Već nakon prvog pojavljivanja Radovana Karadžića pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu, u kojem je tvrdio kako on nije trebalo da bude tamo – pozivajući se na navodnu pogodbu s američkim izaslanikom Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) o tome da nakon povlačenja iz političkog i javnog života neće biti gonjen za ratne zločine – pisao sam u ovoj kolumni da, prvo, sumnjam u takvu pogodbu jer su Sjedinjene Države sve vrijeme bile najupornije u zahtjevima za Karadžićevo hapšenje i izručenje u Hag i, drugo, da bi bi takva pogodba i kad bi zaista postojala bila pravno potpuno bezvrijedna. Haški tribunal je institucija međunarodne pravde, osnovana uz presudnu podršku Vašingtona, i njene optužnice, suđenja i presude, ne mogu biti predmet tajnih političkih pogodbi. Holbruk – ili bilo ko u Vašingtonu – nikada nije imao takvu moć.
Ali, ko će u takvo šta uvjeriti balkanske proizvođače i konzumente teorija svjetske zavjere. Čak su i mediji koji uživaju određenu dozu javnog uvažavanja Karadžićevim tvrdnjama o postojanju pogodbe i njegovom licitiranju tajnim dokumentima i svjedocima pridavali težinu iskaza dostojnih prenošenja bez ikakvih kontekstualnih objašnjenja i faktografske pozadine.
A kako su tek entuzijastično tu Karadžićevu “odbranu” u vezi s navodnom pogodbom prenosili mediji koji potkopavanje autoriteta Haškog tribunala doživljavaju kao kakvu patriotsku misiju. U njima se, evo, već godinu dana smjenjuju priče o “tajnim dokumentima”, “novim svjedocima”, mogućem “ukidanju postupka” i “saslušanjima visokih zvaničnika” koji bi osnažili Karadžićevu tvrdnju.
Ovih dana američko ministarstvo vanjskih poslova ponudilo je jedino mogući odgovor na priču o tajnoj pogodbi: skinulo je pečat “povjerljivosti” sa osam vlastitih dokumenata koji pokazuju da Karadžiću nikako nije moglo biti obećano da će u zamjenu za povlačenje iz političkog života dobiti imunitet od haške optužnice.
Jedan od tih dokumenata, objavljen u noći između 18. i 19 jula 1996. godine, u vidu saopštenja troje predstavnika Republike Srpske – Momčila Krajišnika, Alekse Buhe i Biljane Plavšić – navodi Karadžićevu izjavu da će se “smjesta i trajno povući iz svih političkih aktivnosti” i da se “neće pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji i drugim medijima niti će na bilo koji način učestvovati na izborima”.
Holbruk je, dijeleći novinarima to saopštenje u Beogradu, izjavio: “Ono ne ispunjava naše ciljeve. Optuženi ratni zločinci treba da budu Hagu i da se suoče sa suđenjem u okviru pravnog procesa i to uključuje doktora Karadžića i generala Mladića”. Holbruk je, takođe, rekao kako želi da naglasi sljedeće u vezi s pismom srpskih predstavnika: “To je jednostrani čin (srpskog rukovodstva). Sjedinjene Države nisu potpisale taj sporazum juče. Oni su ga potpisali, oni su bili svjedoci … Sjedinjene Države ne potpisuju ove sporazume, mi ne potpisujemo sporazume s osobama optuženim za ratne zločine”.
Sljedećeg dana, prema zvaničnom izvještaju iz Sarajeva, američki ambasador Džon Menzis (John Menzies) dao je uvjeravanja bosanskom predsjedniku Izetbegoviću da američka vlada neće stati na tome: “Mi i dalje hoćemo da vidimo Karadžića pred Tribunalom u Hagu” – rekao je američki ambasador, zaključujući u službenoj depeši Vašingtonu kako “pritisak na Srbiju i Republiku Srpsku da pošalju Karadžića – i Mladića – u Hag ne smije prestati”.
U drugom zvaničnom dokumentu, Menzisovom izvještaju o sastanku s Krajišnikom i Buhom na Palama 22. jula, ambasador navodi kako je Krajišnik protestovao zbog izjava nakon sporazuma o Karadžićevom povlačenju o Haškom tribunalu i kako se pozvao na navodnu Holbrukovu saglasnost da neće biti javnog spominjanja Haškog suda i da će nakon izbora Tribunal nekako “nestati”. Na to je Menzis rekao da sumnja kako je takav sporazum postignut i kako samo Tribunal može govoriti u ime Tribunala: “Vlada Sjedinjenih Država podržava, i nastaviće da podržava, aktivnosti Tribunala” – rekao je Menzis.
Objavljen je, takođe, i dokument o zasjedanju Savjeta bezbjednosti od 23. jula 1996. na kojem je tadašnja američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama Madlejn Olbrajt (Medeleine Albright) izvijestila o Holbrukovoj misiji a Savjet bezbjednosti – uz priznanje Holbruku na uspješno obavljenom poslu – naglasio da očekuje punu provedbu Dejtonskog sporazuma uključujući i suđenje Karadžiću i Mladiću u Hagu.
Među dokumentima koji potvrđuju američku dosljednost u vezi s Tribunalom objavljen je i intervju tadašnjeg pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove Džona (John) Kornbluma austrijskom dnevniku “Die Presse” od 26. jula 1996. u kojem – na pitanje “koliko se ozbiljno može uzeti Karadžićevo povlačenje kad su strane u ovom konfliktu već davale obećanja koja nisu održale” – Kornblum kaže: “Posebno u ovom dijelu svijeta, obećanje nije dovoljno. Sad imamo papir s potpisima. Sljedeći korak je da učinimo da on nema više uticaja. Mi takođe još zahtijevamo da se on nađe na sudjenju u Hagu”.
Objavljeno je i Holbrukovo pismo Miloševiću od 21. jula u kojem, pored ostalog, kaže: “Kao što sam vam predvidio, javno smo kritikovani što nismo uspjeli da isposlujemo sporazum da se Karadžić i Mladić predaju u Hag. Priznajem, naravno, da to nije bilo realno tokom našeg kratkog putovanja iako to ostaje cilj moje vlade”.
Navodi se, najzad, i poslijeponoćni razgovor u Beogradu 19. jula sa Jovicom Stanišićem, nakon što je donio s Pala dokument o povlačenju s Karadžićevim potpisom, u kojem je Holbruk izrazio uvažavanje za Stanišićeva nastojanja u ovom poslu ali je potcrtao da ostaje uvjeren da i Karadžić i Mladić moraju napustiti i zemlju i vlast - “prema destinaciji Hag gdje će njihova zakonska prava biti zaštićena”.
Teško da bi se potpuniji odgovor mogao i “nacrtati” ali ne sumnjam i da nove epizode priče o bjelosvjetskoj zavjeri tek predstoje: tako je uvijek bilo u svijetu u kojem se vlastitim vođama više vjeruje nego vlaastitim očima.
Ali, ko će u takvo šta uvjeriti balkanske proizvođače i konzumente teorija svjetske zavjere. Čak su i mediji koji uživaju određenu dozu javnog uvažavanja Karadžićevim tvrdnjama o postojanju pogodbe i njegovom licitiranju tajnim dokumentima i svjedocima pridavali težinu iskaza dostojnih prenošenja bez ikakvih kontekstualnih objašnjenja i faktografske pozadine.
A kako su tek entuzijastično tu Karadžićevu “odbranu” u vezi s navodnom pogodbom prenosili mediji koji potkopavanje autoriteta Haškog tribunala doživljavaju kao kakvu patriotsku misiju. U njima se, evo, već godinu dana smjenjuju priče o “tajnim dokumentima”, “novim svjedocima”, mogućem “ukidanju postupka” i “saslušanjima visokih zvaničnika” koji bi osnažili Karadžićevu tvrdnju.
Ovih dana američko ministarstvo vanjskih poslova ponudilo je jedino mogući odgovor na priču o tajnoj pogodbi: skinulo je pečat “povjerljivosti” sa osam vlastitih dokumenata koji pokazuju da Karadžiću nikako nije moglo biti obećano da će u zamjenu za povlačenje iz političkog života dobiti imunitet od haške optužnice.
Jedan od tih dokumenata, objavljen u noći između 18. i 19 jula 1996. godine, u vidu saopštenja troje predstavnika Republike Srpske – Momčila Krajišnika, Alekse Buhe i Biljane Plavšić – navodi Karadžićevu izjavu da će se “smjesta i trajno povući iz svih političkih aktivnosti” i da se “neće pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji i drugim medijima niti će na bilo koji način učestvovati na izborima”.
Holbruk je, dijeleći novinarima to saopštenje u Beogradu, izjavio: “Ono ne ispunjava naše ciljeve. Optuženi ratni zločinci treba da budu Hagu i da se suoče sa suđenjem u okviru pravnog procesa i to uključuje doktora Karadžića i generala Mladića”. Holbruk je, takođe, rekao kako želi da naglasi sljedeće u vezi s pismom srpskih predstavnika: “To je jednostrani čin (srpskog rukovodstva). Sjedinjene Države nisu potpisale taj sporazum juče. Oni su ga potpisali, oni su bili svjedoci … Sjedinjene Države ne potpisuju ove sporazume, mi ne potpisujemo sporazume s osobama optuženim za ratne zločine”.
Sljedećeg dana, prema zvaničnom izvještaju iz Sarajeva, američki ambasador Džon Menzis (John Menzies) dao je uvjeravanja bosanskom predsjedniku Izetbegoviću da američka vlada neće stati na tome: “Mi i dalje hoćemo da vidimo Karadžića pred Tribunalom u Hagu” – rekao je američki ambasador, zaključujući u službenoj depeši Vašingtonu kako “pritisak na Srbiju i Republiku Srpsku da pošalju Karadžića – i Mladića – u Hag ne smije prestati”.
U drugom zvaničnom dokumentu, Menzisovom izvještaju o sastanku s Krajišnikom i Buhom na Palama 22. jula, ambasador navodi kako je Krajišnik protestovao zbog izjava nakon sporazuma o Karadžićevom povlačenju o Haškom tribunalu i kako se pozvao na navodnu Holbrukovu saglasnost da neće biti javnog spominjanja Haškog suda i da će nakon izbora Tribunal nekako “nestati”. Na to je Menzis rekao da sumnja kako je takav sporazum postignut i kako samo Tribunal može govoriti u ime Tribunala: “Vlada Sjedinjenih Država podržava, i nastaviće da podržava, aktivnosti Tribunala” – rekao je Menzis.
Objavljen je, takođe, i dokument o zasjedanju Savjeta bezbjednosti od 23. jula 1996. na kojem je tadašnja američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama Madlejn Olbrajt (Medeleine Albright) izvijestila o Holbrukovoj misiji a Savjet bezbjednosti – uz priznanje Holbruku na uspješno obavljenom poslu – naglasio da očekuje punu provedbu Dejtonskog sporazuma uključujući i suđenje Karadžiću i Mladiću u Hagu.
Među dokumentima koji potvrđuju američku dosljednost u vezi s Tribunalom objavljen je i intervju tadašnjeg pomoćnika državnog sekretara za evropske poslove Džona (John) Kornbluma austrijskom dnevniku “Die Presse” od 26. jula 1996. u kojem – na pitanje “koliko se ozbiljno može uzeti Karadžićevo povlačenje kad su strane u ovom konfliktu već davale obećanja koja nisu održale” – Kornblum kaže: “Posebno u ovom dijelu svijeta, obećanje nije dovoljno. Sad imamo papir s potpisima. Sljedeći korak je da učinimo da on nema više uticaja. Mi takođe još zahtijevamo da se on nađe na sudjenju u Hagu”.
Objavljeno je i Holbrukovo pismo Miloševiću od 21. jula u kojem, pored ostalog, kaže: “Kao što sam vam predvidio, javno smo kritikovani što nismo uspjeli da isposlujemo sporazum da se Karadžić i Mladić predaju u Hag. Priznajem, naravno, da to nije bilo realno tokom našeg kratkog putovanja iako to ostaje cilj moje vlade”.
Navodi se, najzad, i poslijeponoćni razgovor u Beogradu 19. jula sa Jovicom Stanišićem, nakon što je donio s Pala dokument o povlačenju s Karadžićevim potpisom, u kojem je Holbruk izrazio uvažavanje za Stanišićeva nastojanja u ovom poslu ali je potcrtao da ostaje uvjeren da i Karadžić i Mladić moraju napustiti i zemlju i vlast - “prema destinaciji Hag gdje će njihova zakonska prava biti zaštićena”.
Teško da bi se potpuniji odgovor mogao i “nacrtati” ali ne sumnjam i da nove epizode priče o bjelosvjetskoj zavjeri tek predstoje: tako je uvijek bilo u svijetu u kojem se vlastitim vođama više vjeruje nego vlaastitim očima.