Visokopozicionirani hrvatski diplomata prepričava ovih dana u Vašingtonu zgodu iz vlastitog iskustva u traženju recepata za ubrzanije pridruženje njegove zemlje Evropskoj Uniji. Kad je to pitanje – kako bi Hrvatska mogla brže u Evropu – postavio austrijskom kolegi, dobio je pomalo nediplomatski odgovor: “Prvo moraš naučiti da brzo pišeš, da možeš zapisati sve što ti kažem, jer nema tu nikakve druge politike osim ispunjavanja uslova za prijem”. Anegdota bi, kad bi kod nas bilo ikakve navike da se uči od drugoga, mogla biti vrlo korisna za sve zapadnobalkanske susjede koji navodno teže Evropi.
Svaki od njih suočava se s preprekama koje su za sada blokirale napredovanje prema Uniji: Srbiju je zaustavilo holandsko uslovljavanje da prvo ispuni obaveze prema Tribunalu (čitaj: Mladić, čije su snage ponizile holandski bataljon zadužen za bezbjednost Srebrenice u vrijeme kad je u tom kraju počinjen genocid); Makedonija ne može dalje dok ne riješi problem s Grčkom oko vlastitog imena; Bosna i Hercegovina tapka u mjestu – pa i nazaduje – zbog unutrašnjih nepomirljivih razlika u vezi s ustavnim promjenama neophodnim za uspostavu funkcionalne evropske države. Čak i najodmaklija na tom putu Hrvatska trenutno je zaustavljena zbog nesporazuma o jadranskom razgraničenju sa Slovenijom: pri tome čak i evropske zemlje najnaklonjenije ubrzanom prijemu Hrvatske ne mogu ponuditi ništa više od simpatije jer imaju obavezu na solidarnost sa Slovenijom kao članicom Unije.
Pitanje iz uvoda ovog teksta – kako ubrzati priključenje Uniji zapadnobalkanskih država – dobilo je pojačanu dozu aktuelnosti s nedavnom posjetom američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Jospeh Biden) Sarajevu, Beogradu i Prištini.
Centralna tema te posjete bilo je obećanje i američke i evropske podrške “evropskoj budućnosti” cijelog regiona. Ona bi morala potaknuti obnovljena nastojanja u svakoj od zemalja pretedentkinja za ispunjavanje uslova za prijem.
Ima i onih – u svakoj od tih zemalja – koji još vjeruju kako je i prijem u Uniju “stvar dobre volje” i kako bi i same uslove trebalo bar malo prilagoditi “specifičnim” teškoćama svake od kandidatkinja: iz Srbije, na primjer, dolaze primjedbe kako “nije fer da cijela zemlja bude talac jednog čovjeka”, pri čemu se očito misli na Mladića.
“U tome se lako složiti: neka ga onda uhapse i izruče” – kaže dobar američki poznavalac balkanskih prilika.
U pouci austrijskog diplomate o važnosti vještine brzog pisanja za ubrzavanje približavanja Evropi ima puno istine, prije svega: da valja ubrzano, bez gubljenja ijednog dana, ispunjavati ustavne i zakonodavne pretpostavke “eurokompatibilnosti”.
Ali, to nije sve.
Činjenica je, naime, da je i Evropska Unija u svom narastanju sa prvobitnih šest, pa na 15 zemalja, nakon prijema deset novih članica 2004. i Bugarske i Rumunije u 2007. pod najnovijim udarima ekonomske krize, uzajamno potpaljujućeg rasta nezaposlenosti i rasta antiimigracionih osjećanja, dostigla tačku zasićenja idejom proširenja i – naročito nakon što je iz političkih razloga “progledala kroz prste” Rumuniji i Bugarskoj u vezi s institucionalnom korupcijom – najgovještava zaoštravanje a ne popuštanje u vezi s uslovima za prijem. A svaka neizvjesnost u vezi s perspektivama prijema u Uniju, prijeti daljim odgađanjem proevropskih reformi i jačanjem antievropskih snaga i sentimenata u zemljama kandidatima za prijem.
Zato ovih dana u Vašingtonu bar jedan uvaženi poznavalac balkanskih prilika zagovara ideju koja bi, kako vjeruje, mogla promijeniti dinamiku igre i pomaknuti Bosnu i Hercegovinu s “nulte tačke”: predlaže da već u junu NATO ponudi toj državi perspektivu ubraznog prijema već na sljedećem samitu do kraja 2010. godine.Taj autor– Edvard Džozef (Edward Joseph), gostujući naučni saradnik na Džons (Johns) Hopkins Univerzitetu, koji je cijelu deceniju radio na Balkanu – u najnovijem izvještaju koji objavljuje američki Institut za mir kaže kako mu je, nasuprot pretpostavkama o mogućem srpskom protivljenju ulasku BiH u NATO, sam Milorad Dodik u razgovoru u Banjaluci 22. maja rekao da je potpredsjedniku Bajdenu garantovao da bi “već danas potpisao prijem u NATO”.
Džozef vjeruje da bi konkretan poziv na prijem u NATO do kraja iduće godine bio odlučujući motiv za ubrzane ustavne promjene: dao bi garancije i cjelovitosti Bosne i Hercegovine i opstojnosti dvoentitetskog uređenja. Na taj bi način, kako mu je rekao sagovornik s iskustvom u bosanskoj politici, “strah bio uklonjen iz bosanske jednačine”. Autor zaključuje: “Članstvo u NATO-u zadovoljilo bi srpski interes za očuvanje integriteta Republike Srpske i ključni bošnjački interes za očuvanje integriteta države odnosno onemogućavanje otcjepljenja Republike Srpske”. Po tom scenariju, Bosna i Hercegovina bi – ispunjavajući uslove za ubrzani prijem u NATO – ušla i u proces ustavnih promjena koje bi se, po Džozefoj preporuci, sada odvijale pod okriljem OSCE-a u kojem postoji ravnoteža uticaja i američke, i ruske, i evropske politike.
Ovo je, naravno, samo jedno od brojnih ozbiljnih razmišljanja o tome kako oživjeti proces euroatlantskih integracija na Balkanu. Ono možda daje i neki nov odgovor na evropsku dilemu: kako “europeizirati” Bosnu i Hercegovinu a da se sa njom ne “uveze” i prtljag bosanskog nasljeđa devedesetih. Bivši visoki predstavnik, Amerikanac Žak Klajn (Jacques Klein), pojednostavio je evropski izbor povodom te dileme u samo jednu rečenicu: “Evropa ima izbor ili da primi balkanske zemlje ili će Balkanci doći u Evropu – jedan po jedan”.
Svaki od njih suočava se s preprekama koje su za sada blokirale napredovanje prema Uniji: Srbiju je zaustavilo holandsko uslovljavanje da prvo ispuni obaveze prema Tribunalu (čitaj: Mladić, čije su snage ponizile holandski bataljon zadužen za bezbjednost Srebrenice u vrijeme kad je u tom kraju počinjen genocid); Makedonija ne može dalje dok ne riješi problem s Grčkom oko vlastitog imena; Bosna i Hercegovina tapka u mjestu – pa i nazaduje – zbog unutrašnjih nepomirljivih razlika u vezi s ustavnim promjenama neophodnim za uspostavu funkcionalne evropske države. Čak i najodmaklija na tom putu Hrvatska trenutno je zaustavljena zbog nesporazuma o jadranskom razgraničenju sa Slovenijom: pri tome čak i evropske zemlje najnaklonjenije ubrzanom prijemu Hrvatske ne mogu ponuditi ništa više od simpatije jer imaju obavezu na solidarnost sa Slovenijom kao članicom Unije.
Pitanje iz uvoda ovog teksta – kako ubrzati priključenje Uniji zapadnobalkanskih država – dobilo je pojačanu dozu aktuelnosti s nedavnom posjetom američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Jospeh Biden) Sarajevu, Beogradu i Prištini.
Centralna tema te posjete bilo je obećanje i američke i evropske podrške “evropskoj budućnosti” cijelog regiona. Ona bi morala potaknuti obnovljena nastojanja u svakoj od zemalja pretedentkinja za ispunjavanje uslova za prijem.
Ima i onih – u svakoj od tih zemalja – koji još vjeruju kako je i prijem u Uniju “stvar dobre volje” i kako bi i same uslove trebalo bar malo prilagoditi “specifičnim” teškoćama svake od kandidatkinja: iz Srbije, na primjer, dolaze primjedbe kako “nije fer da cijela zemlja bude talac jednog čovjeka”, pri čemu se očito misli na Mladića.
“U tome se lako složiti: neka ga onda uhapse i izruče” – kaže dobar američki poznavalac balkanskih prilika.
U pouci austrijskog diplomate o važnosti vještine brzog pisanja za ubrzavanje približavanja Evropi ima puno istine, prije svega: da valja ubrzano, bez gubljenja ijednog dana, ispunjavati ustavne i zakonodavne pretpostavke “eurokompatibilnosti”.
Ali, to nije sve.
Činjenica je, naime, da je i Evropska Unija u svom narastanju sa prvobitnih šest, pa na 15 zemalja, nakon prijema deset novih članica 2004. i Bugarske i Rumunije u 2007. pod najnovijim udarima ekonomske krize, uzajamno potpaljujućeg rasta nezaposlenosti i rasta antiimigracionih osjećanja, dostigla tačku zasićenja idejom proširenja i – naročito nakon što je iz političkih razloga “progledala kroz prste” Rumuniji i Bugarskoj u vezi s institucionalnom korupcijom – najgovještava zaoštravanje a ne popuštanje u vezi s uslovima za prijem. A svaka neizvjesnost u vezi s perspektivama prijema u Uniju, prijeti daljim odgađanjem proevropskih reformi i jačanjem antievropskih snaga i sentimenata u zemljama kandidatima za prijem.
Zato ovih dana u Vašingtonu bar jedan uvaženi poznavalac balkanskih prilika zagovara ideju koja bi, kako vjeruje, mogla promijeniti dinamiku igre i pomaknuti Bosnu i Hercegovinu s “nulte tačke”: predlaže da već u junu NATO ponudi toj državi perspektivu ubraznog prijema već na sljedećem samitu do kraja 2010. godine.Taj autor– Edvard Džozef (Edward Joseph), gostujući naučni saradnik na Džons (Johns) Hopkins Univerzitetu, koji je cijelu deceniju radio na Balkanu – u najnovijem izvještaju koji objavljuje američki Institut za mir kaže kako mu je, nasuprot pretpostavkama o mogućem srpskom protivljenju ulasku BiH u NATO, sam Milorad Dodik u razgovoru u Banjaluci 22. maja rekao da je potpredsjedniku Bajdenu garantovao da bi “već danas potpisao prijem u NATO”.
Džozef vjeruje da bi konkretan poziv na prijem u NATO do kraja iduće godine bio odlučujući motiv za ubrzane ustavne promjene: dao bi garancije i cjelovitosti Bosne i Hercegovine i opstojnosti dvoentitetskog uređenja. Na taj bi način, kako mu je rekao sagovornik s iskustvom u bosanskoj politici, “strah bio uklonjen iz bosanske jednačine”. Autor zaključuje: “Članstvo u NATO-u zadovoljilo bi srpski interes za očuvanje integriteta Republike Srpske i ključni bošnjački interes za očuvanje integriteta države odnosno onemogućavanje otcjepljenja Republike Srpske”. Po tom scenariju, Bosna i Hercegovina bi – ispunjavajući uslove za ubrzani prijem u NATO – ušla i u proces ustavnih promjena koje bi se, po Džozefoj preporuci, sada odvijale pod okriljem OSCE-a u kojem postoji ravnoteža uticaja i američke, i ruske, i evropske politike.
Ovo je, naravno, samo jedno od brojnih ozbiljnih razmišljanja o tome kako oživjeti proces euroatlantskih integracija na Balkanu. Ono možda daje i neki nov odgovor na evropsku dilemu: kako “europeizirati” Bosnu i Hercegovinu a da se sa njom ne “uveze” i prtljag bosanskog nasljeđa devedesetih. Bivši visoki predstavnik, Amerikanac Žak Klajn (Jacques Klein), pojednostavio je evropski izbor povodom te dileme u samo jednu rečenicu: “Evropa ima izbor ili da primi balkanske zemlje ili će Balkanci doći u Evropu – jedan po jedan”.