnom je – i, sa istorijske distance, tužnom – kontrastu s iskustvom iz naših podneblja.
Kako je “afera Orao” postala okidač za neodložno usvajanje reforme odbrane: “Postojao je već detaljno reazrađen plan, kompletan projekt prenosa odbrane na državni nivo, i onda se samo čekalo da se ‘nešto’ dogodi a pošto se radi o Bosni to ‘nešto’ obavezno će se dogoditi i vi onda pokažete koliko ste šokirani i koliko je važno i hitno da se to mijenja”.
Da se kod nas od političara ikad tražilo da iznad svega imaju kakve ideje za budućnost, da su se njihove kvalifikacije za najviše dužnosti za koje su konkurisali cijenile po onom što su do sada korisno uradili u životu i da je njihova podobnost za ponovni izbor mjerena učincima u dotadašnjem mandatu – odavno bi i unutrašnja uredjenja i medjusobni odnosi balkanskih država bili na tragu boljih medjunarodnih iskustava i standarda.
I minimum kritičkog posmatranja dovoljan je da se vidi kako i ovih dana najveću štetu evropskim perspektivama bosanske države nanose oni koji se najupornije predstavljaju kao njeni najvatreniji zastupnici.
Površnost dobrog dijela “instant-istoriografije” balkanskih devedesetih najbolje opisuje anegdota o ratnom susretu dva strana novinara u Sarajevu.
Za medije na našim stranama ne može se reći da su “spasili zemlju” od njenih političkih nesposobnjakovića
Ne vidim šta bi se moglo reći Evropi kad je bjelodano da ni ovog puta domaće vlasti nisu uradile domaću zadaću. One se već treću godinu od prošlih izbora nadvikuju velikim projektima „ukidanja“ i „otcjepljenja“ entiteta, stopostotne i podijeljene Bosne, agresora i žrtve, odlaskom ili ostankom visokog predstavnika, mjestom u Savjetu bezbjednosti i štetnim uticajima danske karikature, i od tih golemih briga jedino još ne stižu da se bave vlastitim poslom.
S istorijskim uvidom u ličnosti i filozofije koje su nas predstavljale u dejtonskom procesu ne mogu se pridružiti onima koji krivicu za manjkavosti sporazuma pripisuju svijetu ili Americi niti mogu vjerovati da iza obećanja “stopostotne Bosne” koje dolazi od jednog od najaktivnijih učesnika u diobama stoji bilo šta osim sakupljanja jeftinih izbornih poena.
Ovih dana američka diplomatija ponudila je jedino mogući odgovor na priču o tajnoj pogodbi s Karadžićem: skinula je pečat “povjerljivosti” sa osam vlastitih dokumenata koji pokazuju da Karadžiću nikako nije moglo biti obećano da će u zamjenu za povlačenje iz političkog života dobiti imunitet od haške optužnice.
U prošlonedjeljnom komentaru u kojem sam spomenuo kako budućem pomirenju nikako ne može doprinijeti poricanje počinjenih zločina – i citirao tekst Dobrice Ćosića u “Politici” u kojem poriče sudski dokazani genocid u Srebrenici – jedan je poštovani čitalac vidio “Kurspahićev napad na Ćosića” i zaključio kako njegov književni opus ima veću težinu od nečijeg novinarskog. Logika ovakvog dijaloga nudi sljedeći nastavak: Da, ali je Pikaso (Pablo Picasso) znatno bolji slikar od Ćosića.
Otužno je odgovarati na inače sasvim razumljivo pitanje u naslovu jedne od rasprava na Internet Forumu Sarajeva-X.com: Gdje li su se zavukli ovi medijski zločinci, u kojem se autentičnim snimcima pokazuju neki od drastičnih primjera ratne propagande paljanske televizije. Učesnici u raspravi, slijedeći valjda najzdraviji razum, nisu se dosjetili da su neke od perjanica te propagande godinama poslije rata bili “njihove ekselencije” ambasadori Bosne i Hercegovine a neki od njih i dalje su na visokim državnim funkcijama.
Ideja da se stvarnost gleda iz perspektive “drugoga” je očito izvan i iznad intelektuelnog domašaja učesnika u najnovijem bosanskom parlamentarnom nadvikivanju o zločinima.
Krajnje je pogrešno, pa i štetno po interese i same Republike Srpske, njujoršku kritiku visokog predstavnika pripisivati nekakvoj “grupi iz OHR-a”: istovjetne ocjene američkog i evropskog predstavnika pred Savjetom bezbjednosti očit su indikator svakome ko zna da misli kako je riječ o najzad usaglašenoj međunarodnoj platformi a ne o bilo kakvoj zavjereničkoj grupi ili raboti.
Povodom evropske dileme o tome kako “europeizirati” Bosnu i Hercegovinu a da se sa njom ne “uveze” i prtljag bosanskog nasljeđa devedesetih, bivši visoki predstavnik, Amerikanac Žak Klajn (Jacques Klein), ima odgovor u samo jednoj rečenici: “Evropa ima izbor ili da primi zapadnobalkanske zemlje ili će Balkanci doći u Evropu – jedan po jedan”.
Ako bi se sudilo po onom kako Bajdenove poruke tumače domaći političari i štampa, u razumijevanju odgovornosti za zabrinjavajući “pravac” ne bi se otišlo dalje od predratnog satiričnog zaključka sarajevskih nadrealista kako je za sve kriv “ćelavi Vasa (koji je) zapalio žito”.
Visoki predstavnik i njegova ovlassćenja da odlučuje onda kad to bosanske institucije nisu u stanju ima uporisste i legitimitet u Dejtonskom sporazumu. Kad jednom ode – visse se ne može vratiti. Zato neće otići prije ispunjavanja zadatih ciljeva i uslova, koji će učiniti da Bosna i Hercegovina napravi nepovratne korake prema euroatlantskim integracijama, i zato će i budući evropski predstavnik imati značajna ovlasstenja i punu potporu i Evrope i Amerike.
Učitajte više sadržaja...
