Autor kolumni za Radio Slobodna Evropa.
Koliko god u nekim manifestacijama i bila tačnoa, priča o “rezervnim domovinama” je nepotpuna ako ne ukazuje na to kako je bošnjačka vladajuća pamet u protekle gotovo dvije decenije takođe doprinosila razgradnji Bosne i Hercegovine i postepeno ali uporno, a ponekad i agresivno, gradila i vlastitu “rezervnu domovinu”: na teritorijama nad kojima je ona vladala nastajalo je nešto što svakako nije Bosna i Hercegovina u svom viševjekovnom obliku, tradiciji i vrijednostima.
Razgovor o knjizi koja potiče na dublje intelektualno promišljanje prošlosti, završava neobično samokritičkim odgovorom na pitanje “jesmo li naučili nešto što bi omogućilo neki bolji ishod za druga multietnička društva pred sličnim izazovima”. Jedan Rusinovljev prijatelj kaže: “Pitanje je – gdje smo mi bili kad su se naše jugoslovenske kolege preobražavale u nacionaliste, kad je sve još bilo moguće a ništa sigurno, kad još nije bilo ni Vukovara ni Sarajeva?”
U svijetu u kojem u novinama pišu uglavnom samo kolumnisti čija su razmišljanja na liniji vladajuće političke pameti i napadno se promovišu samo oni koji će dosljedno zagovarati politički dominantnu opciju nema i ne može ni biti dijaloga.
Kad se na projekt europeizacije regiona gleda iz sasvim praktičnog ugla, bez opterećenja maglama etničkih isključivosti, lako je prepoznati da i Evropa može imati razvojni interes da prigrli i Zapadni Balkan: sa prolaskom, kad-tad, sadašnjih ekonomskih potresa ljudski potencijal pridruživanja nekih 20 miliona stanovnika zapadnobalkanskih zemalja zajedno s hidroenergetskim potencijalima BiH, termoenergetskim potencijalima Kosova, značajem Srbije u prenosu energije mogu postati mnogo privlačniji nego što izgledaju danas.
Priča o Sarajevu kao Teheranu imala je zapaženu ulogu u obnovi međunarodne riješenosti da se nastavi projekt uspostave bosanske državnosti: Zapad ima dovoljno briga s jednim Teheranom da bi ravnodušno gledao na stvaranje drugog na evropskom tlu.
Nakon još tri izgubljene godine u preuređenju ustavnog uređenja u skladu sa evropskim standardima, zaostajanje za susjedima postalo je već navika, do tačke kad više odjeka u javnosti izaziva recimo novi zastoj u takozvanom “prudskom procesu” dogovaranja čelnika tri vladajuće partije, nego najnovija upozorenja kako se može dogoditi da od svih zemalja bivše Jugoslavije samo nosioci be-ha pasoša ostanu nedobrodošli na evropskim granicama
Zastrašivanje potencijalnih kritičara [u Bosni I Hercegovini], od nekadašnjih optužbi za prostituciju do današnjih za islamofobiju, proizvelo je trajne i teško propravljive posljedice u funkcionisanju tzv. demokratske javnosti.
Poziv na oslanjanje na vaninstitucionalne partnere i uticaje u bosanskom slučaju nije privlačan čak ni kao eventualni eksperiment: stvar je dokazano već kompromitovana.
Međunarodna krizna grupa detektira licitiranje radikalnim rješenjima – bilo “otcjepljenjem” ili “ukidanjem” – kao glavni razlog bosanskog višegodišnjeg tapkanja u mjestu: zaključuje, naime, kako su zagovornici tih krajnosti svjesni da se sa svakim korakom prema Evropskoj Uniji umanjuju izgledi za ostvarivanje njihovih projekata i zato im približavanje Evropi, za razliku od zemalja koje su već postale članice Unije, i nije prioritetno.
Kad se jedan akademik i jedan list stanovitog nacionalnog autoriteta udruže u dokazivanju kako je istina laž, onda postaje očevidno zašto je u najširoj javnosti još jako dalek put do obznanjivanja prošlosti radi dobrosusjedske budućnosti.
Američka ocjena stanja ljudskih prava u BiH je u cjelini nepovoljna – dakle, to nikako nije priča o “dobrim i zlim momcima” – ali je indikativno da se oko jedne ličnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni isprepliće čitav katalog ozbiljnih oblika narušavanja ljudskih prava i vladavine zakona: riječ je o premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku koji se poimence spominje čak 19 puta na ukupno 27 strana izvještaja o BiH.
Po sadržaju, predložena rezolucija o BiH u američkom kongresu više je potvrda nego promjena američke politike, a po domašaju ona je više jedno nesumnjivo pozitivno – ali neobavezujuće - razmišljanje nego program akcije.
Kao što izložbu o moći nacističke propagande potcrtava bliblijski motiv kako je “u početku svega bila riječ”, u svim promišljanjima savremenog genocida mediji se pojavljuju kao kritičan “omogućavajući faktor”: promocija uzvišenog nacionalnog interesa i neopozivog vođe, kao ni satanizacija “drugoga” sve do uživanja u masovnim progonima kao napretku prema konačnom “oslobođenju”, ne bi bili mogući bez potpune vlasti nad medijima i bez urednika koji će entuzijastično promovisati projekt i vođu.
Čak i kad Balkan realno nije medju spoljnopolitičkim prioritetima Vašingtona, nemoguće je – u razmatranju perspektiva daljeg američkog angažovanja u regionu – zaobići očitu personalnu osposobljenost Obaminog tima da prati zbivanja u tom regionu i da pozitivno utiče na njih.
Pokušaj nekih bivših i nesumnjivo dobronamjernih učesnika u postdejtonskom mirovnom procesu da organizuju cjelodnevni skup o Bosni i Hercegovini sa željom, kako kažu, da je nekako vrate “makar medju prvih deset prioriteta” američke spoljne politike prošao je u upadljivom odsustvu bilo kakve inicijative ili ideje s bosanske strane o tome: šta sami Bosanci i Hercegovci očekuju od Sjedinjenih Država.
Film o Jasenovcu, bez obzira hoće li ga snimati baš Spielberg, trebalo je odavno da bude snimljen – iz poštovanja za žrtve domaćeg i svjetskog fašizma. Poklonjenje pred tim žrtvama niti doziva niti opravdava bilo kakve druge zločine: ono je jednostavno bezrezervna civilizacijska dužnost kao što je to i poštovanje za sve druge nevine žrtve posebno etničkog i vjerskog progona.
Debata za i protiv Djeda Mraza mogla bi možda ostati tek žalosna epizoda u uskraćivanju bosanskohercegovačkoj – u ovom slučaju prvenstveno bošnjačkoj – djeci jedne od rijetkih radosti odrastanja da nije njene talibanske ideološke inspiracije i nasilne implementacije.
Možda je ovo doba preplitanja vjerskih praznika u našim podnebljima – neki dan muslimanskog, ovih dana jevrejskog i katoličkog, uskoro i pravoslavnog – sa simboličnim početkom nove godine dobra prilika da makar za kratak trenutak i na vlastitu okolinu pogledamo osjećanjima “drugoga” i pogotovu onoga ko je među nama pripadnik vjerske ili etničke manjine.
Može vam to biti i smiješno i žalosno i jadno – kako se i meni činilo i tada i sada – ali, u prilog objektivnog informisanja, valja reći da se nuđenje usluga i ‘lijevima’ i ‘desnima” po sistemu svaka igra-svaka dobija uglavnom isplatilo i naplatilo: vlast jednostavno voli tu vrstu intelektualnih kućnih ljubimaca i nagrađuje ih prestižnim mjestima u javnoj službi, vladinim ustanovama, diplomatiji ili partijski sponzoriranom biznisu.
Možda su promotori “etničke čistote” zaista prevladali i možda tradicija i kultura poštovanja za razlike živi još samo u sjećanjima, pisanijama i nostalgijama ostataka jednog nestalog svijeta – iako je ovaj pisac uvjeren kako će u nekoj doglednoj evropskoj budućnosti silom uspostavljene mentalne i fizičke granice i diobe vremenom gubiti bilo kakvo značenje – ali i kad bi sve bilo beznadno neka niko ne traži i ne očekuje da bi nakon svih pustošenja poštovaoci ideje jednakosti među ljudima i narodima trebalo da još priznaju zakonitost realnosti nastalih znamo-već-kako.
Učitajte više sadržaja...
