- Kad si došao? “Juče”. - Kad ideš? “Sutra”. - Pa šta radiš? “Pišem knjigu”. - Kakva je tema, naslov? “Bosna – juče, danas i sutra”.
Pročitao sam, naročito u vezi s medjunarodnim interpretacijama balkanskih ratova osamdesetih, dovoljno studija i “naučnih radova” zasnovanih na pukoj potrebi samozvanih eksperata da baš oni objasne šta se zaista desilo u godinama raspada Jugoslavije, da s lakoćom mogu prepoznati radove na koje bi se mogla priminijeniti cinična karakterizacija naučnog istraživanja koja kaže: kad prepišeš od jednog autora – onda je to plagijat, kad prepišeš dva - onda je to istraživanje. čini mi se da tu vrstu površne “istoriografije” najbolje opisuje anegdota o ratnom susretu dva strana novinara u Sarajevu.- Kad si došao? “Juče”. - Kad ideš? “Sutra”. - Pa šta radiš? “Pišem knjigu”. - Kakva je tema, naslov? “Bosna – juče, danas i sutra”.
Upravo obilje takve literature - lakoća s kojom se uska lična razmišljanja i naklonosti, mitološka tumačenja i jednostrani “istorijski background” balkanske tragedije, razvodnjavanje odgovornosti sve do neke politički kurentne jednake raspodjele krivice prodaju kao naučno autoritativna tumačenja – učvršćuju me u poštovanju za pisce koji evo i dvije decenije nakon što je kod nas “sve to počelo” uporno tragaju za dokumentima, svjedocima i odgovorima na pitanja koja ih još progone u razumijevanju i tumačenju balkanskih devedesetih.
Susreo sam desetine, što radoznalih početnika-što uvaženih eksperata, na tom poslu, i uvijek sam s radoznalošću očekivao rezultate njihovog rada, naročito kad sam znao da je zasnovan na rigoroznoj istraživačkoj metodologiji: uvidu u autentične dokumente –intervjuima s učesnicima dogadjaja ili autorima novih i zanimljivih tumačenja – novinskim člancima i radio i televizijskim snimcima – temeljitom dokumentovanju svake teze i epizode. U pravilu sam nastojao da udovoljim pozivima na razgovore o takvim projektima bivajući zadovoljan ako sam mogao doprinijeti autorovom razumijevanju nekih dogadjaja i kretanja i pogotovu ako nadju korisnim da moja razmišljanja ili pisanje o tome uvrste u vlastitu knjigu ili u njene footnotes.
Ovih dana imao sam još jedan takav susret s autorom knjige u nastajanju koji me potražio nakon što je negdje naišao na moju izjavu kako su mape etnički podijeljene zemlje u pregovorima o Bosni i Hercegovini prije bile poziv na krvoproliće nego bilo kakvo rješenje. U dugom razgovoru u vašingtonskoj ljetnoj bašti, s pregršti dokumenata i minijaturnim kasetofonom na stolu, pokazivao sam mu kako je čitava ta ideja “teritorijalizacije ravnopravnosti” tri etničke grupe u zemlji u kojoj nisu postojale zasebne muslimanske, srpske ili hrvatske teritorije bila u osnovi nakaradna i kako je po pravilu kad god je u mirovnom procesu predstavljena nova mapa slijedio novi talas etničkog čišćenja. Tako je išlo sve od Miloševićevog i Tudjmanovog domundjavanja o podjeli Bosne u Karadjordjevu preko lisabonske konferencije o tri etnička kantona i ženevskih mapa sve do ideje o tri etničke republike i dejtonskog sporazuma.
Sagovornik me – u tom kontekstu – pita: nije li i etnička mapa zasnovana na popisu stanovništva iz 1991. pokazivala da su neki dijelovi BiH pretežno crveni (srpski), zeleni (muslimanski) ili plavi (hrvatski). Upućujem ga da potraži mapu koje se ja sjećam i koja je osim tih regionalnih prevladjujućih tonova prikazivala i etničku strukturu svake od 109 bosanskohercegovačkih opština koja bi pokazala kako je u svakoj na prvi pogled “jednobojnoj” regiji bilo opština u kojima je regionalna manjina bila zapravo većina i da je u nizu danas “srpskih opština” – poput Zvornika, Bratunca, Srebrenice, Vlasenice, Foče, Višegrada ili Prijedora – većinu činilo muslimansko stanovništvo.
“Mi jednostavno nismo imali teritorije koje bi mogle pripasti bilo kojoj etničkoj grupi – uključujući i gradove kao što su Sarajevo, Banjaluka ili Mostar – tako da se ideja etničke podjele mogla realizovati samo etničkim progonima”, rekao sam sagovorniku.
želio je da provjeri još jednu tezu na koju je naišao u jednom skorijem istraživanju napravljenom za potrebe haškog tribunala. Ta teza pojednostavljeno glasi kako se sudbina Bosne i Hercegovine može razumjeti u kontekstu “dva otcjepljenja”: jedno je otcjepljenje BiH od Jugoslavije a drugo otcjepljenje Republike Srpske od BiH.
Kažem kako mi se ta teorija čini nategnutom jer, prvo, valja pogledati da li je uopšte bilo “otcjepljenja BiH od Jugoslavije”: u vrijeme kad se odlučivalo o sudbini BiH, Jugoslavija u svom ustavnom i geografskom obliku više nije postojala. Slovenija i Hrvatska, a zatim i Makedonija, već su bile proglasile nezavisnost tako da Bosna – i kada bi to za većinu njenog stanovništva bila najbezbolnija opcija – više i nije imala u čemu ostati: zajedno s Makedonijom, posljednja se još zalagala za makar i asimetričnu jugoslovensku federaciju, a referendum o nezavisnosti provela je tek onda kad je nadležna evropska komisija službeno zaključila da je Jugoslavija zemlja u disoluciji i da njene bivše republike mogu dobiti nezavisnost ako se za to na referendumu izjasni većina njihovog stanovništva.
Osim toga – zaključio sam – “dva otcjepljenja” iz te teze nemaju istu pravnu valjanost: u vrijeme disolucije Jugoslavije, Bosna i Hercegovina imala je definisan identitet i teritoriju kao jedna od ravnopravnih šest republika dok u to vrijeme nije bilo nikakvih zasebnih srpskih teritorija ili ustavno utemeljene Republike Srpske.
Naučna skepsa, bez koje ne može biti dobre istorijske literature, svakako će ga odvesti da ove i druge teze provjerava i kod drugih autora i u svim raspoloživim izvorima prije nego što ponudi neko vlastito tumačenje balkanskih devedesetih. To je ono što knjige poput njegove buduće razlikuje od istorije juče, danas i sutra s početka ove priče.
Pročitao sam, naročito u vezi s medjunarodnim interpretacijama balkanskih ratova osamdesetih, dovoljno studija i “naučnih radova” zasnovanih na pukoj potrebi samozvanih eksperata da baš oni objasne šta se zaista desilo u godinama raspada Jugoslavije, da s lakoćom mogu prepoznati radove na koje bi se mogla priminijeniti cinična karakterizacija naučnog istraživanja koja kaže: kad prepišeš od jednog autora – onda je to plagijat, kad prepišeš dva - onda je to istraživanje. čini mi se da tu vrstu površne “istoriografije” najbolje opisuje anegdota o ratnom susretu dva strana novinara u Sarajevu.- Kad si došao? “Juče”. - Kad ideš? “Sutra”. - Pa šta radiš? “Pišem knjigu”. - Kakva je tema, naslov? “Bosna – juče, danas i sutra”.
Upravo obilje takve literature - lakoća s kojom se uska lična razmišljanja i naklonosti, mitološka tumačenja i jednostrani “istorijski background” balkanske tragedije, razvodnjavanje odgovornosti sve do neke politički kurentne jednake raspodjele krivice prodaju kao naučno autoritativna tumačenja – učvršćuju me u poštovanju za pisce koji evo i dvije decenije nakon što je kod nas “sve to počelo” uporno tragaju za dokumentima, svjedocima i odgovorima na pitanja koja ih još progone u razumijevanju i tumačenju balkanskih devedesetih.
Susreo sam desetine, što radoznalih početnika-što uvaženih eksperata, na tom poslu, i uvijek sam s radoznalošću očekivao rezultate njihovog rada, naročito kad sam znao da je zasnovan na rigoroznoj istraživačkoj metodologiji: uvidu u autentične dokumente –intervjuima s učesnicima dogadjaja ili autorima novih i zanimljivih tumačenja – novinskim člancima i radio i televizijskim snimcima – temeljitom dokumentovanju svake teze i epizode. U pravilu sam nastojao da udovoljim pozivima na razgovore o takvim projektima bivajući zadovoljan ako sam mogao doprinijeti autorovom razumijevanju nekih dogadjaja i kretanja i pogotovu ako nadju korisnim da moja razmišljanja ili pisanje o tome uvrste u vlastitu knjigu ili u njene footnotes.
Ovih dana imao sam još jedan takav susret s autorom knjige u nastajanju koji me potražio nakon što je negdje naišao na moju izjavu kako su mape etnički podijeljene zemlje u pregovorima o Bosni i Hercegovini prije bile poziv na krvoproliće nego bilo kakvo rješenje. U dugom razgovoru u vašingtonskoj ljetnoj bašti, s pregršti dokumenata i minijaturnim kasetofonom na stolu, pokazivao sam mu kako je čitava ta ideja “teritorijalizacije ravnopravnosti” tri etničke grupe u zemlji u kojoj nisu postojale zasebne muslimanske, srpske ili hrvatske teritorije bila u osnovi nakaradna i kako je po pravilu kad god je u mirovnom procesu predstavljena nova mapa slijedio novi talas etničkog čišćenja. Tako je išlo sve od Miloševićevog i Tudjmanovog domundjavanja o podjeli Bosne u Karadjordjevu preko lisabonske konferencije o tri etnička kantona i ženevskih mapa sve do ideje o tri etničke republike i dejtonskog sporazuma.
Sagovornik me – u tom kontekstu – pita: nije li i etnička mapa zasnovana na popisu stanovništva iz 1991. pokazivala da su neki dijelovi BiH pretežno crveni (srpski), zeleni (muslimanski) ili plavi (hrvatski). Upućujem ga da potraži mapu koje se ja sjećam i koja je osim tih regionalnih prevladjujućih tonova prikazivala i etničku strukturu svake od 109 bosanskohercegovačkih opština koja bi pokazala kako je u svakoj na prvi pogled “jednobojnoj” regiji bilo opština u kojima je regionalna manjina bila zapravo većina i da je u nizu danas “srpskih opština” – poput Zvornika, Bratunca, Srebrenice, Vlasenice, Foče, Višegrada ili Prijedora – većinu činilo muslimansko stanovništvo.
“Mi jednostavno nismo imali teritorije koje bi mogle pripasti bilo kojoj etničkoj grupi – uključujući i gradove kao što su Sarajevo, Banjaluka ili Mostar – tako da se ideja etničke podjele mogla realizovati samo etničkim progonima”, rekao sam sagovorniku.
želio je da provjeri još jednu tezu na koju je naišao u jednom skorijem istraživanju napravljenom za potrebe haškog tribunala. Ta teza pojednostavljeno glasi kako se sudbina Bosne i Hercegovine može razumjeti u kontekstu “dva otcjepljenja”: jedno je otcjepljenje BiH od Jugoslavije a drugo otcjepljenje Republike Srpske od BiH.
Kažem kako mi se ta teorija čini nategnutom jer, prvo, valja pogledati da li je uopšte bilo “otcjepljenja BiH od Jugoslavije”: u vrijeme kad se odlučivalo o sudbini BiH, Jugoslavija u svom ustavnom i geografskom obliku više nije postojala. Slovenija i Hrvatska, a zatim i Makedonija, već su bile proglasile nezavisnost tako da Bosna – i kada bi to za većinu njenog stanovništva bila najbezbolnija opcija – više i nije imala u čemu ostati: zajedno s Makedonijom, posljednja se još zalagala za makar i asimetričnu jugoslovensku federaciju, a referendum o nezavisnosti provela je tek onda kad je nadležna evropska komisija službeno zaključila da je Jugoslavija zemlja u disoluciji i da njene bivše republike mogu dobiti nezavisnost ako se za to na referendumu izjasni većina njihovog stanovništva.
Osim toga – zaključio sam – “dva otcjepljenja” iz te teze nemaju istu pravnu valjanost: u vrijeme disolucije Jugoslavije, Bosna i Hercegovina imala je definisan identitet i teritoriju kao jedna od ravnopravnih šest republika dok u to vrijeme nije bilo nikakvih zasebnih srpskih teritorija ili ustavno utemeljene Republike Srpske.
Naučna skepsa, bez koje ne može biti dobre istorijske literature, svakako će ga odvesti da ove i druge teze provjerava i kod drugih autora i u svim raspoloživim izvorima prije nego što ponudi neko vlastito tumačenje balkanskih devedesetih. To je ono što knjige poput njegove buduće razlikuje od istorije juče, danas i sutra s početka ove priče.