Sa zanimanjem i poštovanjem pročitam reagovanja na ovu kolumnu i iskreno sam ohrabren što se i neslaganja najčešće izražavaju u tonu uvažavanja za različita viđenja gotovo u skladu s mudrošću navodno engleskog porijekla: Koristi meke riječi a tvrde argumente. Mislim da je to ključ svakog izglednog dijaloga. Baš zato rastuži me kad se čak i pokušaj zapodijevanja razgovora o jednoj nezaobilaznoj temi naše novije prošlosti i bilo kakve budućnosti – kao što je obznanjivanje i poštovanje ratnih žrtava na svim stranama – skrene u ćorsokak potezanjem argumenata koji nemaju nikakve veze s ponuđenom temom. U prošlonedjeljnom komentaru u kojem sam spomenuo kako budućem pomirenju nikako ne može doprinijeti poricanje počinjenih zločina – i citirao tekst Dobrice Ćosića u “Politici” u kojem poriče sudski dokazani genocid u Srebrenici – jedan je poštovani čitalac vidio “Kurspahićev napad na Ćosića” i zaključio kako njegov književni opus ima veću težinu od nečijeg novinarskog. Logika ovakvog dijaloga nudi sljedeći nastavak: Da, ali je Pikaso (Pablo Picasso) znatno bolji slikar od Ćosića.
Sličnu tehnologiju gušenja dijaloga i prije nego što je započet ponudio je u nekoj ranijoj prilici čitalac koji je povodom mog teksta “Vještina brzog pisanja”, u kojem sam pokazivao kako nema nikakvih “kratica” na putu euroatlantskih integracija – i da svi kandidati za NATO i EU jednostavno moraju ispuniti uslove za pridruženje – insinuirao kako ovaj autor koristi neimenovane izvore da bi plasirao vlastita mišljenja. Naveo je tri primjera koji bi mogli potkrijepiti takvu sumnju, pored ostalog i sljedeću polurečenicu: “…jedan uvaženi poznavalac balkanskih prilika zagovara ideju…” a da začudo ne vidi kako već u sljedećoj rečenici jasno piše kako je “taj autor– Edvard Džozef (Edward Joseph), gostujući naučni saradnik na Džons (Johns) Hopkins Univerzitetu, koji je cijelu deceniju radio na Balkanu”. O toj vrsti učešća u dijalogu pisao je još Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw, 1856-1950) kad je zaključio: “Onog trenutka kad hoćemo da vjerujemo u nešto, iznenada vidimo sve argumente za to i postajemo slijepi za argumente protiv”.
Čitalac je, ipak, u pravu da sam se u tom tekstu pozvao i na dva neimenovana sagovornika: “visokopozicioniranog hrvatskog diplomatu” i “dobrog američkog poznavaoca balkanskih prilika”. Ne sporim da svako ko je odrastao u ambijentu propagandističkih medija ima pravo na zdravu dozu sumnjičavosti kad se autor poziva na neimenovane izvore. Ali, taj problem – mogućeg plasiranja vlastitih mišljenja u ime navodnih sagovornika – odavno je riješen u svijetu profesionalnog novinarstva. Čak i studenti na ljetnjoj praksi u mojoj američkoj redakciji kao jednu od prvih lekcija uče da je pozivanje na neimenovane izvore dozvoljeno samo onda kad se radi o relevantnoj informaciji koja se ne može dobiti na drugi način ali i tada samo ako uredniku mogu ponuditi dokaze o tome ko je, kada i gdje rekao to što se citira.
U vezi s neimenovanim izvorima u citiranom komentaru poštovani čitalac može biti siguran da i “diplomata” i “poznavalac” naravno postoje i da ih je autor citirao ne navodeći im ime samo zato što je to što su rekli izgovoreno na skupovima koji nisu za objavljivanje a u oba slučaja sama njihova poruka bila je važnija od imena njenog prenosioca. Osim toga – urednici RSE uvijek će, ako to smatraju potrebnim, dobiti sve ono što tražim od svojih studenata: ime, zvanje, dan i mjesto gdje je izjavljeno to što citiram.
Ali, da ne budem nepravedan prema čitaocima kojima novinarstvo vjerovatno nije zanimanje: i u onom što se naziva medijima u našim podnebljima jako je puno elementarno nepotkrijepljene kritike i insinuacija. Nedavno mi je tako skrenuta pažnja na tekst u bosanskom nedjeljniku o tome kako je navodni Karadžićev šef kabineta više od godinu dana do podne radio u “Oslobođenju” a popodne za SDS i da sam to “u strahu za svoju poziciju” smatrao normalnim. Smatrao bih normnalnim da me neko ko eto zna šta sam mislio i od čega sam strahovao prije nego što prospe takvu optužbu nazove i ponudi mi priliku da nešto povodom toga kažem. Tada bi saznao – kad već i sam ne zna ništa o toj inače vrlo javnoj epizodi – da ja tu “svoju poziciju” (glavnog urednika “Oslobođenja”) nisam čuvao nikakvim ugađanjem ili pogodbama sa perjanicama triju nacionalističkih partija pobjednica na “prvim slobodnim izborima” u BiH 1990. Te su partije već u martu 1991, kao valjda prvu i jedinu stvar o kojoj su se ikad slagale, izglasale zakon u bosanskom parlamentu po kojem će one postaviti urednike i direktore medijskih kuća. Bosanski novinari su odbili ideju da bi SDA, SDS i HDZ mogli voditi novine, radio i televiziju i taj stav cijele te godine smo branili pred javnošću, u protestima pred zgradom parlamenta i najzad pred ustavnim sudom gdje sam - zastupajući “Oslobođenje” – na pitanje jednog od sudija o tome kako bi to postavljanje urednika i direktora od strane demokratski biranog parlamenta narušilo slobodu štampe, odgovorio: “Ne bi je narušilo nego bi je uništilo – upravo taj instrument, postavljanja urednika po volji vladajuće partije, bio je način kako se oduvijek na ovim prostorima kontrolisala štampa”. Ustavni sud je odlukom objavljenom 3. oktobra 1991. dao novinarima za pravo i tako je riješena i sudbina “moje pozicije”. Ali, naši pisci su uvijek pozvaniji da sude i od samog ustavnog suda.
Sličnu tehnologiju gušenja dijaloga i prije nego što je započet ponudio je u nekoj ranijoj prilici čitalac koji je povodom mog teksta “Vještina brzog pisanja”, u kojem sam pokazivao kako nema nikakvih “kratica” na putu euroatlantskih integracija – i da svi kandidati za NATO i EU jednostavno moraju ispuniti uslove za pridruženje – insinuirao kako ovaj autor koristi neimenovane izvore da bi plasirao vlastita mišljenja. Naveo je tri primjera koji bi mogli potkrijepiti takvu sumnju, pored ostalog i sljedeću polurečenicu: “…jedan uvaženi poznavalac balkanskih prilika zagovara ideju…” a da začudo ne vidi kako već u sljedećoj rečenici jasno piše kako je “taj autor– Edvard Džozef (Edward Joseph), gostujući naučni saradnik na Džons (Johns) Hopkins Univerzitetu, koji je cijelu deceniju radio na Balkanu”. O toj vrsti učešća u dijalogu pisao je još Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw, 1856-1950) kad je zaključio: “Onog trenutka kad hoćemo da vjerujemo u nešto, iznenada vidimo sve argumente za to i postajemo slijepi za argumente protiv”.
Čitalac je, ipak, u pravu da sam se u tom tekstu pozvao i na dva neimenovana sagovornika: “visokopozicioniranog hrvatskog diplomatu” i “dobrog američkog poznavaoca balkanskih prilika”. Ne sporim da svako ko je odrastao u ambijentu propagandističkih medija ima pravo na zdravu dozu sumnjičavosti kad se autor poziva na neimenovane izvore. Ali, taj problem – mogućeg plasiranja vlastitih mišljenja u ime navodnih sagovornika – odavno je riješen u svijetu profesionalnog novinarstva. Čak i studenti na ljetnjoj praksi u mojoj američkoj redakciji kao jednu od prvih lekcija uče da je pozivanje na neimenovane izvore dozvoljeno samo onda kad se radi o relevantnoj informaciji koja se ne može dobiti na drugi način ali i tada samo ako uredniku mogu ponuditi dokaze o tome ko je, kada i gdje rekao to što se citira.
U vezi s neimenovanim izvorima u citiranom komentaru poštovani čitalac može biti siguran da i “diplomata” i “poznavalac” naravno postoje i da ih je autor citirao ne navodeći im ime samo zato što je to što su rekli izgovoreno na skupovima koji nisu za objavljivanje a u oba slučaja sama njihova poruka bila je važnija od imena njenog prenosioca. Osim toga – urednici RSE uvijek će, ako to smatraju potrebnim, dobiti sve ono što tražim od svojih studenata: ime, zvanje, dan i mjesto gdje je izjavljeno to što citiram.
Ali, da ne budem nepravedan prema čitaocima kojima novinarstvo vjerovatno nije zanimanje: i u onom što se naziva medijima u našim podnebljima jako je puno elementarno nepotkrijepljene kritike i insinuacija. Nedavno mi je tako skrenuta pažnja na tekst u bosanskom nedjeljniku o tome kako je navodni Karadžićev šef kabineta više od godinu dana do podne radio u “Oslobođenju” a popodne za SDS i da sam to “u strahu za svoju poziciju” smatrao normalnim. Smatrao bih normnalnim da me neko ko eto zna šta sam mislio i od čega sam strahovao prije nego što prospe takvu optužbu nazove i ponudi mi priliku da nešto povodom toga kažem. Tada bi saznao – kad već i sam ne zna ništa o toj inače vrlo javnoj epizodi – da ja tu “svoju poziciju” (glavnog urednika “Oslobođenja”) nisam čuvao nikakvim ugađanjem ili pogodbama sa perjanicama triju nacionalističkih partija pobjednica na “prvim slobodnim izborima” u BiH 1990. Te su partije već u martu 1991, kao valjda prvu i jedinu stvar o kojoj su se ikad slagale, izglasale zakon u bosanskom parlamentu po kojem će one postaviti urednike i direktore medijskih kuća. Bosanski novinari su odbili ideju da bi SDA, SDS i HDZ mogli voditi novine, radio i televiziju i taj stav cijele te godine smo branili pred javnošću, u protestima pred zgradom parlamenta i najzad pred ustavnim sudom gdje sam - zastupajući “Oslobođenje” – na pitanje jednog od sudija o tome kako bi to postavljanje urednika i direktora od strane demokratski biranog parlamenta narušilo slobodu štampe, odgovorio: “Ne bi je narušilo nego bi je uništilo – upravo taj instrument, postavljanja urednika po volji vladajuće partije, bio je način kako se oduvijek na ovim prostorima kontrolisala štampa”. Ustavni sud je odlukom objavljenom 3. oktobra 1991. dao novinarima za pravo i tako je riješena i sudbina “moje pozicije”. Ali, naši pisci su uvijek pozvaniji da sude i od samog ustavnog suda.