Međunarodni Dan invalida - Zagreb
(Međunarodni dan invalida - Zagreb, 3. decembar 2009.)
Enis Zebić
Kako je Hrvatska na vratima Evropske unije, zakonska regulative u toj zemlji nesporna je. No, trebalo bi i da praksa podržava evropske standarde. Da li je tako? Od preko 450.000 invalida u Hrvatskoj, njih oko pola su invalidi rada. Najosjetljiviji je problem velika razlika u pravima i primanjima između ratnih i mirnodopskih invalida.
„Mi smo i dalje jako nezadovoljni, pogotovo što je veća kriza, ali i općenito, invalidi su na udaru. Invalidi rada su još više na udaru a oni su pridonijeli društvu, morali su otići u mirovinu a prava koja su ostvarili, im se ukidaju. To su tri bitne stvari o kojima bi se moglo masu toga reći i pričati,“ priča predsjednica Udruge invalida rada grada Zagreba, Marija Topić.
Slično, ukupnu sliku opisuje i Hrvoje Antonio Belamarić, pokretač i urednik emisije o invalidima na zagrebačkom Radiju 101, koji i sam boluje od cerebralne paralize.
„Nema sustava, nema senzibiliteta javnosti prema osobama sa invaliditetom. Da nije nas i invalida iz Domovinskog rata, ne bi se do danas znalo za neke osnovne probleme osoba sa invaliditetom,“ kaže Belamarić.
Ipak, ima jedan problem koji je u korijenu svih problema, procjenjuje kolega Belamarić.
„Invalide svrstavaju u socijalnu kategoriju, daju im socijalnu naknadu i mirovinu, ali ne žele da oni rade. To je po meni loš način razmišljanja. Tako politika razmišlja. Trebalo bi invalida školovati, obrazovati, socijalizirati i zaposliti, da i invalid bude radno aktivan. To najbolje pokazuje primjer ratnih vojnih invalida, kojima se daju mirovine, a nije se išlo na prekvalifikaciju pa da se te ljude zaposli. Civilni invalidi žive najviše od 2.000 kuna, a neki i manje, neki imaju jedva 1.000 kuna,“ navodi on.
Kada smo pred nešto više od pola godine razgovarali sa predsjednikom Saveza slijepih Hrvatske, Vojom Perićem, on nam je pobrojao probleme iz svoje perspektive. Prvo – probleme se ne rješava sustavno, nego vatrogasno, drugo – najbolja ilustracija za to su bezbrojne dobrotvorne akcije, apeli za prikupljanje novca telefonskim pozivima i slično, umjesto da za sve to bude novca u proračunu.
I – treće – da postoji bespotrebna i nehunama razlika u pravima civilnih i vojnih invalida. Osim što je u svrhu štednje slijepim civilnim invalidima ukinuto oslobođenje od plaćanja cestarije, ima li još što novoga, pitali smo Voju:
„I dalje su vatrogasni aparati osnovno sredstvo kojim se sustav služi, pa se tako pojavio gubitak cestarina. Nadam se da će to biti riješeno jer je to jedan gaf i čin diskriminacije bez presedana. Izostavili su civilne slijepe osobe. U razgovoru sa ministrima smo odgovorili jedan sastanak i oni su obećali rješenje tog problema. Ipak se nešto popravilo.“
Naslijeđeni problem invalida u Hrvatskoj, i to vrlo ozbiljan problem, je sustav za kompenzacijski novac. To je novac koji bi trebao pokrivati troškove prouzročene invaliditetom i koji je u Hrvatskoj i dalje najmanji u Europi.
„Nadamo se da će do kraja godine biti donesen Zakon o socijalnoj skrbi, odnosno da ćemo imati riješen kompenzacijski novac. To je bilo obećano do kraja 2008. godine, pa do kraja 2009, a evo čekamo i kraj 2010. Onda ćemo mi iz hrvatskog Saveza slijepih poduzeti radikalne mjere. Trebali smo ići u jedan štrajk glađu 2009. godine, koji smo zaustavili jer nam je rečeno da će do kraja godine to biti riješeno,“ navodi Perić.
"Kultura koja nedostaje"
A rješavanje tog kompenzacijskog dodatka izuzetno je važno, kaže kolega Perić.
„Kada bi se riješio problem doplatka, kompenzacijskog novca, ne bi trebale ni cestarine, niti kakve pretplate ili socijalne pomoći. Osoba sa tim dodatkom bi uspijevala pokriti troškove prouzročene invaliditetom i pokušala bi biti jednaka onima bez invaliditeta. Dok se to ne riješi, bit će i nesporazuma i ozbiljnih problema i diskriminacija koje će kršiti UN-ovu konvenciju i nacionalnu strategiju“, ocjenjuje on.
„Naši na velika usta pričaju kako je u Americi. Svi koji stradaju u ratu, dobiju veliku nacionalnu odštetu, a po zakonu idu kao i svi drugi. To je za mene pravilno. Nemam ništa protiv da jedan čovjek, koji nema nogu, dobije pet miliona eura za tu ratnu štetu, ali njegova noga, po našem Zakonu tjelesnog oštećenja, vrijedi 3.000. Ali, zašto onda gospodin Lazić, koji ima obostranu amputaciju, dobiva 310 kuna, a pred zakonom smo svi jednaki,“ kaže Topić.
Gospođa Topić se trudila, ali nije mogla sakriti ogorčenje.
„Nekome fali palac, a ima 1.500 kuna tjelesnog oštećenja jer je bio u ratu. Sada se radi na tome da će kriteriji biti drugačiji i još stroži. Da li čovjek treba bez glave hodati da bi rekli da je osoba sa invaliditetom?“ rekla je Topić.
Ne čuju nas, zaključuje gospođa Topić.
„Mi to sve pišemo, sve udruge, svi koji su u nekom savezu, ali mi ne znamo gdje to završi. Mi nikakve odgovore ne dobivamo. Čime mi možemo prijetiti? Mi smo nekorisni,“ kaže ona.
Mirjana Dobranović i sama je težak tjelesni invalid, ali dvadeset je godina u radu sa invalidima. Dugo je godina bila na čelu krovne invalidske udruge, a sada je predsjednica Udruge za promicanje prava osoba s invaliditetom. Ona nam je iznijela zanimljiv detalj po kome se vidi da – ako se radi i ako se treba i tisuću puta nešto ponavlja – rezultati neće izostati.
„Na svim mjestima primjećujemo da je senzibilizacija, koju je civilno društvo pokretalo, zaista dala rezultate. Vi sada sve više i više, pred velikim trgovinama i marketima, na parkiralištima, obilježenim za osobe sa invaliditetom, vidite slobodna mjesta. Mene to jako veseli, a slobodna mjesta su zato što smo uspjeli senzibilirati policiju. Moram pohvaliti MUP koji je istiskao 300.000 letaka, kojima se upozorava na problem parkirališnih mjesta, a letak nosi naziv – Kultura koja nedostaje,“ rekla je Dobrović.
*****
Svi prilozi iz Teme sedmice o položaju invalida u regiji:
Položaj osoba sa invaliditetom neznatno poboljšan
Pojedine institucije i dalje krše prava invalida
Kriza i nepoštovanje propisa ugrožavaju prava invalida
Osobe sa invaliditetom ostavljene na marginama društva
Još uvijek nema senzibiliteta prema invalidima