Kako se približava istorijska predsjednička inauguracija Baraka (Barack) Obame u utorak, 20. januara, u Vašingtonu je sve u znaku nastojanja da se nekako dodje do kakvog-takvog mjesta u gledalištu: vrijeme je kupovine ili krojenja blještavih balskih haljina; nezapamćeno visokih cijena prenoćišta u vašingtonskim hotelima i izdavanja privatnih kuća i stanova za inauguiracionu nedjelju i za više desetina hiljada dolara; najavljene gotovo potpune blokade redovnog saobraćaja u gradu i iznajmljivanja skupih luksuznih limuzina. Da – osim svega toga – vrijeme je i kad se na brojnim tematskim skupovima uz učešće domaćih i stranih eksperata, diplomata i generala, obavještajaca i ekonomista, sumiraju godine predsjednikovanja Džordža Buša (George W. Bush) i pripremaju preporuke za dolazeću Obaminu administraciju.
Prisustvujući nekim od tih skupova nisam mogao ne zapaziti i oštar kontrast izmedju nastojanja organizovanih država – čak i takvih koje prolaze kroz period teških sukoba i razaranja – da aktivno učestvuju u oblikovanju budućeg američkog angažmana u njihovom poratnom razvoju i zaglušujuće šutnje i totalnog odsustva bilo kakve inicijative te vrste iz Bosne i Hercegovine.
Visoki predstavnici dviju država koje su obilježile prvu deceniju 21. stoljeća, Afganistana i Iraka, učestvuju na vašingtonskim razgovorima o prioritetima nove američke administracije s namjerom da osiguraju budući partnerski odnos s Amerikom. Irački savjetnik za nacionalnu bezbjednost na jednom takvom skupu ovih dana najavljuje novo poglavlje u – kako kaže – izgradnji demokratskog Iraka u kojem će već u sljedećim izborima biti napravljen korak od politike zasnovane na vjerskom sektaštvu prema politici zasnovanoj na onom od čega se živi.
Bosna i Hercegovina na tom skupu na kojem su pretresani prioriteti dolazeće administracije gotovo i da nije spomenuta osim u usputnom pitanju nekadašnjeg visokog američkog dužnosnika o uglavnom neuspješnim nastojanjima za uspostavu funkcionirajućih država u čak sedam zemalja od kojih je šest bilo s većinskim muslimanskim stanovništvom, u šta on uključuje i BiH i Kosovo: kako to da to radimo tako često a tako pogrešno – je li to zato što u svaku takvu intervenciju idemo kao da je prva i iz svake izlazimo kao da je posljednja, ne prenoseći onima koji će to raditi poslije nas naučene lekcije?
Pokušaj nekih bivših i nesumnjivo dobronamjernih učesnika u postdejtonskom mirovnom procesu da organizuju takav cjelodnevni skup o Bosni i Hercegovini sa željom, kako kažu, da je nekako vrate “makar medju prvih deset prioriteta” američke spoljne politike prošao je u upadljivom odsustvu bilo kakve inicijative ili ideje s bosanske strane o tome: šta sami Bosanci i Hercegovci očekuju od Sjedinjenih Država.
Bosanska spoljna politika ovih dana se diči lobiranjem za dobijanje, manje-više ceremonijalne, uloge nestalne čalnice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Taj dvogodišnji mandat trenutno troše pored ostalih Burkina Faso, Libija, Uganda, Vijetnam a od bosanskohercegovačkih susjeda Hrvatska. Potpuno je uzaludno tražiti izbor u svjetsko diplomatsko tijelo sve dok se na takvom mjestu objektivno nema šta relevantno reći. Guranje za govornicu ili mikrofon svjetske ili kakve regionalne organizacije ima smisla samo ako tamo ima šta da se kaže. U bosanskom slučaju o tome kuda i kako dalje već odavno nema nikakve domaće smislene ideje a sa ograničenjima unutrašnjih odnosa nema se šta reći ni u raspravama o temama kakve su nezavisnost Kosova, ruska intervencija u Gruziji ili svjetsko suočavanje s terorizmom. Kako je spoljna politika zemlje ipak samo ogledalo njenih unutrašnjih odnosa, očito je da megalomansko guranje u Savjet bezbjednosti prije predstavlja pokušaj ubiranja jeftinih političkih poena kod kuće nego bilo kakav potencijalni doprinos svjetskoj politici.
To se dramatično pokazuje u vašingtonskim razgovorima o Bosni ovih dana.
O njoj čak i ljudi s višegodišnjim iskustvom iz postdejtonskog procesa govore kao o pacijentu na vještačkom disanju: njihove ideje o budućem američkom angažmanu svode se na ohrabrenje i podršku onima koji će tražiti “bosanska ustavna rješenja” i poticanje Evropske Unije da postavi putokaze za pridruženje i pokaže kako se taj put mora preći. Ali, ako se pažljivije oslušnu razmišljanja recimo iz Češke, koja trenutno predsjedava Evropskom Unijom, može se čuti kako njeni ograničeni spoljnopolitički kapaciteti ograničavaju i broj prioriteta kojima se u ovih šest mjeseci češkog predsjedavanja Unijom može posvetiti pažnja: osim dvije aktuelne krize – s nasiljem na Bliskom Istoku i obustavom isporuke ruskog gasa – Prag će se fokusirati na evropske perspektive prije svega Hrvatske a zatim Srbije nadajući se da bi napredovanje Hrvatske prema Evropi na dužu stazu moglo biti inspirativno i za Bosnu i Hercegovinu za koju se u Češkoj smatra da ni za dvije godine ne može ispuniti tehničke uslove za ukidanje viznog režima.
Američki poznavaoci bosanskih prilika sumnjičavi su prema ideji ukidanja funkcije Visokog predstavnika i njegovih bonskih ovalšćenja i njihove zamjene Specijalnim predstavnikom Evropske Unije: podsjećaju kako su za svaki korak u poratnom razvoju – od uvodjenja zajedničke valute i putnih isprava, carinske službe i ministarstva odbrane – trebale godine ubjedjivanja i pritisaka. Zapažaju i kontradiktornosti u evropskoj politici: s jedne strane – njena poruka je kako ustavne reforme nisu uslov za napredovanje prema Evropi, a s druge – kako su, ipak, potrebne institucije koje mogu provoditi proevropske reforme. Jedino BiH o svemu tome nema šta reći.