Tokom jednog od ratnih dolazaka iz opkoljenog Sarajeva u Ameriku putovao sam i u Pitsburg (Pittsburgh), da održim predavanje na tamošnjem univerzitetu, i dug dan se završio dugim sijelom uz večeru i piće u kući profesora Denisona Rusinova (Dennison Rusinow). Bio je dugogodišnji vrstan poznavalac Titove Jugoslavije, u kojoj je godinama i živio i o kojoj je pisao izvještaje pune razumijevanja za tu neobičnu zemlju i ljude. Sa te večere u domu Rusinovih ponio sam osjećaj njegovog najdubljeg uznemirenja mojim kazivanjem o ubijanju Bosne. Nakon penzionisanja Rusinov je sa suprugom Meri (Mary) preselio na Floridu gdje je u januaru 2004. godine poginuo kad ga je na ulici u St. Petersburgu udario kamionet. Pet godina kasnije, ovih dana u Vašingtonu, prisustvovao sam promociji knjige njegovih eseja “Jugoslavija” , čiji je priređivač njegov kolega iz balkanskih godina Gejl Stoks (Gale Stokes). Oko knjige se – osim Stoksa i Meri Rusinov – okupio krug Rusinovljevih prijatelja u čijim se kazivanjima provlačila nit jedne krajnje rijetke vrste “jugonostalgije”: sjećanja na zemlju koja je fascinirala svijet, s dozom kritike – pa i možda pretjerane samokritike – što nije učinjeno više da se spriječe zlodjela koja su pratila njen nasilni raspad. Ton takvog razgovora postavio je sam Rusinov, koji je u nezavršenom uvodnom poglavlju ove knjige napisao: “Ovo je knjiga o Jugoslaviji, a zatim ‘post-Jugoslaviji’, s kojom sam se prvi put sreo 1953. i koja je bila fokus mog izučavanja, pisanja i osjećajne brige od 1963. do danas. To su dijelom sjećanja a dijelom retrospektivna razmišljanja o onom što sam mislio da znam i razumijem u različitim periodima tih pedeset godina jugoslovenske i post-jugoslovenske istorije (izvađene iz mojih pisanja i bilježaka) i potpuno obojene mojim osjećanjima za njene zemlje i narode – bez ikakvog izvinjavanja, Yugoslavia, mon amour”.
Čitajući Rusinova, nailazim i na opažanja o razlici između Titovog vremena i godina nakon Tita koja bi obezbijedila i američku akademsku perspektivu savremenika u debati među pripadnicima bosanske Internet-generacije o vremenu o kojem znaju samo iz često ideološki obojenih kazivanja starijih. Rusinov piše:
“U šezdesetim i sedamdesetim, većina Jugoslovena u većini mjesta bila je navikla da počne svaki novi dan s obično opravdanim očekivanjem da će nešto biti malo bolje nego prethodnog dana: možda neki novi ili bolje pakovan proizvod u prodavicama u petak, možda malo više novca da se on kupi u subotu, nova ili poboljšana autobuska linija ili neka druga komunalna usluga u nedjelju. U osamdesetim je svaki dan počinjao s jednako opravdanim očekivanjem da će nešto biti malo gore nego dan ranije: dalje opadanje usluga, propadanje ulica ili stambenih zgrada; nestašica deterdženta i kafe u radnjama; sve veći dio plate istopljen u daljem porastu inflacije; rad bez plate…”
Za razliku od znatno brojnijih međunarodnih “jugonostalgičara”, čije razumijevanje nasilnog raspada te zemlje nije otišlo dalje od prevlađujućih kafanskih stereotipa o “šiptarskim iredentistima-slovenačkim nezahvalnicima-hrvatskim ustašama-bosanskim islamskim mudžahedinima”, u zapisima ovog autora – i kazivanjima njegovih kolega i prijatelja – traže se i nalaze dublja objašnjenja tragičnih devedesetih. Rusinov tako, u završnom poglavlju o Jugoslaviji poslije Tita, sa zabrinutošću prati drastično reagovanje Beograda na demonstracije u Prištini u kojima se u proljeće 1981. tražilo da i Kosovo bude republika ravnopravna ostalima u jugoslovenskoj federaciji: optužbe za kontrarevoluciju, partijske čistke u kojima su uklonjeni i projugoslovenski albanski političari, masovna suđenja i višegodišnje presude za separatizam, ukidanje medija i drugih institucija na albanskom jeziku, poništavanje ustavne pozicije autonomnih pokrajina, kad je “titoističko rješenje” nacionalne ravnopravnosti zamijenjeno pozivima za jačanje centralne vlasti do tačke kad je to postalo neprihvatljivo najprije za Sloveniju i Hrvatsku, pa za BiH i Makedoniju. Rusinov zapaža kako je Tito na sve ranije izazove jugoslovenskom federalizmu, od prvih poratnih demonstracija na Kosovu preko “hrvatskog proljeća” i “srpskog liberalizma” sedamdesetih, odgovarao tako što je povećavao – a ne smanjivao – instrumente nacionalne ravnopravnosti ili, kako zapaža autor, “ubijao nacionalizam nježnošću” čak i kad je njegove ključne protagoniste smjenjivao ili slao na robiju.
Sada – sa nepomirljivim konceptima snažne centralizovane ili krajnje decentralizovane vlasti – “nacionalno pitanje” postepeno budi i strahove za sam nacionalni opstanak: statističko nestajanja Srba i Crnogoraca s Kosova dovodi na scenu Slobodana Miloševića i daje zamah njegovom pohodu za jednostrane promjene federalnog aranžmana; to opet uvjerava Slovence da nakon decenija u kojima su u Jugoslaviji nalazili sigurnost pred aspiracijama Italije i Austrije sada nemaju drugog izbora osim nezavisnosti i osnažuje Tuđmanovo obećanje da će Hrvatska proglasiti neovisnost “dan nakon što to učini Slovenija”; što dalje čini okrnjenu Jugoslaviju pod srpskom dominacijom neprivlačnom i za Makedonce i bosanske Muslimane i Hrvate.
Razgovor o knjizi koja potiče na dublje intelektualno promišljanje prošlosti, završava neobično samokritičkim odgovorom na pitanje “jesmo li naučili nešto što bi omogućilo neki bolji ishod za druga multietnička društva pred sličnim izazovima”. Jedan Rusinovljev prijatelj kaže: “Pitanje je – gdje smo mi bili kad su se naše jugoslovenske kolege preobražavale u nacionaliste, kad je sve još bilo moguće a ništa sigurno, kad još nije bilo ni Vukovara ni Sarajeva?”
Čitajući Rusinova, nailazim i na opažanja o razlici između Titovog vremena i godina nakon Tita koja bi obezbijedila i američku akademsku perspektivu savremenika u debati među pripadnicima bosanske Internet-generacije o vremenu o kojem znaju samo iz često ideološki obojenih kazivanja starijih. Rusinov piše:
“U šezdesetim i sedamdesetim, većina Jugoslovena u većini mjesta bila je navikla da počne svaki novi dan s obično opravdanim očekivanjem da će nešto biti malo bolje nego prethodnog dana: možda neki novi ili bolje pakovan proizvod u prodavicama u petak, možda malo više novca da se on kupi u subotu, nova ili poboljšana autobuska linija ili neka druga komunalna usluga u nedjelju. U osamdesetim je svaki dan počinjao s jednako opravdanim očekivanjem da će nešto biti malo gore nego dan ranije: dalje opadanje usluga, propadanje ulica ili stambenih zgrada; nestašica deterdženta i kafe u radnjama; sve veći dio plate istopljen u daljem porastu inflacije; rad bez plate…”
Za razliku od znatno brojnijih međunarodnih “jugonostalgičara”, čije razumijevanje nasilnog raspada te zemlje nije otišlo dalje od prevlađujućih kafanskih stereotipa o “šiptarskim iredentistima-slovenačkim nezahvalnicima-hrvatskim ustašama-bosanskim islamskim mudžahedinima”, u zapisima ovog autora – i kazivanjima njegovih kolega i prijatelja – traže se i nalaze dublja objašnjenja tragičnih devedesetih. Rusinov tako, u završnom poglavlju o Jugoslaviji poslije Tita, sa zabrinutošću prati drastično reagovanje Beograda na demonstracije u Prištini u kojima se u proljeće 1981. tražilo da i Kosovo bude republika ravnopravna ostalima u jugoslovenskoj federaciji: optužbe za kontrarevoluciju, partijske čistke u kojima su uklonjeni i projugoslovenski albanski političari, masovna suđenja i višegodišnje presude za separatizam, ukidanje medija i drugih institucija na albanskom jeziku, poništavanje ustavne pozicije autonomnih pokrajina, kad je “titoističko rješenje” nacionalne ravnopravnosti zamijenjeno pozivima za jačanje centralne vlasti do tačke kad je to postalo neprihvatljivo najprije za Sloveniju i Hrvatsku, pa za BiH i Makedoniju. Rusinov zapaža kako je Tito na sve ranije izazove jugoslovenskom federalizmu, od prvih poratnih demonstracija na Kosovu preko “hrvatskog proljeća” i “srpskog liberalizma” sedamdesetih, odgovarao tako što je povećavao – a ne smanjivao – instrumente nacionalne ravnopravnosti ili, kako zapaža autor, “ubijao nacionalizam nježnošću” čak i kad je njegove ključne protagoniste smjenjivao ili slao na robiju.
Sada – sa nepomirljivim konceptima snažne centralizovane ili krajnje decentralizovane vlasti – “nacionalno pitanje” postepeno budi i strahove za sam nacionalni opstanak: statističko nestajanja Srba i Crnogoraca s Kosova dovodi na scenu Slobodana Miloševića i daje zamah njegovom pohodu za jednostrane promjene federalnog aranžmana; to opet uvjerava Slovence da nakon decenija u kojima su u Jugoslaviji nalazili sigurnost pred aspiracijama Italije i Austrije sada nemaju drugog izbora osim nezavisnosti i osnažuje Tuđmanovo obećanje da će Hrvatska proglasiti neovisnost “dan nakon što to učini Slovenija”; što dalje čini okrnjenu Jugoslaviju pod srpskom dominacijom neprivlačnom i za Makedonce i bosanske Muslimane i Hrvate.
Razgovor o knjizi koja potiče na dublje intelektualno promišljanje prošlosti, završava neobično samokritičkim odgovorom na pitanje “jesmo li naučili nešto što bi omogućilo neki bolji ishod za druga multietnička društva pred sličnim izazovima”. Jedan Rusinovljev prijatelj kaže: “Pitanje je – gdje smo mi bili kad su se naše jugoslovenske kolege preobražavale u nacionaliste, kad je sve još bilo moguće a ništa sigurno, kad još nije bilo ni Vukovara ni Sarajeva?”