Gledajući ovih dana “Rat Čarlija Vilsona” (Charlie Wilson’s War), film inspirisan istinitom pričom o kongresmenu iz istočnog Teksasa koji – okružen lijepim ženama, odbačebnim špijunima i inspirisan obiljem viskija – organizuje tajne kanale snabdijevanja afganistanskih mudžahedina raketama koje će najzad početi da uništavaju sovjetske tenkove, helikoptere i avione i doprinijeti porazu sovjetske sile i uskoro zatim i raspadu sovjetske imperije, nisam mogao izbjeći razmišljanja o najnovijoj kongresnoj inicijativi povodom Bosne i Hercegovine. U jednoj sceni filma, dok se Vilson uz piće opušta u njenom kupatilu, bogata teksaška sponzorka domaćih i međunarodnih političkih karijera i intriga, pita kongresmena: kako je moguće da pored svih osuda sovjetske intervencije u Kongresu Amerika ništa ne čini da pomogne afganistansku borbu protiv njenog hladnoratovskog neprijatelja. Odgovorio je, otprilike, kako je tako oduvijek bilo.
Bilo mi je žao što sam nekoliko dana ranije sličan odgovor davao na pozive iz bosanskih medija da prokomentarišem predlog najnovije rezolucije u američkom kongresu o Bosni i Hercegovini. Valjda u potpunom odsustvu bilo kakve domaće političke inicijative, mediji – a vjerovatno i najveći dio javnosti – s entuzijazmom dočekuju signale da negdje neko, ipak, misli i na nas. Hoću reći: sasvim razumijem atmosferu u kojoj se takvim inicijativama pridaje značaj nagovještaja “promjena u američkoj politici”. Ali – kad me već pitaju da “uživo” kažem može li se očekivati da predložena rezolucija zaista potakne neposrednije angažovanje Sjedinjenih Država u dovršavanju projekta mirne Bosne – odgovornost prema javnosti ne dopušta mi da učestvujem u raspirivanju neosnovanih očekivanja: odgovorio sam kako se mišljenje kongresmena i kongresnih tijela svakako uvažava; kako je i to nesumnjivo jedan od elemenata promišljanja američke spoljne politike; ali, tu politiku vodi predsjednik a provodi ministarstvo spoljnih poslova i zato ne treba očekivati da ova rezolucija proizvede bilo kakav zaokret u američkoj politici na Balkanu. Ta politika nastaviće da podržava projekt približavanja Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama; podržavaće sve one koji na tome rade i vjerovatno će u okviru Obaminog opredjeljenja za partnerstva pojačati saradnju s Evropskom Unijom ali, u osnovi, i dalje će zahtijevati da bosanski političari rade posao za koji su birani i plaćeni.
Uostalom, službeni sažetak predložene Rezolucije broj 171 svodi se na “osjećaj Predstavničkog doma o potrebi ustavne reforme u Bosni i Hercegovini i važnosti ustrajnog angažovanja Sjedinjenih Država u partnerstvu s Evropskom Unijom”, pored ostalog u ispunjavanju poznatih “pet ciljeva i dva uslova” za zamjenu funkcije visokog predstavnika međunarodne zajednice funkcijom predstavnika Evropske Unije. Po sadržaju, predložena rezolucija je više potvrda nego promjena američke politike, a po domašaju ona je više jedno nesumnjivo pozitivno – ali neobavezujuće - razmišljanje nego program akcije. Uostalom, evo šta službeni kongresni portal kaže o sudbini podnesenih rezolucija: one se najprije šalju kongresnim komitetima na razmatranje, provjeru i reviziju prije nego što idu u generalnu debatu a većina rezolucija nikad ne ode dalje od komiteta. Tako je bar oduvijek bilo – kako u filmskoj sceni kaže kongresmen Vilson.
Radi neke ravnoteže u razmatranju bosanskih reagovanja na ovu kongresnu inicijativu, valja reći kako je njena važnost i težina gotovo identično precijenjena na obje krajnosti bosanskog političkog spektra – i među onima koji entuzijastično dozivaju međunarodno angažovanje i među onima koji jednako entuzijastično zahtijevaju okončanje međunarodnog prisustva. Prvi su rezoluciju dočekali s dozom trijumfalizma nad uspjehom bošnjačkog lobiranja u Vašingtonu, drugi s dozom razočarenja što Dodikovi plaćeni lobisti u ovom slučaju navodno nisu uradili svoj posao pa se među sedam sponzora rezolucije našao i jedan član srpskog kruga u Kongresu.
Lobiranje, bilo iz osjećaja patriotizma ili za novac, ostaje legitimna djelatnost svakovrsnih interesnih grupa – zagovornika i protivnika prava na abortus; homseksualizma; intervencionizma; slobodne trgovine … - iako sadašnji američki predsjednik vlastitu izbornu pobjedu u značajnoj mjeri duguje najavi ograničavanja lobističkog uticaja na odluke njegove administracije.
Legitimno je, naravno, i kad najviši predstavnici stranih vlada posredstvom medija nastoje privući pažnju Vašingtona za vlastite političke projekte i očekivanja, kako je to ovih dana uradio bošnjački član bosanskohercegovačkog predsjedništva kad je – na proputovanju kroz Njujork na putu za Kaliforniju –novinska agencija Blumberg (Bloomberg) objavila razgovor sa njim pod naslovom “Bosanski ratni vođa poziva na obnovu američke uloge od strane Obame”. Nema u tome ništa loše, jer teoretski je moguće da se i ta izjava nađe u kakvom pregledu pisanja medija na Obaminom stolu, ali ozbiljne države i državnici komuniciraju ozbiljne poruke i projekte kroz postojeće diplomatske kanale međudržavnog komuniciranja. U odsustvu funkcionirajuće bosanske državne politike u domaćim ili svjetskim poslovima, vjerovatnije je da će na balkanska razmatranja u Obaminom štabu više uticaja imati službene ocjene američkih obavještajnih službi u čijem se najnovijem godišnjem izvještaju ocjena o stanju u Bosni i Hercegovini svodi na sljedeće tri rečenice:
“Budućnost Bosne kao multietničke države ostaje pod sumnjom, iako nema neposredne opasnosti ni od raširenog nasilja ni od formalnog raspada. Etnički programi još dominiraju u političkom procesu i nadmetanje između tri glavne etničke grupe u proteklih 18 mjeseci zaustavilo je proces izgradnje centralne vlasti sposobne da povede zemlju u NATO i Evropsku Uniju. Prijetnje otcjepljenjem od strane vođa bosanskih Srba i pozivi nekih bošnjačkih vođa da se eliminiše bosanski srpski entitet povećali su međuetničke napetosti do možda najvećeg nivoa posljednjih godina”.